Pokoravanje BiH: Znamo li uopšte zašto se zadužujemo i trošimo kredite MMF-a?!

‘Postoje samo dva načina da se pokori neka nacija… Jedan je pomoću mača, a drugi pomoću duga’, John Adams, predsjednik SAD (1797–1801)

 

Piše: Angelina ALBIJANIĆ-DURAKOVIĆ (Tekst objavljen u novembarskom izdanju poslovnog magazina PRIZMA)

Čuvena rečenica bivšeg američkog predsjednika Johna Adamsa najbolji je uvod u priču o ekonomskom porobljavanju “malih” od strane “velikih” i putu u tzv. dužničko ropstvo, u koje posljednjih godina, čini se, sigurnim korakom ide i Bosna i Hercegovina. Doduše, ekonomski analitičari u BiH o tom pitanju imaju različite stavove, od onih koji alarmantno, ali uzaludno upozoravaju da se BiH mora iščupati iz kandži MMF-a i Svjetske banke i zaustaviti dalje zaduživanje dok još nije kasno, do onih koji smatraju da dug naše zemlje nije razlog za uzbunu jer je riječ “o relativno povoljnim uvjetima finansijskog kreditiranja” koje iznosi daleko manje nego u drugim zemljama regiona.
Međutim, ono u čemu se domaći ekonomisti nedvojbeno slažu jeste pitanje: Znamo li uopše zašto se zadužujemo i trošimo strane kredite? I tu leži najveća opasnost od nagomilanog duga, jer se kreditima MMF-a pokrivaju deficiti u budžetu, koji uključuju razne troškove nepregledne administracije, pa čak i njene plate!

Zvona za uzbunu
– Suštinsko pitanje je zašto se zadužujemo? S tim u vezi, dugoročan problem za BiH može predstavljati izostanak strategije i odgovornog upravljanja javnim vanjskim dugom. Ono što bi nas trebalo zabrinjavati jeste činjenica da glavnina trenutnog zaduživanja otpada na pokrivanje jazova u domenu tekućih rashoda, npr. pokrivanje administrativnih troškova uključujući i plate. To je vrlo neodgovorna politika zaduživanja s aspekta procjene benefita i rizika, upozorava Sabina Silajdžić, doktorica ekonomskih nauka i profesorica na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu.

 

Ukoliko se zadužujemo da bismo finansirali razvojne projekte koji imaju osnov za veliki povrat od investicije i predstavljaju podstrek/izvor nove dodatne vrijednosti (ekonomskog rasta), utoliko je taj dug i opravdan ili uopće smislen. Nažalost, ovo nije slučaj sa BiH…

Dakle, ako visina vanjskog duga Bosne i Hercegovine, koji trenutno doseže 11,69 milijardi maraka ili, prema nekim procjenama, 3000 KM po glavi svakog stanovnika, i nije “omča oko vrata” ekonomski razorene države, način na koji se i zbog čega se zadužujemo to zasigurno jeste. Profesorica Silajdžić za Prizmu pojašnjava:
– Ukoliko se zadužujemo da bismo finansirali razvojne projekte koji imaju osnov za veliki povrat od investicije i predstavljaju podstrek/izvor nove dodatne vrijednosti (ekonomskog rasta), utoliko je taj dug i opravdan ili uopće smislen. Nažalost, ovo nije slučaj sa BiH te je razočaravajuće spoznati da veličina neto finansiranja vanjskog duga iznosi oko 1.7 BDP-a, dok veličina kapitalnih investicija iznosi svega oko 6.3 posto BDP-a. Ovaj odnos je nadasve zabrinjavajući kako u srednjem tako i u dužem roku, jednako kao i procjene kretanja veličine servisiranja neto duga i deficita tekućeg računa.
Prema posljednjim podacima koje je javnosti prezentovao državni ministar finansija Vjekoslav Bevanda, dug BiH dosegnuo je 40 posto BDP-a, a prema kriterijima međunarodnih finansijskih institucija, to nas svrstava među umjereno zadužene zemlje. Također, kada pogledamo ostale zemlje u regionu, posebno susjednu Hrvatku, BiH je i dalje daleko manje zadužena, što vlastima u BiH očito daje alibi za nova zaduženja. Ministar Bevanda nam je rekao da je, prema mastrihtskim  kriterijima, granica zaduženja koja je prihvatljiva zapravo varijabilna.
– Učešće servisa javnog duga u odnosu na prihode je 11,78 posto, prema kriterijima Svjetske banke i MMF-a gornja granica prihvatljivosti je 20 posto, stav je ministra Bevande, koji je ovim riječima “opravdao” najnovije podatke o visini duga BiH.

