Tvrđava u Narjanu danas, S. Arabija. (Izvor: Wikipedia)
Otkriće najstarijeg poznatog predislamskog arapskog natpisa u Saudijskoj Arabiji, iz oko 470. godine nove ere, izazvao je određeno zaprepaštenje zbog svoga kršćanskog i židovskog konteksta
Istraživači francusko-saudijske ekspedicije koja je proučavala natpise na stijenama u južnoj Saudijskoj Arabiji su 2014. godine objavili da su otkrili moguće najstarije tekstove napisane arapskim pismom. Međutim, to su potiho učinili, vjerojatno što je nekima kontekst tekstova izvor neugodnosti.
Desetak gravura uklesano je u mekani pješčenjak planinskih prijevoja oko Bir Hime – nalazišta udaljenog otprilike 100 kilometara sjeverno od grada Najrana, kojeg su tijekom tisućljeća putnici i dužnosnici u prolazu oslikavali tisućama natpisa. Prikladno, barem dva otkrivena rana arapska petroglifa navode datume drevnog kalendara, a stručni epigrafisti su brzo izračunali da je najstariji iz 469. ili 470. godine nove ere.
Otkriće je bilo senzacionalno: najstariji drevni natpisi koji su koristili ovu predislamsku fazu arapskog pisma datiraju barem pola stoljeća kasnije i svi su pronađeni u Siriji, što je ukazivalo na to da se pismo kojim se ispisivao Kur’an razvilo daleko od kolijevke islama i njegovog poslanika.
Ipak, objava otkrića je bila potisnuta. Nekoliko francuskih i arapskih medija je saželo novost, pozdravljajući tekst kao „kariku koja nedostaje” između arapskog i starijih pisama koja su se prethodno koristila u regiji, poput nabatejskog pisma. Većina članaka je popraćena dostupnim fotografijama arheoloških nalazišta ili drugih drevnih natpisa. Gotovo je nemoguće pronaći sliku natpisa na internetu ili uputu na stvarni sadržaj teksta.
Thawban, sin Malika, kršćanin
Samo proučavanjem izvješća dugog stotinu stranica o toj arheološkoj sezoni kojeg je u prosincu objavila francuska akademija L’Académie des inscriptions et belles-lettres – koja podupire istraživanje – moguće je više saznati o tom otkriću.
Prema izvješću, arapski tekst, ispisan na velikom pravokutnom kamenu, jednostavnog je imena „Thawban, (sin) Malika”, nakon čega stoji datum.
Razočaravajuće? Pa, problem je u velikom, nepogrešivo kršćanskom križu koji ukrašava zaglavlje ovog natpisa. Isti se križ sustavno pojavljuje na drugim sličnim stelama iz manje-više istog razdoblja.
Iza neprimjetne objave otkrića mogu se naslutiti podijeljeni osjećaji saudijskih dužnosnika suočenih s važnim otkrićem za njihovo nasljeđe, koje, čini se, povezuje podrijetlo pisma kojim je njihova sveta knjiga napisana s kršćanskim kontekstom, nekih 150 godina prije uspona islama.
Moguće je da je došlo do dodatnog zaprepaštenja kad se shvatilo da ovi tekstovi nisu samo nasljeđe nekoć brojne kršćanske zajednice, nego su povezani i s pričom o drevnom židovskom kraljevstvu koje je nekoć vladalo većim dijelom današnjeg Jemena i Saudijske Arabije.
Židovi naspram kršćana u pustinji
Iako Kur’an i kasnija muslimanska predaja otvoreno govore o prisutnosti židovskih i kršćanskih zajednica diljem poluotoka u Muhammedovo doba, opća slika kojom se prikazuje predislamska Arabija je ona kaosa i anarhije. Opisano je da su područjem dominirali jahilliyah – neznanje – bezakonje, nepismenost i barbarski poganski kultovi.
Desetljeća neposredno prije početka islamskog kalendara (označenog Muhammedovom „hidžrom“ – preseljenjem – iz Mekke u Medinu 622. godine nove ere) obilježena su slabljenjem društva i centraliziranim državama u Europi i na Bliskom Istoku, dijelom i zbog pošasti kuge te neprestanim međusobnim ratovanjem Bizantskog i Perzijskog Carstva.
