Edin Zubčević
Neinformisani optimista može bez većih problema konstatovati, biće bolje.
Izloženi smo obilju informacija i preobilju dezinformacija, spekulacije se množe a činjenice se guše u poplavi neistina. Novi korona virus svaki dan dokazuje da je još uvijek misteriozan i da ne znamo dovoljno da bismo mogli promišljati stvarnost u smislu očekivanih odgovora na pitanja moguće sutrašnjice – kada će nam se vratiti horizont budućnosti u kojem ćemo moći omrknuti i osvanuti sa istom zamišljenom svakodnevnicom, uobičajeno i sa dosadom gledati na stvari bez strepnje, i bez straha. Pitanje koje se nameće, i vraća kao bumerang bez obzira koliko ga daleko bacili i odbacili od sebe je kada ćemo se vratiti onome što smo zvali normalnim životom. Bez obzira što već sada znamo da će se puno toga, a možda i sve, promijeniti. Bez obzira što znamo da će ekonomska nevolja, nepredvidljivih a svakako gigantskih razmjera, slijediti u stopu zdravstvenu krizu, i rezultirati novim prilikama u ekonomiji, i u konačnici imati kao izlazište novo društvo. Tako da će naš budući normalni život, postati nova normalnost. Iako je kod nas u Bosni normalno davno izašlo izvan svih granica normalnog.
Kad već živimo u svijetu spekulacija, onda se zavaljeni u fotelju ili ispruženi na kauču, izolirani, možemo prepustiti svim stazama i pogazama šarenog spekulativnog svijeta, kuda god nas naša mašta može odvesti, s nadom da ćemo u svoje putovanje uključiti izvjestan broj važnih činjenica, kao Ivica i Marica mrvice kako bi ipak završili našu spekulativnu odiseju u realnom svijetu, dok maštamo utopiju, novo vrijeme, svijet koji još uvijek čeka da se promijeni, formira, završi i postane novi stari svijet, nova verzija onoga svijeta u kojem smo do juče živjeli, i koji smo ostavili iza sebe izgubljenog u našim sjećanjima i željama.
Da bi se život nastavio, tamo negdje gdje je stao prije nego je skrenuo pandemijskim, nepoznatim putem, potrebno je da se opasnost zaraze eliminira. Čini se da su samo dva načina da se to desi. Prvi je intenzivno testiranje, ali ovaj put ne dijagnostičko, da bi se ustanovilo ko je pozitivan na virus već ko je pozitivan na antitijela, serološko testiranje, da prostite.
Šta smo do sada mogli naučiti
Ono što se zna skoro od početka pandemije jeste da oko 80% zaraženih, a broj zaraženih nije isti kao broj pozitivnih slučajeva, jer nisu testirani svi, neće pokazati nikakave simptome, ili će imati relativno blage simptome i takorekuć sami će se izliječiti. Oko 20% će trebati ljekarsku pomoć, odnosno bolnički tretman, s tim da će četvrtina od tog procenta imati teške respiratorne probleme i biti smrtno ugrožena. Testiranjem će se utvrditi ko je sve stekao antitijela, bez obzira da li je prethodno imao ili imala simptome, odnosno bez obzira da li je prethodnim testom potvrđeno prisustvo korona virusa. Odnosno, da li je stekao neku vrstu hipotetičkog imuniteta, a samim tim se kvalificirao za povratak u život. Iako dosadašnja istraživanja i otkrića ne donose pouzdana saznanja u smislu da li je količina stečenih antitijela dovoljna, niti koliki im je “rok trajanja” odnosno da li uopšte pružaju odnosno garantiraju zaštitu od ponovne zaraze, i ako da na koji period. Onda dolazimo do drugog načina povratka u (novu) normalnost a to je vakcina.
Vakcina sobom nosi najmanje dva problema. Pored činjenice da do sada nije pronađena niti jedna vakcina za bilo koji od korona virusa, prvi problem sa vakcinom je vrijeme potrebno da se do nje dođe odnosno, da se vakcina pronađe i klinički testira, a za to je potrebno po svim optimističnim procjenama u najboljem, senzacionalnom, slučaju 12 do 18 mjeseci. Trenutno preko sto timova i laboratorija u svijetu radi na tom projektu pa se možemo s pravom nadati rekordno brzom pronalasku. Do sada je, ako se ne varamo, rekord bio pet godina u slučaju vakcine protiv ebole. Drugi problem jeste moguća mutacija virusa jer je virus nov i nepoznat. Po dosadašnjim saznanjima, na našu sreću, ovaj virus je do sada stabilan.
To bi bilo za sada dovoljno “znanja” iz spekulativne rubrike “kad porastem biću epidemiolog”.
Povratak na strano
Obrnutim redoslijedom, na koji se naš svijet udaljio od nas, svijet u novom izdanju će nam se vratiti. Prije nego se stvore uslovi za potpuni konačni povratak života, otvorit će se i pokrenuti strateška ekonomija, postupno, u skladu sa prioritetima i potrebama, pa će se onda ukinuti zabrane kretanja za sve i fizička distanca, i na kraju će biti dozvoljeno, ono što je prvo zabranjeno, održavanje masovnih javnih skupova od sportskih takmičenja do koncerata. Kada jednog dana budemo otišli na fudbalsku utakmicu ili koncert i kada to postane normalno, znat ćemo da je najveći izazov čovječanstva u XXI stoljeću završen.
Moramo se nadati da će lekcije biti naučene iz svih grešaka koje su do sada napravljene i svih grešaka koje će tek biti napravljene, ne isključujući mogućnost budućih katastrofalnih pogrešaka i loših procjena u aktuelnoj krizi kojima ishodište treba tražiti u politici, odnosno lošoj politici i politikanstvu, nestručnosti, neodgovornosti i gluposti. U nadi da će lekcije biti naučene, moramo se potruditi da sve te naučene lekcije ne budu zaboravljene, po starom ružnom običaju.
Otisnimo se još jednom bespućima spekulacija, nemirnim morima mogućeg i nemogućeg, na našem malom Splavu Meduze sastavljenom od balvana ideja, povezanih i učvršćenih ponekom dostupnom činjenicom kao čavlima i konopcem.
Uzmimo primjer Austrije koja se do sada u borbi protiv pandemije izuzetno uspješno nosi sa izazovima, ispisujući najpovoljniju statistiku i najniži broj ljudskih žrtava, tj. procenat smrtnosti; zemlji koja je već donijela olakšavajuće mjere i pokrenula ono što se naziva ponovno otvaranje ekonomije i društva. Nakon što su prije nekoliko sedmica najavili da do kraja juna neće biti dozvoljeni javni skupovi, prije nekoliko dana su produžili odluku o zabrani javnih skupova do kraja augusta. Samim tim otkazana su sva planirana sportska takmičenja, koncerti i festivali.
U Njemačkoj se, a sve ćešće i u Americi, istina još uvijek nezvanično, računa se da će koncertne dvorane biti otvorene tek za 18 mjeseci, a to je otprilike negdje u jesen 2021. godine. Ove procjene korespondiraju sa gore pomenutim razmišljanjima o testovima i vakcini. Čini se da je teško očekivati da ćemo prije kraja naredne godine moći upoznati svijet u kojem ćemo živjeti, novu normalnost. Do tada će se svijet koji smo nekada poznavali dodatno promijeniti, vjerovatno nagore, te ćemo njegovo, vrlo vjerovatno nimalo lijepo, lice tek ugledati i morati prihvatiti kao sudbinu, kao naše vlastito ogledalo svega onoga što smo bili i što smo u vrijeme pandemije postali.
Naravno, postoji i crni scenarij. Zapravo nekoliko crnjih sinopsisa. Virus će mutirati, vakcina neće biti pronađena, desit će se drugi a možda i treći val zaraze, bar jedan gori od ovog trenutnog… Zaustavit ćemo ovdje, odmah, daljnje nizanje crnih spekulativnih bisera. Ta nam vrsta nakita nije u ovom trenutku potrebna.
Kad smo već kod crnih scenarija, teško je ne sjetiti se naše Bosne, a i Srbije, jer se čini da smo u sličnoj situaciji s obzirom na vladajuće i nadležne političare koji nas vode kroz nevakat epidemije kao pijani kapetani sretni zbog oluje jer su konačno opet dobili priliku da se samouvjereno prihvate kormila jer oluja je strašna nikad strašnija, a posada koja je već počela sanjati pobunu i razmišljati kako mahnitog kapetana baciti s palube preko ograde u duboko more zaborava, zatečena, prihvata se konopaca, spušta jedra i popravlja štete na brodu koji je već i prije ove oluje bio olupina.
Nas u provinciji razjedinjene Evropske unije, u tamnom vilajetu čeka kao i uvijek crnji scenario. Crnji nego što bi mogao i morao biti.
Predvođeni dezorijentisanim navigatorima, brodskim ulizicama i neznalicama koje će nas nasukati na hridi vjerujući da plove sigurnim vodama ka najbližoj luci, stradat ćemo više i gore od njihovog mahnitanja otetim kormilom nego od nemirnog mora. Koga ne ubije virus, odnosno uništeni i korumpirani zdravstveni sistem, toga će zatući ekonomija, jer u ovoj nevolji najveća je dilema da li su opasniji oni koji vode zdravstvo ili oni drugi koji upravljaju ekonomijom. I jedni i drugi su smrtonosni, a vremenom će postati još fatalniji za sve nas koji nismo oni, a na kraju i za sebe same. Virus je ipak pravedniji od svake politike, niti ima vjeru niti ideologiju. Ubija redom. Kreće od najslabijih da bi što brže prešao na jake.
Neinformisani optimista može bez većih problema konstatovati, biće bolje. Ako ništa drugo kao i uvijek do sada, Bosna će, ali i Srbija a i druge zemlje takozvanog Zapadnog Balkana, naći pravi put kad iscrpe sve druge opcije.
S druge strane, informisani optimista se budi redovno usred noći, istravljen od košmara, u goloj vodi. Vjeruje da stvari mogu biti bolje ali ne i da će nužno biti bolje, kao što zna da se stvari neće same od sebe poboljšati. Informisani optimista zna i sanja bolje sutra u kojem će bez obzira na oluju baciti nestručnog, svirepog i sumanutog kapetana, zajedno sa prvim oficirom i malima od palube, preko brodske ograde, da ih more proguta zauvijek, ili bar mašta da ih zatvori u potpalublje dok se kroz nevrijeme koje obećava samo brodolom ne dovezemo do sigurne luke.
nomad.ba
