Piše Rasim Belko
Paket pomoći u koji je smještena kamata i definisan rok vraćanja nije ni humanitarna ni pomoć. To je kredit kojim se u ovom slučaju država tjera u dužništvo. A nama, građanima sve se servira kao pomoć Evropske unije i drugih unija, država, organizacija.
Teško onom ko tu pomoć uzme, a još teže ko ne mogne vratiti. Moderno dužničko ropstvo mu je sudbina. Na kraju te sudbine je propast.
Već skoro mjesec dana, političke taldžije i interesni lobiji lome koplja oko raspodjele nekih 630 miliona konvertibilnih maraka. Pare su to od nove tranše i nekog tamo brzog kredita, navodno namijenjene bržem oporavku Bosne i Hercegovine od pandemije COVID-19.
Ako je suditi po brzini dogovora o njegovoj raspodjeli, oporavak će biti dug, težak i bolan.
A borba je počela dok je novac stajao u trezoru MMF-a. Tada su se Bakir Izetbegović, Dragan Čović i Milorad Dodik borili oko procentualne raspodjele kolača, pa ko više zagrabi.
Svemu je kumovao prvi čovjek Evropske unije u Bosni i Hercegovini Johann Sattler. I dogovor je pao. Ali, čim su izašli iz sarajevske evropske kuće na Skenderiji tri lidera iz pakla počela su verbalni rat ko je dobio više, zašto i kako. Izetbegović je tvrdio da je pobijedio Čovića, lider HDZ-a uzvraćao istom mjerom, dok se Dodik umirio s informacijom da je Republika Srpska dobila koji milion više.
Dogovor bez dogovora je možda najbolja definicija mindera kod Sattlera. Da je tako potvrđuje činjenica da 40-ak dana poslije novac je na računu Centralne banke i već danima se hladi.
Kakva je to brza pomoć na koju se čeka skoro dva mjeseca. Postavlja se pitanje da ako već nismo bankrotirali, a nismo jer siromašan ne može bankrotirati, za šta je uzeto tih 630 miliona KM.
Drugo pitanje, zašto je prvom čovjeku Evropske unije u BiH bilo toliko bitno da se naše tri etno – poglavice dogovore i tako preskoče državne i institucije drugih nivoa? Je li stranim dužnosnicima u BiH bitno samo da se ispoštuju stane institucije, bez obzira šta će biti s Bosnom i Hercegovinom i njenom sudbinom.
Sve upućuje na to da je na listi prioriteta BiH u dnu evropskih i svjetskih dušebrižnika, ali i njihovih namjesnika u našoj državi. Jer, da nije tako niti bi Sattler nulom množio institucije ove države, niti bi novac od kredita danima mirovao u Centralnoj banci.
Sve grane privrede na koljenima, razvoj zaspao u prošlom vijeku, koronom opustošen turizam kao jedina grana koju smo brzo razvijali, djeca rođena s posljednjim kilometrima auto-puta krenula u školu… A mi se i dalje zadužujemo.
Zašto?
Kome je u interesu da ovu državu gurne u dužničko ropstvo glumeći nam prijatelja i pružajući nam lažnu ruku spasa.
Zašto se onima koji već decenijama stoje na čelu udruženih političko-mafijaških pokreta dozvoljavaju tolika zaduženja države, kada se zna da od tih para nikog osim tih političko – mafijaških pokreta neće imati koristi.
Kredit nije pomoć!
Ali, novac od MMF-a smo ovaj put uzeli, on je u državi i jednog dana će morati biti raspodijeljen. Međutim, možda bi najbolje bilo taj novac ostaviti u Centralnoj banci do kraja novembra ove godine i proteka Lokalnih izbora 2020. godine.
Tako bi se spriječilo da političko – mafijaški pokreti stotine miliona kreditnih sredstava iskoriste u “podmazivanje” biračke mašinerije i tako ponovo zadrže vlast na nivou općina i gradova. A tamo se ponajviše “zavrće”.
Naravno, ni to ne bi bio garant da novac neće biti pokraden, ali bi bilo spriječeno trošenje u izborne svrhe. Ali i to se može izbjeći ako sav novac koji smo zadužili kod MMF-a, a koji će vraćati građani uložimo u izgradnju auto-puta, u popravljanje turističke ponude i slične aktivnosti. Trošenje MMF para u takve svrhe bi imalo smisla, sve ostalo je bacanje para u tajkunske džepove.
Zahvaliti se na kreditnoj pomoći
Onima koji tvrde da to što nam daju kredite predstavlja čin njihovog prijateljstva i pomoći čim prije bi se trebali zahvaliti i na prijateljstvu i na pomoći. Takav prijatelj gura nas u ambis u kojem ćemo ovu državu ostaviti kao siromašan prostor za generacije koje dolaze. Uz sve to, zbog neodgovornosti naših političara, a miljenika stranih institucija, ova država plaća penale.
Stoga, novac koji smo već uzeli od međunarodnih “pomagača” treba investirati tamo gdje će se on množiti u korist ove države, a ne kriminalaca na njenom čelu.
A međunarodnim namjesnicima i vazalima jasno dati do znanja da je politika “mindera” i mahalskog rješavanja sudbine ove države nepoželjna i kod domaćih a posebno kod stranih zvaničnika.
Patria