Mračni prikaz predislamske Arabije je bio, čini se, manje točan opis nego književna metafora koja naglašava objedinjujuću i prosvjetiteljsku snagu Muhammedove poruke.
Preispitivanje djela muslimanskih i kršćanskih povjesničara posljednjih godina, kao i pronalasci poput onog u Saudijskoj Arabiji, daju složeniju sliku, što navodi znanstvenike da ponovno otkriju bogatu i složenu povijest regije prije uspona islama.
Jedno od ključnih, ali često zaboravljenih, uloga u Arabiji u to vrijeme je imalo Himjaritsko Kraljevstvo.
Osnovano oko 2. stoljeća nove ere, do 4. stoljeća postalo je regionalna sila. Sa sjedištem u današnjem Jemenu, Himjaritsko Kraljevstvo je osvojilo susjedne države, uključujući drevno Sabejsko Kraljevstvo (čija se legendarna kraljica pojavljuje na biblijskom sastanku sa Salomonom).
U nedavnom članku pod naslovom „Kakvo židovstvo u Arabiji?” Christian Robin, francuski epigrafist i povjesničar te vođa ekspedicije u Bir Himi, navodi da se većina znanstvenika sada slaže da su, oko 380. godine nove ere, elite Himjaritskog Kraljevstva prešle na neki oblik židovstva.
Ujedinjeni u židovstvu
Moguće je da su himjaritski vladari u židovstvu vidjeli potencijalnu objedinjujuću snagu za svoje novo, kulturno raznoliko carstvo, i način otpora protiv polaganog nadiranja bizantskih i etiopskih kršćana, kao i Perzijskog zoroastrijskog carstva.
Ne zna se točno koliko se stanovništva obratilo, no ono što je sigurno jest da su se u himjaritskoj prijestolnici Zafar (južno od Sane) poganski bogovi uvelike prestali spominjati u kraljevskim natpisima i tekstovima na javnim zgradama, a zamijenili su ih natpisi koji se odnose na jedno božanstvo.
Koristeći uglavnom lokalni sabejski jezik (i u nekim rijetkim slučajevima hebrejski), ovaj se bog alternativno opisuje kao Rahmanan – Milostivi –„Gospodar neba i zemlje”, „Bog Izraelov” i „Gospodar Židova”. Molitve zazivaju njegov blagoslov na „narod Izraelov“ i ti zazivi često završavaju riječima šalom i amen.
Tijekom sljedećeg stoljeća i pol, Himjaritsko Kraljevstvo je proširilo svoj utjecaj na srednju Arabiju, područje Perzijskog zaljeva i Hedžas (područje Mekke i Medine), o čemu svjedoče natpisi njegovih kraljeva koji su pronađeni ne samo u Bir Himi, sjeverno od Jemena, nego i blizu današnjeg saudijske glavnog grada Rijada.
Mučenik Thawban
Vraćajući se starim arapskim tekstovima otkrivenim u Bir Himi, francusko-saudijski tim navodi da se ime Thawban, sin Malika, pojavljuje na osam natpisa, s imenima drugih kršćana, i da su vjerojatno bili spomeničkog karaktera.
Prema kršćanskim povjesničarima, oko 470. godine (datum natpisa Thawban), kršćane obližnjeg grada Najrana progonili su Himjariti. Francuski stručnjaci nagađaju da su Thawban i njegovi sukršćani bili mučenici. Izbor ranog arapskog pisma za njihov spomen bio bi sam po sebi snažan simbol prkosa.
Ovo predislamsko pismo se naziva i nabatejsko arapsko, jer se razvilo iz pisma kojeg su koristili Nabatejci, nekoć moćan narod koji je izgradio Petru i dominirao trgovačkim putovima južnog Levanta i sjeverne Arabije, prije nego što su pripojeni Rimljanima početkom 2. stoljeća. Upotrijebljeno na vratima Jemena, ovo sjeverno pismo bilo bi čista suprotnosti natpisima koje su himjaritski vladari ostavili na svom materinjem sabejskom.
„Usvajanje novog pisma označavalo je udaljavanje od Himjarita i pomirenje s ostatkom Arapa”, pišu francuski istraživači u svom izvješću. „Natpisi u Himi otkrivaju snažan pokret kulturnog ujedinjenja Arapa, od Eufrata do Najrana, što se očitovalo uporabom istog pisma.”
Buntovnik Josip
Sve veći vanjski pritisci na kraju su uzeli svoj danak kod Himjarita. Oko 500. godine, to su bili kršćanski osvajači iz etiopskog kraljevstva Aksum.
U zadnjem pokušaju za neovisnost 522. godine, židovski himjaritski vođa, Yusuf As’ar Yath’ar, pobunio se protiv marionetskog vladara kojeg je ustoličio neguš [etiopska vladarska titula, op. prev.] te pobio aksumitske vojnike. Zatim je opkolio Najran, koji mu je odbio dati trupe, te masakrirao dio njegove kršćanske populacije – mučeništvo koje je izazvalo bijes Yusufovih [Josipovih, op. prev.] neprijatelja i ubrzalo etiopsku osvetu.
Francusko-saudijska ekspedicija u Bir Himi je 2014. godine otkrila natpis koji bilježi Yusufov prolaz tim mjestom nakon masakra u Najranu, dok je s 12.000 ljudi marširao sjeverno u arapsku pustinju kako bi povratio ostatak svog kraljevstva. Nakon toga mu se gubi trag, ali kršćanski povjesničari bilježe da su oko 525. godine Etiopljani sustigli pobunjeničkog vođu i porazili ga.
Prema različitom predanju, posljednji je arapski židovski kralj ili ubijen u bitci ili počinio samoubojstvo jašući na konju u Crveno more.
Sljedećih stotinu godina Himjaritsko Kraljevstvo je bilo kršćansko i nastavilo je dominirati Arabijom. Sredinom šestog stoljeća jedan od njegovih vladara, Abraha, prodefilirao je Bir Himom, ostavljajući na kamenju prikaz afričkog slona koji je vodio njegovu moćnu vojsku. Kasniji natpis iz 552. godine, pronađen u srednjoj Arabiji, bilježi mnoga mjesta koja je osvojio, uključujući Yathrib, pustinjsku oazu koja će samo 70 godina kasnije postati poznata kao Madinat al-Nabi (Poslanikov grad) – ili, skraćeno, Medina.
Jesu li bili „pravi“ Židovi?
Jedno veliko pitanje koje ostaje o himjaritskim Židovima jest kakvo su židovstvo prakticirali. Jesu li obdržavali Šabat? Ili pravila kašruta [propisi o hrani, op. prev.]?
Neki stručnjaci, poput židovsko-francuskog orijentalista iz 19. stoljeća Josepha Halevyja, odbili su vjerovati da židovski kralj može progoniti i masakrirati svoje kršćanske podanike i odbacili su ideju o Himjaritima kao pripadnicima jedne od mnogih sekti na koje je kršćanstvo bilo podijeljeno na svojim početcima.
Robin, francuski epigrafist, piše u svom članku da se službena vjera Himjaritskog Kraljevstva može opisati kao “judeo-monoteizam” – “minimalistička verzija židovstva” koja je slijedila neke od osnovnih načela religije.
Činjenica da mali broj dosad pronađenih natpisa, uz spise kasnijih povjesničara koji su možda bili pristrani prema Himjaritima, ne dopušta stručnjacima da stvore jasnu sliku o duhovnosti kraljevstva.
Međutim, postoji još jedan način da se sagleda ovo pitanje.
Tijekom kršćanske i muslimanske vladavine Židovi su i dalje imali snažnu prisutnost na Arapskom poluotoku. To se jasno vidi ne samo iz Muhammedovih (često sukobljenih) odnosa prema njima, nego i iz utjecaja kojeg je židovstvo imalo na obrede i zabrane nove religije (dnevne molitve, obrezanje, obredna čistoća, hodočašće, dobročinstvo, zabrana slika i nejedenje svinjetine).
U Jemenu, središtu Himjaritskog Kraljevstva, židovska zajednica je izdržala stoljeća progona, sve do 1949. i 1950. godine, kada su gotovo svi njezini preostali članovi – oko 50.000 ljudi – prebačeni helikopterom u Izrael u operaciji „Čarobni tepih“. I dok zadržavaju neke jedinstvene obrede i tradicije, koji ih odvajaju od Aškenaza i Sefardskih Židova, nitko ne sumnja da su oni itekako posljednji židovski potomci izgubljenog Himjaritskog Kraljevstva.
Autor: Ariel David. Tekst je objavljen na portalu haaretz.com (studeni 2017.). Prijevod s engleskog za polis.ba: Martina Franjić