Ko koga laže?
Međutim, bh. ekonomisti upozoravaju da itekako treba biti obazriv kada se donose sudovi o visini naše zaduženosti. Oni smatraju kako podaci koje prezentira vlast uopšte nisu tačni i da je dug naše države daleko veći od onoga koji se prezentuje u javnosti. To je i razumljivo s obzirom na činjenicu da naša zemlja godinama bilježi skroman ekonomski rast koji ne prelazi dva posto na godišnjem nivou. I to je pokazatelj da vlasti vode potpuno pogrešnu ekonomsku politiku koju koordiniraju isključivo s međunarodnim institucijama, a ne s građanima u čije ime vladaju.

 

Stručnjaci opravdano strahuju da će vlast kao izlaz iz tog dužničkog ropstva potražiti u prodaji profitabilnih državnih preduzeća, a da će se zarađeni novac ponovo potrošiti na krpljenje budžetskih rupa, a ne na privredni razvoj

MMF i Svjetska banka lojalnost bh. vlasti nagrađuju novim kreditima koji stvaraju nova zaduženja koja će otplaćivati buduće generacije mladih, uglavnom, nezaposlenih ljudi. Ukupan dug u 2014. u odnosu na prethodnu godinu povećao se za više od milijardu KM. Taj trend će se nesumnjivo nastaviti, pa se postavlja pitanje gdje je krajnja granica zaduživanju i da li iko ozbiljno o tome promišlja?

 

U federalnom budžetu za narednu godinu, od 2,5 milijardi KM, čak je 1,1 milijarda predviđena za otplatu raznih dugova i kamata. Stoga bh. ekonomisti upozoravaju da tako projiciran budžet ne može imati razvojni karakter, što bi trebalo da bude ekonomski prioritet za svaku, pa i bosanskohercegovačku vlast. Stručnjaci opravdano strahuju da će vlast kao izlaz iz tog dužničkog ropstva potražiti u prodaju profitabilnih državnih preduzeća, a da će se zarađeni novac ponovo potrošiti na krpljenje budžetskih rupa, a ne na privredni razvoj.

Samo nebo je granica
Rezimirajući sadašnji javni dug BiH, profesorica Silajdžić tvrdi da najnoviji podaci ipak “nisu nužno znak za uzbunu”, što potvrđuje i sljedećim činjenicama:

 

– Štaviše, prema podacima kojima ja raspolažem, a riječ je o procjenama IMF/UNCTAD za 2015. godinu, ukupan javni vanjski dug iznosi oko 34 posto BDP-a. Kakogod, niti po jednom od konvencionalnih parametara održivosti vanjskog duga (npr. odnos javnog duga i BDP, struktura javnog vanjskog duga, veličina ‘net lending’ – odnos servisiranja vanjskog duga i GDP, srednjoročne procjene kretanja makroekonomskih indikatora, te makroekonomska stabilnost uvjetovana režimom valutnog odbora) nemamo razlog da budemo posebno zabrinuti, niti ima valjanog osnova za konstataciju da ‘srljamo u dužničko ropstvo’.

 

Pitanje novih kredita i zaduženja kod MMF-a još zadugo će biti tema na kojoj će se lomiti bh. ekonomija i budućnost BiH. A u zraku će i dalje visiti dilema: Može li se zemlja spasiti bez novih zaduženja? Neke zemlej u tome su uspjele…

No, postavlja se pitanje do kojeg se iznosa, u odnosu na BDP, BiH smije zadužiti, odnosno šta bi trebala biti gornja granica naše zaduženosti koju ne smijemo preći?
– Na ovo pitanje ne možemo dati decidiran odgovor, s obzirom na to da bi metode i tehnike procjene kretanja i održivosti vanjskog duga u BiH polučile nepouzdan odgovor. Međutim, nesporno je da se BiH nužno mora pridržavati mastrihtskih  kriterija uključujući i gornju granicu veličine vanjskog duga od 60 posto BDP-a. Nadalje, bitna je struktura javnog vanjskog duga koja je u BiH vrlo povoljna. Riječ je o relativno povoljnim uvjetima finansiranja kako s aspekta izvora finansiranja (‘offical assistance’) maturity duga, valute i kompozicije kamatnih stopa, navodi Silajdžić.

 

Tri sigurna koraka ka dužničkom ropstvu Poznati američki ekonomista John Perkins u svojoj knjizi “Prikriveni ekonomski ubica” iznosi tvrdnju da krediti sa Zapada imaju veliku razornu moć, veću čak i od oružja, upravo za zemlje koje se postave kao potencijalna i poželjna žrtva koju treba odvesti u visoku zaduženost. Kao zapaženi student Bostonskog univerziteta, Perkins se brzo našao u MMF-u, da bi nakon kratke obuke krenuo u misiju zarobljavanja putem duga, a detalje ove misije pojasnio je u svojoj knjizi kroz tri ključna koraka koja siromašnu, nerazvijenu ili ratom poharanu zemlju vode u tzv. dužničko ropstvo. Analizirajući Perkinsove tvrdnje, profesor ekonomije iz Bijeljine Aleksa Milojević u jednom od svojih apokaliptičnih intervjua svojevremeno je pojasnio ova “ključna tri koraka”: – Svako izabere određenu zemlju koja je po nečemu ekonomski interesantna – šume, voda, rude i slično. Kreće se u nerazvijena seoska područja. Oblači se skromno, kao seoski učitelj. Rječnik se spusti, pojednostavi. Pruža se sitna humanitarna pomoć (popravka krova na školi, WC i slično). Postepeno se nastoji približiti vlasti, posebno vladi. To je prvi korak. Ako se u tome uspije, stvar se iz temelja mijenja. Oblače se najbolja odijela, odlazi ‘ekipa stručnjaka’, rječnik se diže na najviši nivo do nerazumljivosti, na stolovima u vladi se šire karte, projekti, komplikovane formule i proračuni o izuzetnom napretku koji se očekuje. Ako se u tome uspije, to je kraj misije. To je drugi korak. U trećem koraku nastupaju finansijeri, banke, MMF. Uglavnom to završi u nemogućnosti vraćanja kredita i opštem ekonomskom bankrotu. Ako vlada pruži otpor zaduživanju, kreću sljedeće ekipe zadužene za namještanje izbora i svrgavanje postojeće vlasti. Ako se i u tome ne uspije, pokrene se proces uvlačenja u kriminal, posebno drogu. Ako se i u tome ne uspije, kreću ‘šakali’ koji vrše likvidaciju onih koji pružaju otpor.

Stop MMF!
Put do ropstva popločan je dobrim namjerama, da parafraziramo poznatu poslovicu. Mnoge “male” zemlje svoje su ekonomije spasile tek nakon što su se otrgnule iz kandži međunarodnih monetarnih mešetara koje su ih dovele do dugova koje nisu mogle vraćati. Ipak, jedno je sigurno, pitanje novih kredita i zaduženja kod MMF-a još zadugo će biti tema na kojoj će se lomiti bh. ekonomija i budućnost BiH. A u zraku će i dalje visiti dilema: Može li se zemlja spasiti bez novih zaduženja?
Kako rekosmo, neke zemlje su u tome uspjele, nakon što su se zahvalile na uslugama MMF-a i okrenule se vlastitim izvorima investicija, poput Koreje, Tajvana, Singapura, Ekvadora… Možda ih vrijedi slijediti ili, za početak, makar poslušati domaće stručnjake i kreditima MMF-a ne finansirati rupe u nezajažljivoj državnoj administraciji!

(DEPO PORTAL)