Kaže Allahov Poslanik: ”Gotovo da je došlo vrijeme u kojem će na vas navaliti razni narodi, kao što divljač navali na svoju žrtvu (činjiu).” A ashabi upitaše: “Hoće li nas u to vrijeme biti malo, o Allahov Poslaniče?” Poslanik ﷺ odgovori: “Ne, u to vrijeme će vas biti puno, ali ćete biti kao pjena na vodi. Allah će isčupati strah iz srca vaših neprijatelja, a u vaša srca će ubaciti vehn”. Rekoše: ”A šta je to vehn, o Allahov poslaniče?” Reče: “Ljubav prema dunjaluku i strah od smrti!”.
Pogledajmo sada zajedno fenomen ljubavi prema dunjaluku na koji nam je skrenuta pažnju u na početku citiranom Resulullahovom ﷺ hadisu.
Ako je, a jeste, u citiranom hadisu ljubav prema dunjaluku spomenuta u negativnom kontekstu, da li to znači da trebamo mrziti živjeti na ovom privremenom prostoru? Primjetio sam da čak i mnogi muslimani koji se smatraju osviješćenim i koji su radini upravo mrze život i govore: “da samoubistvo nije haram odmah bih se ubio”, pozivajući se na pogrešno shvaćen hadis u kome se kaže da je cio dunjaluk manje vrijedan kod Allaha od krilca komarca (ovo poređenje nije tu da negira i omalovaži aktivno vođenje svijeta, što je moguće jedino ako čovjek voli i cijeni datu mu šansu da djeluje). Takvi, sa takvom sviješću, odlaze i u džihad čeznuvši za zalutalim metkom koji će ih izvući iz ovog, njima mrskog, prostora bitisanja gdje se ionako nisu znali snaći te im osigurati njihovu glavnu, sebičnu, težnju, individualno spasenje.
Ispravno je da vjernik voli što mu je data šansa da živi, da postoji te da je iskoristi u radu za dobrobit čovječanstva u ime Stvoritelja koji će tu ljubav u Njegovo ime višestruko nagraditi a što nema veze sa zaljubljenošću u prolazna dobra ovog svijeta.
Osvrnimo se malo na izraz u hadisu ljubav prema dunjaluku i je li ona zaista pokuđena, zabranjena ili se od nas traži samo ispravno doziranje tog osjećaja? Da li je pogrešno voljeti neki planinski predio jer i on je dio dunjaluka? Da li je pogrešno voljeti neku rijeku? Jer čovjek koji kaže: ”Volim ovu rijeku!”, izjavljuje ljubav prema dijelu dunjaluka. Da li je pogrešno uživati u ovom svježem dunjalučkom zraku, mirisu kojeg osjetimo rano ujutro ili u hladnim večernjim zimskim satima, pa njime sa uživanjem puniti vlastita pluća? Da li hadis kudi osobu koja izjavi da voli taj vazduh, drvo, plod, rijeku, neki grad… jer je sve to dio dunjaluka? Da li je nepoželjno voljeti tijelo svoje žene, svog muža jer i ono je dio dunjaluka? Da li je nepoželjno i neispravno reći volim ovu građevinu, ulicu jer odišu skladom i čistoćom ili i to spada pod nepoželjnu ljubav prema dunjaluku?! Ili možda treba prema svemu nabrojanom biti indiferentan, nezainteresovan i ravnodušan? Da li je sam Poslanik ﷺ mrzio dunjaluk ili ga je volio ne ustručavajući se to da prizna, pa kaže da mu je najdraže od dunjaluka žene i mirisi.
Kaže Resulullah ﷺ: ”Među stvarima vašega svijeta, najdraže su mi bile žene i mirisi. A svježina moga oka (radost moga srca) jeste u namazu.” (1)
Dakle sam Božiji Poslanik ﷺ voli dunjaluk i njegove dijelove jer kako drugačije da ga gradi i usavršava, s tim da je ta ljubav u podređenom položaju u odnosu na Ahiret, vezu sa Gospodarom i ahiretske prostore. Činjenica je da čovjek aktivno gradi i ulaže samo u ono što voli i do čega mu je stalo. Čovjek koji ne voli što postoji, ne voli što je sad ovdje na ovom svijetu, čovjek koji ne voli ovaj svijet zajedno sa njegovim detaljima neće biti u stanju ni da taj svijet uređuje, dizajnira, dotjeruje i vodi! Tako npr. čovjek koji ne voli svoje tijelo neće ga ni održavati, dotjerivati, držati u kondiciji, njegovati. Tako je sa ulicom, gradom, državom, prirodom, društvom i svim ostalim. Tu upravo leži mentalni ćorsokak u koji su zalutali mnogi praktičari islama jer su kroz pogrešno shvatanje analiziranog hadisa počeli prezirati ono što sa ljubavlju i ahiretskim ambicijama traba da grade.
S druge strane kako drugačije objasniti dominantnost nevjernika u izgradnji i vođenju današnjeg svijeta nego kroz posjedovanje jake ljubavi spram objektom obrade (dunjaluku) i čvrste ambicije da ostave svoj trag iza sebe te iskoriste tu jedinu šansu na ovom svijetu i da ga uljepšavaju, grade, olakšavaju komunikacije i saobraćanja, dekorišu i unapređuju u jednom procesu punom padova i uspona. Definitvno je da u tom procesu prave velike greške, štete ali i dalje vode ekonomsko-političko vođstvo, definišu socijalne tokove jer nisu indiferentni i pasivni spram dunjalučkim sadržajima i potrebama modernog čovjeka.
Pitanje koje se nameće je dokle će se muslimani dičiti posjedovanjem ispravnog koncepta o jednom Bogu ili ispravnog menhedža, a decenijama i vjekovima zahvaljivati tom istom Uzvišenom Bogu što im je dao struju, telefon, kompjuter, automobil, avion, voz, klima uređaj… preko nevjerničkog, ali aktivnog uma!?
Pogledajmo sada neke primjere ispoljavanja ljubavi spomenute u Kur´anu:
“Tako mi života tvog, uistinu su oni u opijenosti svojoj lutali”. (2)
U ovom ajetu imamo primjer ljubavi Gospodara prema stvorenju. Allah u svom savršenstvu, uprkos apsolutnoj neovisnosti o čovjeku, se kune životom čovjeka, svoga roba (Muhameda ﷺ) kojim je zadovoljan (to je jedini primjer da se Allah kune nečijim životom), ispoljavajući na taj način svoju ljubav (a On je al-Wadud) prema čovjeku kojeg voli. Muslimanima se nije dozvoljeno zaklinjati osim sa Allahovim imenom, međutim ono što je interesantno u ajetu je neustručavanje da se iskaze ljubav prema voljenom što je bitno naglasiti iz razloga što mnogi muslimani smatraju da je ispoljavanje osjećaja slabost. Naprotiv! Pokazivati nježnost mogu samo dovoljno jake osobe, dok se slabići ljudskog roda kriju iza konstantne naglašene grubosti.
Piše: Edin Tule
Bilješke:
1) Hadis bilježe Nesai, Ahmed, Ibn Sa’d
2) Sura Hidžr, 72
