“Pinkwashing” – Korištenje borbe za prava LGBT zajednice u geopolitičke svrhe (Prvi dio)
Prije dva dana je SH.Wikipedia.org objavila opširan članak o ispolitiziranosti LGBT udruga i aktivizmu koji je jednim dijelom sam pristao da se samo djelomično bori za manjinska prava LGBT populacije, dok s druge strane sudjeluje u jednom širokom i dobro pripremljenom projektu, čije provedbe vjerojatno nisu svjesni ni mnogi od pripadnika LGBT.
Na takvo što se u mass-medjima rijetko ukazuje, a bilo kakav pokušaj kritike u tom smjeru završava etiketiranjem i proglašavanjem svakoga tko se usudi dotaknuti te teme”fašistom” ili “homofobom”.
Ovaj je članak odabran iz razloga što su u njemu citati i upozorenja brojnih gay aktivista, profesora, znanstvenika, osoba iz svih sfera javnog života koji su se usudili javno progovoriti o činjenici da “zapadna” elita, pod navodnicima jer je ovdje riječ u prvom redu o onoj izraelskoj, uopće ne mari za LGBT prava, nego je u promoviranju istih vidjela dobru priliku za ostvarivanje svojih geopolitičkih ciljeva.
Pojašnjavajući fenomen “pinkwashinga”, autor se većim dijelom zadržao na Izraelu, za kojeg se termin proteklih godina izvorno i vezuje, ali svatko tko si da truda i pročita ovaj uradak cijelosti prepoznat će odlike ove propagande i u svom okruženju.
Budući da je autor I. K. opširno obradio pojam “Pinkwashinga“, kako ne bi bilo subjektivnog tumačenja članak ovdje možete pročitati u cijelosti.
Pinkwashing
Pinkwashing (složenica engleskih riječi pink – “ružičasto” i washing – “pranje”) je termin koji se u kontekstu prava LGBT zajednice koristi za opisivanje raznih marketinga i političkih strategija usmjerenih na promoviranje proizvoda, odnosno entiteta s iznimnom naklonjenosti prema LGBT zajednici, uglavnom od strane političkih i društvenih aktivista. Neologizam se isprva rabio od strane organizacija za borbu protiv raka dojke poput Breast Cancer Actiona, i to za identificiranje kompanija koje su tvrdile da pomažu oboljele žene dok su u stvarnosti profitirale od njihove bolesti. U logičkom smislu pinkwashing često obuhvaća više grešaka dvostruke generalizacije uz intenzivno korištenje jednostranih argumenata, naposljetku sintetiziranih u lažnu dilemu.
Uz pinkwashing se vezuju i neki drugi suvremeni fenomeni poput homonormativnosti ili homonacionalizma, odnosno ideje da je LGBT identitet poput nacionalnog ili plemenskog.
Pinkwashing se ponajviše koristio u vidu islamofobije (kasnije i rusofobije), i to primarno od strane proizraelskih, odnosno radikalnih desničarskih aktivista po Evropi.
Politički primjeri
Proizraelski aktivizam
Pinkwashing se u kontekstu politizacije LGBT prava prvi put počeo koristiti ranih 2010-ih pri kritiziranju politike Izraela, za što su ga redom prozvali razni eminentni autori poput S. Schulman, J. K. Puara, J. A. Massada, M. Blumenthala, A. Bohrera, B. Deba, S. L. Morgensena, S. Šaroni, N. Elia i H. Maikeya, te niz židovskih, palestinskih i drugih LGBT aktivista.
Još 1998., odnosno godinama prije nego što je pinkwashing postao dijelom službene izraelske politike, izraelski naučnik J. Ben-Zvi s Univerziteta Stanford je utvrdio da je poboljšan LGBT status postao državni diskurs, tj. alat za izraelski propagandni rat kojim se marginaliziraju drugi oblici diskriminacije i kršenje međunarodnog prava, opisavši fenomen riječima:
“Queer pokret predstavlja manju prijetnju za aškenaski cionizam negoli nepomirljivi rasni i nacionalni identiteti. Inklinacijom hegemonskim nacionalnim interesima, on omogućuje cionističkom establišmentu da ovjekovječi mit o Izraelu kao “jedinoj demokraciji na Bliskom Istoku”, iako on brutalno ugnjetava okupirane Palestince kao i druge ‘manjine’ uključujući židovske Mizrahe, palestinske građane Izraela, etiopske imigrante, te strane radnike.”
Među drugim ranim stručnjacima koji su skrenuli pozornost na slučaj je i A. Solomon, američko-židovska profesorica s Univerziteta Columbia, koja 2003. navodi da je afirmacijom LGBT pokreta ostvarena nova retorička dimenzija na cionističkoj aktivističkoj sceni i to u vidu suprotstavljanja vjerskom fundamentalizmu, odnosno, zalaganju za liberalizam.
Sam termin pinkwashing prvi je upotrijebio američko-palestinski novinar i autor A. Abunima na skupu QUIT-a (Queers Undermining Israeli Terrorism), prevedeno “Queer za potkopavanje izraelskog terorizma”, u travnju 2010. godine, riječima – “nećemo trpjeti izraelski whitewashing (zataškavanje), greenwashing (ekomanipulaciju) ili pinkwashing”.
Engleski neologizam terminološki je direktno inspiriran ekomanipulacijom (engl. greenwashing) kao manipulativnim korištenjem percepcije o ekološkoj odgovornosti s ciljem stjecanja profita, s tim da se sam pinkwashing ranije koristio za istovrsno manipuliranje borbom protiv raka dojke. Time je terminu pridruženo novo značenje, te se može govoriti o semantičkom arhaizmu.
