Politika kao vjera i Vjera kao politika

Civilizacijske upute i tekovine

Moramo li biti religiozni da bismo bili moralni? Preciznije, moramo li vjerovati u neki – bilo koji – metafizički sistem, poput formalne religijske tradicije, da bismo bili dobri?

Lopov i prilika

Na ovo pitanje, kao što možete pretpostaviti, ima mnoštvo odgovora koji, svi, ovise o osobnom iskustvu i perspektivi odgovaratelja. No, načelno, što se tiče suštine, sadržine i manifestacija morala, teistička i ateistička perspektiva se umnogome preklapaju. Etička svijest smatra se kritičnim – ključnim – dijelom mudrosti, a mudrost optimalnim stanjem uma. Nema znakovitih razlika i prijepora između dvije suprotstavljene perspektive u vezi s značajem morala u ljudskom životu, naročito u smislu življenja, napredovanja, socijalnog uvezivanja i univerzalne suradnje. Ono gdje se dvije perspektive počinju razilaziti je pitanje može li ili ne može moral postojati izvan i neovisno o vjeri i je li religija uopće relevantna u smislu prakticiranja i promocije morala.

Načelno, imati i religioznog čovjeka, čovjeka koji (tvrdi da) vjeruje u Boga, a kamoli vjernika u vlasti, na prvi pogled doista izgleda kao neopisiv blagoslov. To bi trebali biti smireni, uravnoteženi, moralni ljudi, koji znaju i vjeruju da je samo Bog, Uzvišeni, doista vlasnik svega, da samo Bog sudi i da je samo Bog jedini vladar. Ali često se – historija to potvrđuje – događalo da budu beskrupulozniji, suroviji i opakiji nego što to premisa da vjeruju (u) Boga dopušta.

Šta se to dogodi s religioznim ljudima kad „uđu u politiku“ pa se iz jednog stanja premetnu u potpunu suprotnost? Može li politika napose biti toliko prljava da uprlja čiste i čestite ljude ili, ipak, ljudi politiku čine nečistom? U smislu, niko nije lopov dok mu se ne ukaže prilika; prilika čini lopova!? Gdje i kad religiozni ljudi i vjernici u politici i političari iz vjere izgube, zaborave, smetnu s uma, šta god… Božije zapovijesti i najosnovnije elemente prakse Božijih poslanika koje vjeruju i slijede i počnu promicati vlastite ideje, zamisli i namisli kao vjerske postulate? Zarad čega se čovjek može odreći uputa da je vaspitanje, narav, moral (ahlak), najznačajnija od svih ljudskih osobina, odnosno, jedina osobina koja čovjeka čini čovjekom; da „postupamo pravedno“, „da budemo ljubazni“ i, naročito, da „pazimo na umjerenost“, jer „umjerenost u trošenju je polovina opskrbe, lijep i umiljat odnos prema ljudima je polovina pameti, a lijepo postavljeno pitanje je polovina znanja“! Potom, da je najbolji među nama ljudima onaj od čijeg su jezika i ruku sigurni ostali ljudi!? I, recimo na kraju, da je naše samo ono što damo!?

Može li bilo koji politički cilj opravdati zaborav da će „prva trojica koji će ući u Džehennem biti: nepravedan vladar (pretpostavljeni), bogataš koji ne daje zekat od svoga imetka i ohol siromah“ i da mjera nepravednosti, bogatstva i oholosti nije ono što ja ili ti mislimo da jeste, nego ono što je propisao Bog i u praksi pokazali Njegovi poslanici. Jer čovjek je takav, „kada bi imao dvije doline imetka (zlata), poželio bi da im pridoda i treću. Čovjekov trbuh može napuniti samo zemlja.“

S druge strane, zar vjernici, pa i samo religiozni ljudi, doista, misle da stanje u njihovom društvu nema nikakve veze s njima, a pritom znaju da se „među ljudima nikada neće pojaviti nemoral (zinaluk) koji će se javno činiti, a da se među njima ne prošire bolesti koje nisu bile poznate njihovim prethodnim generacijama, da ljudi neće moći zakidati i varati pri vaganju i mjerenju, a da ih neće zadesiti glad, oskudica, kriza i nepravda njihovih vladara, da neće ljudi prekinuti davati porez (zekat) na svoj imetak, a da im neće biti uskraćena kiša s neba, a da nije stoke, ne bi nikako ni padala, da neće ljudi prekršiti ugovora s Bogom, Uzvišenim i Njegovim poslanicima, a da On (Uzvišen je On!) neće dati da nad njima zavlada strani neprijatelj koji će im oteti nešto od onoga što je bilo u njihovom posjedu i da, kada god njihove vođe ne budu sudile po Božijoj Knjizi i budu odabirali samo nešto od onoga što je Bog objavio, On će dati da među njima bude ubačen razdor i svađa.“ Znaju li vjernici da Bog, Uzvišeni, „mrzi tri stvari kod nas: beskoristan govor, rasipanje imovine i često traženje ili prosjačenje“ i da su najgori od svih ljudi „one osobe koje uživaju u raskoši, hrane se probranim jelima, oblače luksuznu odjeću i pretjeruju u govoru“. Zar treba biti nadčovjek pa se kloniti četiri osobine koje čovjeka čine licemjerom: da ne iznevjeri kada mu se nešto povjeri, da ne laže kada govori, da ne prevari kada obeća i da ne prelazi granicu kada se prepire.

Moral počiva u iskustvu ljudskog bića kao čovjeka, prepoznaje se i prihvata kao neodvojivi dio zdravog razuma naprosto stoga jer je njegova suprotnost – nemoral – izopačenost, socijalno neprihvatljivo ponašanje i, u krajnjoj liniji, mentalna ili psihička bolest. Moral je osnov na kojem se gradi čovjek. Moralne vrijednosti niti su relativne niti su rezervirane samo za određenu skupinu; utemeljene su na univerzalnom iskustvu čovječanstva, a ne samo u određenoj religijskoj tradiciji.

Oslonac i napredak

Moral je univerzalna životna kategorija, a ne (samo) religijska i vjerska doktrina; najlakše se prepoznaje u socijalnoj interakciji i nije vezana za bilo kakvo prakticiranje bilo koje religijske tradicije ili vjere. Nadalje, moral je osnov mudrosti; mudrost porađa iskrenu vjeru; vjera je egzistencijalni fenomen koji ljudima osigurava nadu, oslonac i napredak. Vjera, mudrost i moral su stabilan tronožac sigurnosti ispravnog i potpunog življenja. Bez bilo koje od tri noge ništa nije sigurno.

Dakle: je li potrebno biti religiozan, da ne kažem vjernik, da bi se čovjek pridržavao moralnih načela? Zar sva gorespomenuta načela nisu civilizacijske, humanističke i bontonske upute i tekovine koje, nužno, ne moraju imati nikakve veze s bilo kojom vjerom? I, mogu li se ljudi koji se ne pridržavaju ili koji su iznevjerili ova suštinska načela vjere, bez obzira na to što su zadržali njene izvanjske karakteristike (još uvijek) smatrati vjernicima? Čim nađem onoga ko zna odgovor na ova pitanja, pitat ću ga i: je li preče biti religiozan ili moralan?

 

Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba