Plan SAD-a: Onaj ko osvoji Raku drži ključeve buduće federalizacije Sirije i Iraka!

Pošto je prošla faza prvobitnog šoka, Vašington je konačno počeo planirati kontra-odgovor. Bacanje 50 tona naoružanja i opreme novookupljenim “Demokratskim snagama Sirije” na sjeveroistoku zemlje ukazuje novi američki pristup.

SAD vrše pritisak na svoje savezničke jedinice da osvoje Raku za “nekoliko nedjelja” uz veliku američku vazdušnu podršku, u cilju uspostavljanja “činjeničnog stanja na terenu“, da bi uticali na kasniji politički proces i federalizaciju, koju je ranije predložio američki Brukings institut.

Ako se istovremeno nešto slično desi i u Iraku, u regionima u kojima dominiraju suniti, stvorit će se polu-institucionalizovan autonomni prekogranični entitet koji će ubiti bilo kakve nade za oživljavanje gasovoda između Irana, Iraka i Sirije . Što je još gore, to može vaskrsnuti gasovod Katar-Turska ka Evropi, koji je bio jedan od najjačih razloga za sirijski rat, i po srijedini podijeliti članice ruske antiterorističke koalicije.

 

SAD su otkrile karte, naglo mijenjajući strateški fokus na Raku, jer veoma dobro shvataju da će regularna Sirijska arapska armija (SAA), ako osvoji glavni štab DAIŠ-a, biti u stanju da nametne bilo koje postkonfliktno političko rješenje u tom regionu. Trka za osvajanje Rake između SAA i tzv. “Demokratskih snaga Sirije” (DSS) morbidno podsjeća na savezničku trku za Berlin prije 70 godina, pošto i Moskva i Vašington idu prema istom strateškom cilju iz odvojenih pravaca. Baš kao što je trka za Berlin bila iskorištena u stvaranju činjeničnog stanja koje bi odredilo poslijeratnu “Novu Evropu”, tako je i trka za Raku glavni činilac u odlučivanju,  kako će izgledati poslijeratni “Novi Bliski istok”. Zbog toga SAD insistiraju da  snage koje podržavaju osvoje grad u najkraćem mogućem roku.

Osvajanje Rake možda neće biti dovoljno da učvrsti položaj “DSS” i dovede ih u mogućnost da  nametnu model federalizacije ostatku zemlje. Otuda i neophodnost uspostavljanja konkretne demografske situacije na terenu. Za to postoji nekoliko scenarija, ali jedan od najvjerovatnijih je da se veliki broj izbeglica i džihadisti u povlačenju okupe na istoku Sirije, dok će ih zapadni mediji sve predstaviti kao „sunitske izbjeglice“. Njihov veliki broj u tom dijelu zemlje bi činio žive štitove koji bi spriječili ruske vazdušne napade, a to bi u isto vrijeme napravilo ogromnu demografsku promjenu, uz odobravanje Vašingtona.

 

Ako tzv Demokratske snage sirije prve zauzmu Raku, tada bi se ove “sunitske izbjeglice” mogle predati njima umjesto snagama sirijske armije, što bi bio efekat sličan predaji nacista koji su se predavali Amerikancima kako ne bi pali u ruke Sovjetima. Iako DSS nisu međunarodno priznate, masovna predaja džhadista i “izbjeglica”, uz njihovu kontrolu teritorije bi omogućilo da “Demokratske snage Sirije” de fakto postanu vlast u tom dijelu zemlje. To bi povećalo šanse za plan federalizacije, koji će zdušno podržati zapadni mainstream mediji.