Konačno, pinkwashing kao LGBT pojam je u široku upotrebu ušao u krajem 2011. kada ga je popularizirala S. Schulman, američko-židovska povjesničarka i LGBT aktivistica s Njujorškog gradskog univerziteta, plasiranjem članka “Izrael i pinkwashing” (engl. Israel and Pinkwashing) u The New York Timesu.
Istraživački novinarski članak je objavljen 22. 11. nakon tri mjeseca pregovaranja i podnošenja 190 stranica dokumentacije, a naišao je na izuzetan odjek. U samo tri dana je podijeljen 4555 puta na Facebooku, odabran je od strane The Atlantica kao jedna od pet najboljih dnevnih kolumni, preštampan je u francuskom izdanju Herald Tribunea i izraelskom Haaretzu, te je široko distribuiran po svjetskoj blogosferi.
Reakcije na članak bile su miješane – od desetina privatnih e-mailova u kojima je Schulman napadnuta kao “zla”, “rasistkinja” i “mrziteljica Židova”, preko uglednih židovskih LGBT aktivista koji su izrazili zabrinutost zbog vlastitog iskorištavanja od strane izraelske vlade, do stotina poruka zahvalnosti i podrške među kojima su brojni bili pozitivno iznenađeni što je The New York Times uopće objavio članak takve tematike.
O snažnom političkom utisku članka svjedoči i podatak da je izraelski premijer B. Netanyahu mjesec dana kasnije javno odbio objaviti vlastiti članak u istom časopisu s izgovorom da je suviše kritičan i zbog “jedne profesorice s CUNY-a”, što S. Schulman smatra jednim od najvećih dostignuća u svom životu.
Politički diskurs
Izraelski pinkwashing izvorno funkcionira u dva pravca – s jedne strane idealizira se položaj LGBT osoba u Izraelu, dok se s druge demonizira njihov status na palestinskim teritorijima. Potonje se u maksimalističkom obliku nerijetko proširuje na čitav arapski ili islamski svijet.
Nadalje, dvije izvitoperene slike LGBT prava potom se pokušavaju preslikati na ljudska prava općenito, pritom oblikujući iluziju civilizacijskog polariteta, koja se naposljetku u vidu komparativne politike nudi liberalnoj zapadnoj publici kao binarni izbor. Prikazan na ovaj način, Izrael djeluje kao “gay-utopija” i utočište za sve LGBT osobe u regiji, te kao lučonoša slobode i napretka, često u sprezi s mitovima o “jedinoj demokraciji na Bliskom istoku” i “bedemu civilizacije”.
Prividnim približavanjem izraelskog imidža europskim i zapadnjačkim vrijednostima, navedeni pseudo-argumenti često se primjenjuju u javnim diskusijama o izraelsko-palestinskom sukobu s ciljem skupljanja političkih bodova kod liberalne ljevice, te za distrakciju od unutrašnjih problema u Izraelu. S druge strane, istovremeno se zataškava homofobija u Izraelu odnosno postojanje aktivnog LGBT pokreta u Palestini, a ignoriraju se i izraelska ugnjetavanja LGBT Palestinaca kao i raznolike orijentacije vojnika koji ih zlostavljaju.
Taktikom pinkwashinga služi se ne samo izraelska vlada nego i razne nezavisne grupe koje gaje snažnu cionističku ideologiju, iako S. Schulman tvrdi da nije nužna korelacija s cionizmom. Dokazani su i paradoksalni primjeri kada su se taktikom služili izraelski radikalni desničari i ultrakonzervativne židovske skupine koje su načelno izrazito homofobne.
Sociolozi ističu da pinkwashing reproducira orijentalističke stereotipove o seksualnoj nazadnosti, poput historijskog diskursa evropskih kolonijalnih sila koje su koristile likove “potlačenih orijentalnih žena” kako bi prikrili nasilje nad autohtonom populacijom, pri čemu se u pinkwashingu žensko pitanje zamjenjuje pravima LGBT populacije.
A. Bohrer pak navodi da se Izrael služi i identičnim metodama za utjecaj na internacionalni ženski pokret, tražeći od njega podršku za agresivne vojne operacije pod izgovorom jednakosti ženskih prava u Izraelu. Iste paralele ističe i H. Maikey, koja uz pinkwashing i žensko pitanje kao treći primjer izdvaja i retoriku o “moralnoj vojsci”.
Drugi suvremeni LGBT trendovi koji se vezuju uz pinkwashing su homonacionalizam i homonormativnost. Izraelski pinkwashing se tako smatra direktnim marketinškim produktom lokalnog homonacionalizma, pojave proizišle u bijeloj kulturi koja na temelju ostvarene inkluzije ima tendenciju stavljanja u fokus nacionalne LGBT zajednice, odnosno privilegiranja vlastitih rasnih, nacionalnih i vjerskih identiteta, te koju prate i retroaktivni učinci poput povećavanja broja pripadnika gay populacije koji izražavaju ekstremističke i šovinističke stavove prema zajednicama koje smatraju netolerantnim.
Homonormativnost, kao srodan fenomen, podrazumijeva perspektivu po kojoj status LGBT prava postaje referentna točka položaja ljudskih prava općenito i smatra se emocionalnim nasljeđem homofobije budući da je velika većina LGBT osoba na Zapadu doživjela duboka diskriminacijska iskustva u obliku porodičnog odbijanja, manjka legalne zaštite i negativne predodžbe u popularnoj kulturi, zbog čega su posljedično podložni navedenom iskrivljenom prosuđivanju a time i pinkwashingu.
Homonormativnost J. Michaelson simplificira riječima: “Ono što je dobro za LGBT je dobro za sve ostalo i točka”.
S. Schulman navodi da je homonacionalizam široko rasprostranjena pojava u zapadnom svijetu i da nastaje nesvjesno svaki put kada se bijele LGBT osobe (i njihovi štovatelji) asimiliraju u rasističke strukture vlasti, no takvi specifični primjeri ipak ne predstavljaju smišljenu vladinu politiku kao što je to slučaj s Izraelom gdje je svjesno upregnuti homonacionalizam dobio novu dimenziju marketinškog impulsa sa svrhom potpore rasističkim programima i okupaciji. Schulman takvu političku praksu naziva pinkwashingom i sažima je na ovaj način:
„Smišljena strategija prikrivanja kontinuiranih povreda palestinskih ljudskih prava pod krinkom modernosti izraelskog gay-života, nazvana je “pinkwashingom” od strane rastućeg svjetskog LGBT pokreta protiv izraelske okupacije.“
Uz Schulman, više drugih stručnjaka i autora ponudilo je svoje viđenje pinkwashinga. H. Maikey, čelnica palestinske queer organizacije al-Kavs, kaže:
„Dok je izraelski homonacionalizam djelovao kao jedan od načina odstranjivanja palestinskih queer osoba, direktno je prouzročio još jedan oblik iskorištavanja – pinkwashing. Uspon izraelskog homonacionalizma i posljedično otuđenje LGBT Palestinaca otvorilo je vrata izraelskim skupinama, LGBT i ostalima, da koriste stereotip ugroženog palestinskoj homoseksualca i njegove implicirane bespomoćnosti, kojeg potom podređuju integriranom i oslobođenom izraelskom homoseksualcu, a sve s ciljem predstavljanja Izraela u ulozi spasitelja, odnosno demoniziranja palestinskog društva kao zaostalog i homofobnog, i sve to zamagljujući izraelski brutalni tretman svih Palestinaca. U demoniziranju palestinskog društva u cjelini, pinkwashing također služi kako bi se opravdali aktualni izraelski kolonijalizam, apartheid i ugnjetavanje Palestinaca.“
N. Elia, američko-libanonska profesorica rodnih studija s Univerziteta Antioch, dijeli srodno mišljenje i objašnjava:
„LGBT prava bivaju izrabljivana, a LGBT aktivisti kooptirani u aktivne napore brendiranja odnosno pinkwashinga izraelskih zločina. Prihvaćanje imidža Izraela kao šarolike demokracije kakvom se sam predstavlja podrazumijeva nasjedanje na propagandu koja služi za distrakciju od ubitačne stvarnosti poput rušenja domova, ekspanzije ilegalnih naselja, napada na Gazu, zatvaranja disidenata i vojnog suzbijanja nenasilnih prosvjeda protiv sporne ograde na Zapadnoj obali.“
A. Bohrer, queer i feministička s Univerziteta DePaul, obrazlaže kontradiktorne elemente pinkwashinga pri čemu navodno zastupanje jednih prava predstavlja apologiju za kršenje istih u nekoj drugoj domeni:
„Pinkwashing je obmanjujuć jer poziva se na zaštitu prava žena i LGBT prava koja bivaju kršena preko rasnih, etničkih i vjerskih linija. Kao što su feministice i LGBT aktivisti dužni demontirati rasne hijerarhije u vlastitim zajednicama, tako ih moramo odbaciti u Izraelu i Palestini. Moramo nedvojbeno isticati da je bilo što osim slobode za sve neprihvatljivo, jer u protivnom podilazimo općepoznatoj neoliberalnoj strategiji “podijeli pa vladaj”. Ideja da moramo braniti Izrael bez obzira na njegova kršenja ljudskih prava ili rasističko nasilje, razdvaja LGBT oslobođenje od većih socijalnih i strukturalnih fenomena.“
J. K. Puar, queer teoretičarka i profesorica ženskih i rodnih studija s Univerziteta Rutgers, ukazuje da se Izrael manipulativno odnosi prema svjetskoj LGBT zajednici jer ih vrbuje i iskorištava njihovo nepoznavanje političkih prilika:
„Izraelski pinkwashing je moćna metoda kojom se uvjeti izraelske okupacije Palestine revidiraju – Izrael tako postaje civiliziran, a Palestinci barbari, homofobi, necivilizirani i samoubilački fanatici. Pinkwashing reproducira orijentalističke stereotipe o palestinskoj seksualnoj nazadnosti, a pri tom negira utjecaj kolonijalne okupacije na degradaciju i ograničavanje palestinskih kulturnih normi i vrijednosti. Pinkwashing također upreže globalnu LGBT zajednicu kao novi izvor afilijacije, regrutirajući liberalne homoseksualce u prljavu i često nesvjesnu kampanju izraelskog nasilja nad Palestincima.“
Američki LGBT novinar i aktivist S. Long veli da pinkwashing služi ne samo za obmanjivanje globalnog javnog mnijenja već i internog izraelskog:
„Pinkwashing kvari ideju i praksu ljudskih prava, odbacujući načelo univerzalnosti i pretvarajući ga u instrumente podjela i isključivosti. Ne predstavlja samo obmanu u smislu vanjskih odnosa već i manipulaciju unutarnjom politikom.“
Kronologija aktivizma
Analitičari navode da je izraelsko LGBT reklamiranje započelo neposredno nakon pobjede na Eurosongu 1998. godine. Naime, Dana International, kao najslavnija izraelska LGBT ikona, stavljena je krajem ‘90-ih u fokus državnog projekta popravljanja imidža i trebala je predstavljati lice “novog Izraela”. No. transseksualna glazbenica se uspješno oduprijela takvim pokušajima i opetovano je u intervjuima ponavljala da ne želi diskutirati o politici.
