AUTOR: TOMISLAV ŠOLA
Ja sam duboko i dugo iz ”baštinskih” poslova: kustos, direktor, glavni urednik, profesor, konzultant… Već iza kustosovanja mi se činilo da je posao muzeja važniji no što se čini. Put uvida i dokazivanja je bio dug i zanimljiv.
Činilo mi se da je pravo što ne postoje crkvologija i školologija, pa sam zato tvrdio da ne može postojati ni muzeologija. Ne može postojati znanost o instituciji. O konceptu, ideji iza institucije – da.
Institucije su tu da im služe, a znanost da ih objašnjava i pretvara u društvenu mudrost. Zato sam 1980. predložio heritologiju kao znanost o baštini, a nekoliko godina nakon toga mnemozofiju, kao kompaktniju projekciju.
Vidio sam sebe kao početak i kao dio procesa, unekoliko svjestan da će me to odvojiti od mainstreama i njegovih nagrada.
Do danas sam uvjeren da svijetu treba nova (osviještena) profesija javne memorije, a takva, pak, mora imati i svoju znanstvenu disciplinu – među ostalim atributima.
Naime, rad u institucijama javne memorije (koje se, dakle, bave baštinom) je pojedinačno zanimanje, a društveni ugovor pa onda i, recimo (njemu važne) razvojne strategije, počivaju na profesijama. One su, naravno, meta gospodara kaosa i slobode, kako se već uzme, i tu počinje i u neku ruku završava to što ću čitateljima ove kolumne, moći ispričati.
Ipak, pišem je iz nekog poriva da bude kazano sve što se ima za reći, a što bi nadišlo osobnu korist, a onda i zbog toga što mi je urednik prijatelj i uz to pošten i hrabar čovjek.
Inače, objavljujem samo kad me zatraže i uglavnom izvan svoje sredine. Oduvijek se držim načela da svačije društveno-humanističko iskustvo mora vazda biti slobodno dostupno pa tako i činim OVDJE.
***
Donositelji razvojnih odluka – svih odluka koje nam postavljaju što konceptualne što financijske okvire razvoja, izvan su naših baštinskih skupova i institucija. Naše političke stranke, a slijedom toga ni vlade, nemaju strategiju razvoja koja bi ili proizlazila iz baštine ili se na nju oslanjala.
Naši političari kulturu shvaćaju ili kao ”šminkeraj” ili kao teret ili kao sredstvo nacionalne mitomanije ili kao način zarađivanja novca.
Kad se pojavi kao tema, baština se najvjerojatnije uzima kao argument neke konzervativne politike ili je tek retoričko pozivanje na neku prošlost. Svaka od zabluda je kobna jer vodi ne samo nestanku kulture i nacionalnog identiteta nego je svaka ponaosob zaštitni znak siromaštva i nazadovanja.
Ako za tren zaboravimo grandiozne muzeje i pomislimo na sve one male i brojne, lokalne i regionalne, na mjestu je pitanje, što mogu oni poduzeti? Uz pravu podršku, posebice politike – mnogo.
Znam kao i vi da je politika, bar mislećima mrska pomisao: obično odande dolaze neumjesni zahtjevi i pritisci. Ali, cilj nije takav.
Uz pomoć dobre (kulturne) politike muzej može baš sve zablude obrnuti u korist zajednice: da kultura bude način života, da bude potrebna, da bude stalan izvor samosvijesti, samopoštovanja i uvažavanja raznolikosti, ali i da stvori dodatne argumente za gospodarski razvoj.
Može se oduprijeti osiromašenju i trošenju identiteta: obavljajući poslovično poslanje mudrih staraca iz tradicijske kulture: da prepozna vrijednosti, da ih istraži, dokumentira i da one koje zaslužuju da ih zapamtimo, vrati u život.
Dosta je pojedinaca čak i u muzejima koji odmahuju rukom na društveno-politički i ekonomski kontekst. Krivo. Upravo taj kontekst određuje sudbinu muzeja odnosno, preciznije, poimanje i doseg i njihovog društvenog poslanja.