Baš kao što je sovjetska vojska klevetana kao „barvarski komunisti” da bi se opravdala masovna predaja nacista Zapadu, tako će i regularna Sirijska arapska armija biti klevetana, kao što se to radi više od četiri godine. SAA će biti označena kao “nelegitimna” i “barvarska”, koja nema pravo na predaju terorista ili oslobođenih talaca. Krajnji efekat će biti isti – istinski oslobađajuće sile u ratu (sovjetska armija i SAA) izgledaju kao loši momci, dok su pravi loši momci (nacisti i vehabije) prikazani kao “žrtve” oslobodilaca da bi se pridobile simpatije Zapada. Mora se imati na umu da su obje situacije primjeri visokog nivoa informatičkog ratovanja, koji treba postići konkretne geopolitičke ciljeve.

 

Američka nova strategija zavisi od nekoliko faktora. Prvi je da DAIŠ, ako se preda DSS-u, javno proklamuje da je to učinila u cilju promovisanja “političkog rješenja” koje bi toj teritoriji donio nivo autonomije isti ili veći od onog koji ima kurdska regionalna vlade u Iraku. Isto tako, nešto slično se mora dogoditi u istom vremenskom okviru u iračkoj provinciji Anbar (i potencijalno čak i Niniva). Tako bi se mogao stvoriti prekogranični sunitski entitet u Iraku istočno od Eufrata,  i od sirisjkih pokrajina Ar-Raka, Al-Hasaka i Deir ez-Zor.

To je jedini način za SAD da se vojni poraz terorista dielimično pretvori u ekonomsko-stratešku „pobiedu“, i omogući stvaranje pro-američkog satelita u srcu Bliskog istoka, ojačanog geografskom bliskošću sa Saudijskom Arabijom i Katarom i učvršćen gasovodom Turska- Katar koji bi vodio preko njega.

 

Ovaj scenario može biti srušen ako se poslije rata pojavi jaz između Kurda i Arapa u okviru “DSS”. Glavni dijelovi ovih proameričkih snaga su kurdska IPG milicija i “Sirijska arapska koalicija”, koji mogu imati različite stavove o dodjeli teritorije u okviru predložene federalne strukture. Za SAD, Tursku i zalivske države bi bilo apsolutno neprihvatljivo da gasovod Katar-Turska ide kroz teritoriju pod kontrolom Kurda,tako da rješavanje tog pitanja ostaje najvažnija stvar za uspjeh američkog plana.

Ako pro-američke snage zaista uspiju zauzeti Raku, to bi značajno povećalo vjerovatnoću federalizacije, kao i mogućnost sukoba proameričkih DSS sa jedinicama Sirijske arapske armije. Ovo je najopasniji scenario koji se može desiti, jer bi to moglo eskalirati situaciju do mogućnosti da Vašington ostvari ranije prijetnje o bombardovanju snaga vjernih predsjedniku Asadu.

 

U takvoj napetoj situaciji, Rusija ne bi mogla dozvoliti da SAD bombarduju njenog višedecenijskog saveznika, tako da će Moskva i Vašington vjerovatno ući u veoma napet period predsjedničkih pregovora kako bi se preduhitrio neki neočekivani sukob između njih. Ne izgleda kao da bilo koja strana ima apetit za takav sukob, ali je rizik od toga veliki. Sve će zavisiti od toga ko će osvojiti Raku.  Ako sirijska vlada uspije u ovom enormno važnom simboličnom zadatku, nema sumnje da će se SAD sramotno povući iz srca Bliskog istoka. Ali, ako američki saveznici osvoje ovaj grad, sve će biti drugačije.

Moskva i Damask bi u tom slučaju imali mogućnost za sporazum sa Kurdima, uz čiju podršku bi eliminisali snage DSS-a. Ipak to bi moglo izazvati značajno zatezanje sa SAD-om. Situacija u kojoj se snage pod podrškom SAD-a i Rusije spremaju za odlučujuću bitku za Siriju, može dovesti do nesagledivih posljedica, koje niko nije očekivao.

Nastala kriza će sigurno postati najveće epsko ukrštanje snaga između Vašingtona i Moskve od mračnih dana oktobra 1962. godine. Ipak, ovaj put će vjerovatno SAD  prve trepnuti.

 

(Autor: Endrju Koribko/Oriental review /GLOBAL CIR)

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close