Godine 2005., uz pomoć američkih PR stručnjaka, izraelska vlada počela je novu marketinšku kampanju pod nazivom “Brend Izrael” (engl. Brand Israel) kojom su ciljani muškarci starosti od 18 do 34 godine i koja je nastojala prikazati Izrael kao “relevantan i moderan”.
Nedugo kasnije, vlada je prionula proširivanju kampanje i na iskorištavanje LGBT zajednice za promjenu svoje globalne reputacije.
Iste godine Brand Israel je uz pomoć izraelskog konzulata u Sjedinjenim Državama zakupio termine na lokalnim LGBT festivalima, što je naišlo na trenutačan otpor američkih skupina za ljudska prava koje su pozdravile prikazivanje izraelskih filmova, ali nisu željele da ih se iskorištava u političke svrhe, tj. promociju iluzije o Izraelu kao “gay-utopiji” ili za skretanje pozornosti od ozbiljnih tema poput palestinskog pitanja.
Kampanja je također uključivala ulične postere, plakate po autobusnim stanicama, medijske reklame i javne prezentacije sa spornim sadržajem.
S. Schulman kao takav primjer izdvaja slogan “Ljubav bez granica” (Love Without Borders) s “Parade ponosa” u Jeruzalemu, što naziva apsolutnim nepoštenjem prema neupućenoj publici jer se 56% grada nalazi pod okupacijom.
Srodne kritike na račun slogana odnosno prezentacije također su uputili i palestinski LGBT aktivisti. Osim toga, na prezentacijama su rabljeni i kolaži konzervativne organizacije StandWithUs s tvrdnjama da Izrael predstavlja “raj za palestinsku gay populaciju” i da “poštuje život”, sve uz izraziti kontrast prikazivanja Palestinaca kao “primitivnih” odnosno Izraelaca kao “modernih”, te uz intenzivno korištenje falsificiranih citata palestinskih LGBT aktivista.
Za pinkwashing prozvani su i najviši izraelski državni dužnosnici poput premijera B. Netanyahua i ministra vanjskih poslova Avigdora Liebermana.
Godine 2007., zbog srozane reputacije u Sjedinjenim Državama prouzročene izraelsko-libanonskim ratom, izraelsko ministarstvo vanjskih poslova organiziralo je konferenciju “Brand Israel” u Tel Avivu, što se smatra početkom službene adaptacije kampanje na najvišoj razini.
T. Livni, tadašnja ministrica vanjskih poslova, postavila je I. Aharonija na čelo ureda za menadžment brendiranja i povjerila mu proračun od 4 000 000 USD. Dodatnih 3 000 000 USD godišnje dobila je “Hasbara” tj. izraelski odjel za propagandu, a 11 000 000 USD otišlo je i za ured ministarstva turizma u Sjevernoj Americi.
Projekt je imao za cilj srušiti militarističku reputaciju odnosno kreiranje novog imidža Izraela kao “moderne demokracije”, “sigurnog i mirnog mjesta za investiranje”, te “turističke destinacije Sunca i pijeska”.
Jedan od prvih programa “Brand Israel” bio je orijentiran na heteroseksualnu mušku publiku, a tijekom ljeta 2007. Je u časopisu Maxim lansiran je serijal fotografija pod naslovom “Žene Izraelskih obrambenih snaga” (Women of the Israeli Defense Forces) s manekenkama u vojnim uniformama i kupaćim kostimima.
Nakon što je provedena studija pokazala da je taj potez polučio uspjeh u smislu poboljšane percepcije Izraela na Zapadu, pokrenuti su srodni promidžbeni programi za inovacije, umjetnost, te prava LGBT zajednice.
StandWithUs, cionistička organizacija sa sjedištem u Sjedinjenim Državama, godine 2009. otvoreno je obznanila da provode intenzivnu kampanju popravljanja izraelskog imidža uz pomoć LGBT zajednice u Izraelu.
Iste godine je Međunarodno turističko društvo muške i ženske gay populacije (IGLTA) sazvalo konferenciju u Tel Avivu za listopad 2009. s ciljem promoviranja Izraela kao “svjetske LGBT destinacije”, što je rezultiralo osudama i pozivom na bojkot od strane libanonske LGBT organizacije Helem.
Među najagresivnijim propagatorima navodne izraelske “queer-friendly” kulture bio je M. Lucas, jedan od najbogatijih svjetskih producenata gay pornografije, koji je uložio velika sredstva u osnivanje kompanije za promociju izraelskog LGBT turizma i tolerantnog imidža.
Na njegovu inicijativu je 2009. napravljen propagandni gay porno film “Muškarci Izraela” (Men of Israel), što su oštro kritizirali S. Schulman, B. Remkus Britt i M. Blumenthal, obzirom da je sniman u palestinskom pustom naselju koje je od strane cionističkih milicija etnički očišćeno 1948. godine.
Lucas i njegova glumačka postava su popraćeni na PR programu izraelske državne televizije i sporno mjesto snimanja lažno je opisano kao “drevno naselje napušteno vjekovima ranije”.