Živimo u civilizaciji koja je razvila manipulacijski mit o demokraciji kao ključu za vladanje. Kao što izboru roba u golemim trgovačkim centrima nedostaje kvaliteta, tako i deklarativnom, inflatornom pozivanju na građanska prava nedostaje prostor stvarnog utjecaja.
Politika se tako pretvara u demagogiju, a takva, pak, vodi u (prividnu) vlast svjetine. Ohlokracija, naime, znači da su vlast ponovo, ovaj put u neideološkoj formi, oktroirali stvarni, uglavnom skriveni nositelji moći, stvarni vlasnici novca, dobara, informacija i akumulirane društvene memorije.
Dio tog manipulacijskog mehanizma je rastuća hipokrizija, trivijalizacija stvarnosti, fragmentacija uvida i favoriziranje izoliranog (pot)plaćenog ekspertnog znanja.
Osamdesete godine prošlog stoljeća bile su posljednje razdoblje koje je još predviđalo da ćemo možda živjeti u multi- ili pluri-disciplinarnom svijetu, u kojem će se znanja međusobno obogatiti za potrebe nekog boljeg društva.
Bilo da učimo o baštini i muzejima, u njima radimo ili ih samo posjećujemo, primijetit ćemo da konvencionalne društvene sredine naprosto ne omogućavaju kritički uvid u svijet i modele kako se globalna iskustva odslikavaju u pojedinačnim zajednicama.
Ponuđenih informacija pa i znanja je puno, posebice u naprednim muzejima, ali osim u najboljima, prilike da učimo o svijetu kako bismo bolje razumjeli sebe rijetke su, a još su rjeđe one koje proizvode mudrost za svoju zajednicu.
Za vođenje poduzeća dovoljno je znanje, ali za vođenje društva, pa makar i lokalne zajednice, nužna je mudrost.
Zato, ma kako se činilo da lokalnoj temi ne priliči globalni rakurs, valjalo bi reći u kojoj mjeri je prožimanje nezaobilazno.
Poznavanje općeg konteksta jedna je od pretpostavki ispravnog lokalnog djelovanja. Svašta se na tu temu napisalo, čak i sasvim ispravno; izmišljene su sintagme kao glokalno (glocal), ali kako se već događa, neprestano se ispravnom stavu događaju greške koje ga dezavuiraju.
Prvo, mnogi će ispravan stav prihvatiti kao prolaznu modu, kao slijed mema, buzzwords, izraza koji su i ”in” i ”u điru”, a da ih pritom baš tako i shvate, površno i bez implikacija.
Drugo, mnogi koji su poziv na poznavanje konteksta shvatili ozbiljno iz nekog razloga nemaju pravi alat i prave izvore da im kontekst bude doista i koristan. Uvjetovani odgojem, predrasudama ili političkim obojenjima koja utječu na prosudbu (religija, nacija, ideologija…) mogu gledati a da ne vide, slušati argumente a da ih ne razumiju ili krivo tumače.
Reći će svatko da je nemoguće i nepotrebno propisati način mišljenja ili društveni stav, a to, makar i uvelike istina, ne bi trebalo obeshrabriti: u društvenoj kibernetici norma također postoji, ali je pomična, promjenjiva i podložna stalnoj raspravi.
No da se ipak kaže: ”država blagostanja” nije komunistička tlapnja, društveni ugovor zasnovan na humanističkoj etici nije izmišljotina, opće dobro je okvir koji obavezuje svakog pojedinca.
One koji se snebivaju na ovakve prijedloge valja podsjetiti da je baština politička činjenica, da su pojedinačno, kolektivno i društveno pamćenje odlučujući za kvalitetu društvenog dogovora ili, pojednostavljeno rečeno, za raspored moći i blagostanja.
Moglo bi se sasvim opravdano reći da bi bilo moguće samo na temelju analize institucija javne memorije zaključiti o kakvoj je političkoj, kulturnoj i ekonomskoj zajednici riječ.
Hrvatska je, da se ipak podsjetimo, kao post-tranzicijska zemlja, traumatizirana ratom i obijesnom privatizacijom – po svemu dio zapadnog svijeta, ali, u Europskoj uniji, na dnu nekih značajnih ljestvica koje pokazuju razinu prosperiteta.
