PISMO PRIJATELJU NA ODREĐENO VRIJEME (6)
Nikako da saberem nesabrano i podvučem crtom, mislim punom linijom, jer preko nje nema lijevo-desno. Davno sam te zadužio dugom da odgonetneš što se to tvoje stanište zove “obećana zemlja” – ko i kome, kako i zašto? Čujem da se taj novi kandidat za predsjednika službeno obratio “domicilnim” muslimanima, možda ima nijet da pređe na islam, ništa me ne bi iznenadilo od obećanja iz Obećane Zemlje.
Znam da te interesuje sve ono što mene ne interesuje, tako da sadržaj ovoga pisma neće zadovoljiti potrebe tvoje radoznalosti. Planetarna gibanja svela turizam na puste snove, sreća – ja znam sanjati, ali sam opet na gubitku – nema svjesno zalutalih bjelosvjetskih dokoličara u mojoj čaršiji da im vješto izvučem koju novčanicu gledajući u fildžan ili razgrćući grah, te svaka priča sa sretnim završetkom umotana u ono “na četiri hatme – na priček”. Možda sam malo i grub, svako ima životni zadžepak i jaše magarca dok ne stekne dobrog konja. Za ukradenog konja slijedi elegantno vješanje, ipak magarac je magarac.
Bio sam nekoliko puta u ovom stoljeću na istoku, uzaludna pustolovina – nisam prepoznat. Na snazi neke nove jedinice za mjerenje vrijednosti, bio sam odličan osnovac, ali ih nikad nisam naučio. Šteta. Pouzdano znam da je zapad na suprotnoj strani od djetinjstva. Vidiš – iskustvo je najbolji učitelj. Za iskustvo treba vrijeme, vrijeme nema moć regeneracije, istopi se do pola puta, oko podneva, i postane neispričana priča za razliku od Okršaja kod OK korala ili Tačno u podne – priče koje još uvijek obećavaju u Obećanoj Zemlji.
Čitaš površno, pro forme, ni između redova nikakva habera. Očekivao si esej “Sa posljednjih tračnica”, pucanj u prazno. Umjetnost nije olimpijska disciplina, i da jeste, sada nema ni olimpijada pa bi to bila s predumišljajem promašena investicija. Ne vrišti – koja je vrijednost Nobelove nagrade, Oskara i nekakvih medvjeda. Arena u Puli sigurno nema građevinsku dozvolu. Amire, znam da si čeljade od istančanog ukusa, da znaš koliko iznosi (kvadratni) korijen od jedan-dva-tri, ali ne žuri, molim te, važni gosti uvijek zadnji dolaze, ili akademski kasne.
(Seid Zimić)