B. Deb, profesorica s Univerziteta Nebraska–Lincoln, navodi da je komemoracija smrtonosnom napadu na LGBT centar u Tel Avivu 2009. preoteta za promoviranje Izraela kao “zemlje tolerancije” i to od strane najviših državnih dužnosnika poput premijera B. Netanyahua i predsjednika S. Peresa.
Homofobni napad tako je službeno opisan “anti-izraelskim”, a palestinskom zastupniku Knesseta je uskraćeno sudjelovanje na mimohodu s paradoksalnim izgovorom “straha od potencijalne politizacije slučaja”.
Prema izvještaju lokalnih medija, tijekom 2000-ih je izraelsko ministarstvo vanjskih poslova utrošilo 100 000000 ILS (preko 26 260 000 USD) za brendiranje, pri čemu je poseban naglasak stavljen je na internetski aktivizam i društvene mreže.
Također, ministarstvo je provelo istraživanje i zaključilo da će korisnici interneta pokazati afinitete prema sadržaju koji ih zanima neovisno o političkoj orijentaciji izdavača.
Godine 2010. turistička zajednica grada Tel Aviva je započela 90 000 000 USD vrijednu kampanju s ciljem brendiranja grada kao “međunarodne LGBT destinacije” i “raja za gay populaciju”.
Uz financijsku podršku izraelskih konzulata, kampanja je uključivala reklamiranje izraelskih istospolnih parova, snimanje proizraelskih LGBT filmova, aktivno sudjelovanje na LGBT festivalima po Sjedinjenim Državama, besplatna putovanja izraelskih homoseksualaca spremnih na obavljanje javne diplomacije u inozemstvu, govore izraelskih gay vojnika na američkim sveučilitima, te angažman kulturnih gay ikona.
Fokus aktivizma stavljen je na Sjedinjene Države, budući da se radi o najvećem financijskom sponzoru Izraela, ali također i na europsku LGBT zajednicu.
Promociji se putem medijskog priopćenja priključila i najveća izraelska LGBT organizacija Aguda, što je izazvalo oštre opaske i homofobne ispade židovskih konzervativaca po medijima.
U travnju 2010. “Brand Israel” pokreće “Mjesec izraelskog ponosa” (Israeli Pride Month) u San Franciscu, naišavši pritom na kritike S. Schulman koja tvrdi da manifestacija nije bila aspiracija izraelskih LGBT osoba, nego je u potpunosti potaknuta, financirana i organizirana od strane izraelske vlade. Istovremeno, kritike na račun licemjerja “Brand Israela” upućuje i J. K. Puar, navodeći da su s jedne strane reklamirali izraelsku LGBT modernost, dok su se s druge strane aktivno angažirali na cenzuri queer skupina, odnosno na otkazivanju uglednih LGBT manifestacija kritičkih prema izraelskoj okupaciji.
Kulminacija pinkwashinga na najvišoj državnoj razini nastupila je u svibnju 2011. godine, kada je izraelski premijer B. Netanyahu održao govor u Kongresu Sjedinjenih Država, prilikom kojeg je Izrael izdvojio kao “jedinu svijetlu točku na Bliskom Istoku po pitanju LGBT prava”.
U lipnju 2011., kada su se humanitarci iz svih krajeva svijeta okupili u Grčkoj s ciljem pokretanja druge flotile “Sloboda za Gazu”, izraelska vlada je na You Tubeu objavila video kojim je organizatore flotile pokušala prikazati kao “homofobe”. Snimka prikazuje navodnog LGBT aktivista koji tvrdi da mu nije dozvoljeno sudjelovati u akciji zbog tobožnje zabrinutosti njihovih partnera iz Hamasa, a završava upozorenjem LGBT gledaocima da priključenje Pokretu za solidarnost s Palestinom podrazumijeva “odlazak u krevet” s bradatim džihadistima koji mrze homoseksualce.
Američki novinari A. Abunima i B. Doherty prvi su razotkrili da je video masovna obmana i lažni LGBT aktivist je ubrzo identificiran kao izraelski glumac Omer Geršon, a daljnjom istragom je M. Blumenthal ustvrdio da je snimka prvotno plasirana od strane nižerangiranog Likudovog člana iz ureda premijera B. Netanyahua.
U srpnju iste godine, američka Antidifamacijska liga (Anti-Defamation League) s članovima organizacije StandWithUS je održala zajedničko predavanje na temu LGBT prava, promovirajući pritom izraelske oružane snage.
Tokom 2011. turistička zajednica Tel Aviva je podnijela zahtjev organizaciji IGLTA za održavanje “World Pridea” u Tel Avivu naredne godine, no, manifestacija je naposljetku održana u Londonu.
U kolovozu 2011. godine su izraelski mediji prenijeli izjave zaposlenika izraelskog konzulata u New Yorku koji je ustvrdio da Izrael treba “više poraditi na liberalnom imidžu kako bi Amerikancima pokazao da predstavlja više od mjesta kojim je nekad koračao Isus, te da će se dobra slika o LGBT statusu odraziti i na ukupnu percepciju o ljudskim pravima”.
Prema izvješću iz 2013. godine, kritike Izraela za pinkwashing od strane lijevog spektra predstavljale su jedan od najvećih izazova za američko-židovsku zajednicu i stoga je angažirano više lobističkih organizacija (AIPAC, JFNA, JCPA i IAN) sa zadatkom opstrukcije ili neutralizacije.