Oduvijek se slaba i korumpirana vlast sakrivala mitovima, okrivljavanjem drugih i različitih te podmićivanjem religijskih institucija. Tako je najlakše i najisplativije.
Zašto je taj globalni i europski kontekst važan i za svaki manji grad?
Ako je suditi po golemim, poznatim i osobitim muzejima, naizgled im ide dobro. Naizgled, doista, jer treba poznavati i afere koje prate pokušaje tih muzeja da osiguraju sredstva za kvalitetni program.
Za male muzeje i njihove restriktivne okolnosti uvijek će se čuti manje. Gubitak financijske podrške ili, pak, kompromise koje će učiniti na štetu i struke i zajednice često nećemo ni registrirati. Moglo bi se reći, unatoč razlikama od zemlje do zemlje, da nam vladaju ekonomski uvjeti i vrijednosni sustavi koje održavaju politika i ostali nositelji moći.
Kod manjih zemalja je u pravilu riječ o rasprodaji resursa, izvozu profita, ekonomskom i politički uzrokovanom iseljavanju koje, pak, vodi osiromašenju, a ono uvijek i smanjivanju kulturnih standarda.
Dakle, velike i benevolentne korporacije koje na Zapadu sponzorstvom podupiru procvat muzeja, u malim zemljama gdje jednako tako posluju, nemaju te ambicije. Strani vlasnici nemaju ni simboličnu odgovornost prema lokalnim zajednicama – kao uostalom ni strane banke.
Zanimljiva je činjenica da se ni u procesu strukovnog obrazovanja ni na stručnim skupovima baštinskih institucija po prešutnom samoisključujućem društvenom refleksu ne očekuje spominjanje političkih i ekonomskih okolnosti, a posebno ne opaske koje opisuju odnose velikih i malih zemalja kao neokolonijalne ili vazalske.
Je li doista moguće raditi na očuvanju lokalnih ili nacionalnih identiteta bez svijesti o ovim ugrožavajućim okolnostima?
Vlasnici naših džepova i naše svijesti nas takve prihvaćaju, a najviše, pak, cijene i podupiru ako smo kulturom ili nekom ekonomskom (makar i posrednom) ucjenom, instrument njihova vladanja: da budemo slika i potpora baš njihovog sustava vrijednosti, jer baš oni znaju da je taj jedini, pravi i vječan.
U geopolitičkim strategijama ratovi se najprije vode na području tzv. mekih vrijednosti. I noviji, sramotni ratovi su pokazali kako je i najprimitivnija agresija svjesna da je uništavanje spomenika kulture kao simboličko brisanje protivnika, na svoj perverzan način snažnije i od genocida.
Tuđa se kultura učinkovitije može uništiti akulturacijom, a ista može biti samovoljna kad se, u konačnici, vlastita kultura zamjenjuje nečijom tuđom – koja se prešutno smatra vrjednijom i važnijom.
Nema ni tucet godina da je Michelin izdao vodič po Zagrebu za strane turiste. Od prvih deset restorana i kafeterija s liste preporučenih nijedan nije nosio hrvatsko ime.
Na prvu ruku je očito da je postradao lokalni pa i nacionalni identitet, i da su političko i medijsko harangiranje za naciju samo politikantski folklor.
Najduža autocesta ima talijansko ime (Dalmatina), izraz za poslasticu, čest u komunikaciji turističke industrije je također talijanski (delicija), mnogi pjevači s nacionalne scene, čak i oni koji svoj značaj traže političkim sadržajem pjesama, imaju strana estradna imena.
Kulture su kao i ljudi, rođeni jednaki, ali nemaju iste šanse. Bit će da su nove kolonizacije takve: počinju akulturacijom, nastave se politikom, a zapečate ekonomijom.
No ostaje ”identitarijansko” gumno na kojem se može odviti bilo kakva samozavaravajuća kič-predstava o snazi nacionalnog bića i kulture.
Kultura, politika i ekonomija imaju stvarno značenje ako žive vlastitim životom. Osvajanja su temeljita i konačna samo ako se dogode iznutra, kao promjena identiteta.
autograf.hr