Njihove su aktivnosti dovele do otkazivanja više LGBT konferencija na kojima je zakazana rasprava o pinkwashingu, dok je korišten i umjereniji pristup u smislu podizanja svijesti o zajedničkom historijskom stradavanju Židova i homoseksualaca.
J. K. Puar navodi da je zbog rasprava o pinkwashingu niz akademika i aktivista, uključujući one židovske i pripadnike LGBT zajednice, pretrpjelo difamacijske prozivke za “antisemitizam”.
Reakcije
Među temeljne kritike na račun izraelskog pinkwashinga, koju ističu S. Schulman, A. Bohrer i J. K. Puar, spada svjesno prešućivanje postojanja palestinskog LGBT pokreta odnosno organizacija kao što su al-Kavs, Asvat i Kajan.
Schulman navodi da Izrael pokušava predočiti kontrast između sebe kao “LGBT oaze” i palestinskog društva kao monolitnog i statičnog, duboko prožetog nasiljem i homofobijom.
Privid izraelske rasne supremacije isto se tako pokušava realizirati ignoriranjem drugih oblika palestinskog pluralizma poput aktivnih feminističkih i intelektualnih pokreta.
Schulman kao kontraargument spominje i podatak da su homoseksualnost na palestinskoj Zapadnoj obali i u Jordanu) dekriminalizirani još ‘50-ih, kada su ukinuti zakoni protiv sodomije, te da oni sami po sebi predstavljaju nasljeđe britanske kolonijalne vlasti.
J. K. Puar također tvrdi da je Palestina nasilno brendirana kao “homofobna”, te navodi da izraelski odnos prema Palestincima i palestinski odnos prema LGBT osobama nisu međusobno usporedivi.
A. Bohrer pak upozorava LGBT aktiviste i ženski pokret na Zapadu da ne smiju podilaziti Izraelu u pinkwashingu i da svoje univerzalne ciljeve mogu ostvariti jedino direktnom podrškom palestinskim LGBT i feminističkim grupama:
„Baš kao u Sjedinjenim Državama i Zapadnoj Evropi, ugnjetavanje je multidimenzionalan fenomen. Ukoliko ne uspijemo sa simultanom mobilizacijom rasa, spola, seksualnih orijentacija i klasa, podilazimo sistemu koji štiti Izrael i njegove oružane snage u prikrivanju zločina. Stoga, obaveza zapadnih feministica i LGBT aktivista jest podržati palestinske žene i LGBT osobe u borbi za slobodu. Moramo poduprijeti pokret za bojkot, lišavanje i sankcioniranje Izraela (BDS). Moramo podržati Palestince u zahtjevima za ravnopravnost u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali, te u zajednicama njihove dijaspore. Trebamo dati podršku njihovim feminističkim i LGBT organizacijama kao što su Asvat, Kajan, al-Kavs i Queer Palestinci za BDS. Na njihovu feminističku i LGBT borbu moramo početi gledati ne kao na nešto jednodimenzijalno, već kao na ključnu dimenziju projekta globalne i univerzalne emancipacije za sve. Bilo što manje od tog je neprihvatljivo.“
Pinkwashing je prouzročio i žestok odgovor palestinske LGBT zajednice čije su organizacije svoju borbu za emancipaciju stavile u jasno definirane političke granice, izjednačavajući pritom borbu protiv homofobije s nacionalnom borbom.
Distancirajući se od izraelske javne diplomacije i njihove kampanje promicanja Izraela kao “LGBT raja”, oni inzistiraju da bivaju iskorištavani i da takva iluzija ignorira realnost ugnjetavanja njihove nacije.
Iz ovih razloga palestinske LGBT osobe i aktivisti na pinkwashing su odgovorili masovnim odbijanjem sudjelovanja na izraelskim paradama ponosa i drugim okupljanjima.
Prve kritike od strane navedenih organizacija zabilježene su sredinom 2000-ih i to na račun slogana “Ljubav bez granica”, korištenom na paradi ponosa u Jeruzalemu. Palestinski LGBT aktivisti odgovorili su ovim riječima:
„Jako smo razočarani manifestacijom i upotrebom naziva “ljubav bez granica”. Mi želimo ljubav bez granica. Mi želimo ljubav. Mi želimo vlastite granice kao palestinska zajednica, mi želimo vlastite granice kao žene, mi želimo vlastite granice kao homoseksualci.“
Kasnije, solidarnost su izrazile i arapske LGBT organizacije poput libanonskog Helema koji je 2009. odbio sudjelovati na međunarodnoj konferenciji u Tel Avivu i pozvao na njen bojkot.
Sama S. Schulman navodi da se aktivnije angažirala protiv pinkwashinga nakon konzultacija s palestinskim LGBT grupama od kojih je čula nešto dijametralno suprotno od lažnih citata korištenih na američkim prezentacijama od strane izraelske nacionalističke propagande.
Prema izraelskom pinkwashingu izrazito kritična bila je H. Maikey, čelnica palestinske queer organizacije al-Kavs, opisavši njihove pokušaje stvaranja liberalnog imidža “patetičnim, ridikuloznim i smiješnim”, te upozorivši pritom na manjkavost LGBT prava u Izraelu.
Kao odgovor na tvrdnje izraelskih dužnosnika da je Izrael “jedino sigurno mjesto za LGBT osobe u regiji”, Maikey kaže:
„Odbijam biti dijelom vaše kampanje. Prestanite govoriti u moje ime i koristiti me za stvari koje nikad niste ni podržavali. Ako mi želite učiniti uslugu, onda prestanite bombardirati moje prijatelje, završite s okupacijom i pustite me da izgradim svoju zajednicu. Svjesna sam da moje društvo čeka dug put u pogledu ljudskih prava i socijalnih pitanja, no to je moja odgovornost, a ne vaša.“
H. Maikey i A. Bohrer navode da je izraelsko samoreklamiranje kao spasitelja i branika LGBT prava ne samo netočno nego i paradoksalno, s obzirom da se pod tom izlikom ugnjetava čitavo palestinsko društvo čije žrtve uključuju i samu palestinsku LGBT zajednicu.
Maikey argumentira na ovaj način:
„Ukratko, pinkwashing je cinična upotreba palestinske queer borbe za klevetanje palestinskog društva kao barbarskog i homofobnog, odnosno uzdizanja Izraela kao bedema LGBT prava a time i ljudskih prava općenito, sve s ciljem ignoriranja i zamračivanja izraelske represije nad Palestincima, bilo kao cjelinom ili nad njihovom queer zajednicom.“
Bohrer isto objašnjava ovim riječima:
„Pinkwashing odbija priznati da su palestinske LGBT osobe među maltretiranima, raseljenima, bombardiranima i zatvorenima. Bez obzira na slobode židovskih LGBT osoba u Izraelu, biti queer za Palestince ne predstavlja nikakav spas od redovitih i brutalnih napada koji oblikuju uvjete njihovih života. Izraelska vojska ne štedi i ne daje slobodan prolaz za LGBT Palestince, naprotiv, njihovi vojnici ih ciljaju.“
Uz argument da izraelsko ugnjetavanje nadilazi granice seksualnosti, palestinske LGBT organizacije tvrde i da vrijedi reciprocitet jer seksualna orijentacija izraelskog vojnika na kontrolnoj točki nije relevantna za njihov tretman.
Nadovezujući se na problem ograničene slobode kretanja, Maikey dodaje da se on negativno odražava na kooperaciju palestinske LGBT zajednice koja je raspršena po Zapadnoj obali, Pojasu Gaze, istočnom Jeruzalemu, te unutar Izraela.
Pinkwashing prema njenom gledištu predstavlja isključivo alat za pranje lošeg imidža na Zapadu i za izvlačenje ekonomske koristi od LGBT turizma.
Konačno, Maikey ističe da su se navedeni izraelski potezi odrazili kontraproduktivno, odnosno, rezultirali porastom homofobije u palestinskom društvu i to u vidu percipiranja LGBT Palestinaca kao izraelskih suradnika, što je s druge strane potaklo palestinske LGBT organizacije da se aktivnije suprotstave izraelskom pinkwashingu.
Jedan od takvih primjera je grupa Queer Palestinci za BDS (Palestinian Queers for BDS) koja se zalaže za bojkot, lišavanje i sankcioniranje Izraela. Osim toga, sa svrhom razotkrivanja i dokumentiranja izraelskih akcija, pokrenuti su i web-stranica poput arapskog Pinkwatching Israel, kanadskog Queers Against Israeli Apartheid (QuAIA) i britanskog No Pinkwashing. Palestinskim LGBT organizacijama u borbi protiv pinkwashinga priključili su se i određeni izraelski LGBT aktivisti.
Jedan od ključnih argumenata protiv pinkwashinga usmjeren je kritici idealiziranja izraelskog LGBT statusa.
J. A. Massad, profesor moderne arapske politike i intelektualne historije s Univerziteta Columbia, veli da su izraelska vlada i njeni propagandni organi skloni preuveličavanju pozitivne slike LGBT prava, dok J. K. Puar navodi i da sustavno zataškava homofobno nasilje nad vlastitim LGBT osobama.
Prema anketi Haaretza provedenoj neposredno nakon smrtonosnog napada na telavivski LGBT centar 2009. godine, gotovo polovina izraelske populacije izjasnila se da smatra homoseksualnost “perverzijom”.
S. Schulman ističe da se specifični elementi izraelskog LGBT života poput služenja vojnog roka, državnog financiranja queer festivala ili LGBT enklava u Tel Avivu iz američke perspektive mogu doimati “progresivnima”, no da je Izrael generalno izrazito homofobno društvo kojim dominiraju vjerski fundamentalisti i seksisti.
N. Elia kao ironiju izdvaja izraelsku samohvalu služenjem LGBT osoba u vojsci, jer smatra da bi se disproporcionalan broj Izraelaca deklarirao homoseksualcima u slučaju da je to preduvjet za izbjegavanje vojnog roka.
Identičan stav Schulmanovoj dijeli i A. Gros, izraelski profesor prava sa Sveučilišta u Tel Avivu, navodeći da su LGBT prava postala instrument za odnose s javnošću, iako su konzervativni, odnosno religiozni političari i dalje ostali strogo homofobni.
Elia isto tako ističe da je pinkwashing postao alatom čak i izraelske krajnje desnice s obzirom da su se ultrakonzervativne cionističke organizacije poput StandWithUS, koje nikad ranije nisu zastupale LGBT prava, najednom okrenule promoviranju Izraela kao gay-friendly zemlje.
Također, S. Long je za pinkwashing prozvao tadašnjeg izraelskog ministra vanjskih poslova A. Liebermana, čelnika radikalne nacionalističke i ksenofobne stranke Yisrael Beiteinu.
S. Schulman i A. Bohrer osuđuju i tendenciju pinkwashinga da se uljepšana slika LGBT prava projicira na ljudska prava općenito, nazivajući Izrael “selektivnom demokracijom”.
Schulman tako povlači paralele sa Sjedinjenim Državama i argumentira da poboljšan položaj LGBT prava u određenim saveznim državama ne može biti mjerodavan pokazatelj za čitavu zemlju, te da isto ne negira ni fenomen rasizma u Americi ili Europi.
Bohrer pak navodi konkretne primjere izuzimanja Palestinaca iz selektivne demokracije:
„Pinkwashing opetovano koristi istu retoriku u diskusijama o bliskoistočnom sukobu – da je Izrael demokracija predana ljudskim pravima. Ono što takve rasprave neprestano izostavljaju jest da se navedena ljudska prava primjenjuju samo na Židove, pritom flagrantno zanemarujući Palestince koji žive pod izraelskim apartheidom. Milijuni Palestinaca koji žive u Gazi i na Zapadnoj obali nisu obuhvaćeni tom tzv. demokracijom. Milijuni Palestinaca u egzilu ili u izbjegličkim logorima nisu obuhvaćeni tom tzv. demokracijom. Tisuće Palestinaca u izraelskim zatvorima nisu obuhvaćeni tom tzv. demokracijom. Niti su zaštićeni zakonima koji navodno podržavaju i štite žene ili LGBT osobe.“
H. Maikey tvrdi da je još najveći problem izraelsko lažno predstavljanje kao “gay-utočište” za sve LGBT osobe u regiji.
A. Ben-Dor i J. Livnat, izraelski stručnjaci sa Sveučilišta u Tel Avivu, specijalizirani za prava izbjeglica, negiraju mit o Izraelu kao “sigurnom utočištu” za palestinske LGBT osobe navodeći da oni doživljavaju gorka iskustva i na palestinskim teritorijima i unutar samog Izraela.
Dvoje pravnika ističu da je Izrael načelno bolje mjesto za izraelske homoseksualce od Sjedinjenih Država, međutim, da se isto ne odnosi i na palestinske ili susjedne arapske homoseksualce s obzirom da “Izrael ne želi arapsku djecu”, zbog čega takvim azilantima savjetuju da utočište potraže u drugim državama.
Članovi izraelske LGBT organizacije Aguda ističu i loš socijalni status palestinskih homoseksualaca u Izraelu jer sačinjavaju gotovo polovinu žrtava muške gay prostitucije.
Pozivajući se na istu udrugu, A. Bohrer navodi da su većina od 2000 queer Palestinaca privremeno nastanjenih u Tel Avivu zapravo ilegalni useljenici odnosno ekonomski migranti, bez ikakve legalne zaštite od zlostavljanja, silovanja, zastrašivanja i diskriminacije na poslu, te da su slučajevi njihove emancipacije izuzetna rijetkost.
Osim toga, Bohrer ističe i primjere izraelskog iskorištavanja homofobije u Palestini odnosno vrbovanja LGBT Palestinaca kao doušnika, pod prijetnjom da će javno obznaniti njihove seksualne orijentacije.
Druga gledišta
S druge strane, opaske na račun Izraela zbog pinkwashinga rezultirale su i oprečnim mišljenjima odnosno blažim tumačenjima kod niza autora ili aktivista.
J. K. Puar i M. Mikdaši s Univerziteta Rutgers tako navode da do pinkwashinga može doći i sasvim nehotično tj. da svaka pohvala na račun izraelskih LGBT prava ne spada u tu domenu, osim kad diskurs skrene prema homonacionalizmu i komparativnoj politici.
Francuska povjesničarka V. Pouzol ukazuje na negativne posljedice prouzročene kako izraelskim pinkwashingom, tako i palestinskim odgovorom na isti, jer smatra da su oba fenomena zajedno dovela do polarizacije globalne LGBT borbe na lokalni, nacionalistički nivo.
I. Aharoni, bivši čelnik projekta Brand Israel, odgovarajući na kritike izjavio je da “njihova namjera nije prikrivanje oružanog sukoba već proširivanje dijaloga i razvoja empatije prema drugim zajednicama”.
J. Kedar, izraelski gay filmaš i aktivist za ljudska prava, tvrdi da takve opaske “više doprinose homofobiji nego dijalogu i miru”. Kedar istovremeno hvali izraelsku LGBT politiku i kritizira okupaciju Zapadne obale, te proziva izraelske LGBT grupe zbog mlake reakcije na kritike o pinkwashingu.
Američko-židovski LGBT aktivist J. Michaelson ukazuje na potrebu distinkcije između izraelskog LGBT promoviranja turističkog tipa i propagande političkog karaktera poput široko distribuirane fotografije dvaju izraelskih vojnika koji se drže za ruke, što po njegovom gledištu definitivno predstavlja oblik pinkwashinga.
Š. Ganon, aktivist izraelske LGBT organizacije Aguda, nudi kompromisno gledište i navodi:
„Obje strane pokušavaju prikupiti bodove. Istina glasi da su jedini gubitnici u svemu tome palestinski homoseksualci.“
Također, američki gay novinar D. Kaufman navodi i primjere kada su same izraelske LGBT osobe postale žrtvama politike vlastite vlade, izdvajajući pritom zabranu njihovog sudjelovanja na paradi ponosa u Madridu 2010. zbog napada izraelske mornarice na propalestinsku humanitarnu flotilu nekoliko tjedana ranije.
Pinkwashing – Koristenje borbe za prava LGBT zajednice u geopolitičke svrhe (Drugi dio)
