Nesim Tahirović: Ubijaju nas neznanjem!

Bh. slikar svjetskog glasa

TAHIROVIĆ: Ubijaju nas neznanjem!

(Almasa HADŽIĆ  – avaz.ba)

Poznati bosanskohercegovački slikar, Tuzlak Nesim Tahirović ovih dana je u fazi iseljavanja ateljea i oko 4.000 slika koje su nastajale tokom njegovog višedecenijskog rada. Dio slika već je premješten u kuću na Golom Brijegu u Tuzli, gdje živi sa svojom suprugom Mirom, a ostalima, kaže, traži krov nad glavom.

Životna filozofija

Rad ga, priznaje, i pored “finih 75 godina” i teške bolesti koja ga je bila ophrvala, drži u životu i nipošto se ne bi mijenjao s onima koji ne rade ili čekaju da im vlast, odnosno “Vođa pravi dnevni raspored časova”.

– Dragi Bog je gore, a rad dolje. To ti je moja životna filozofija. Moja generacija je odgojena na pjesmi “Da nam živi, živi rad”, a ove danas, na njihovu nesreću, uče da pjevaju “da nam živi, živi Vođa”. Naravno, vođe uvijek prepoznaju one grlatije, koje začas poguraju pozicijom s koje kapa novac, moć, snaga. Ja sam drukčiji, svoj, i hoću da budem i kad me ne bude bilo – objašnjava slikar Tahirović dok uzlazimo uz stepenice njegove stare kuće u Tuzli uz koje je složen jedan broj tek prenesenih slika iz ateljea u kome je duži niz godina stvarao.

Izgleda da ste se nakon operacije dobro oporavili? Silazite li u grad ili samo “protutnjate” njegovim ulicama, kako ste nekad govorili?

– Dobro sam, guram, najviše zahvaljujući pažnji moje Mire. Bio sam na vratima Ahireta, ali, eto, promašio. Držim se. Radim skoro svaki dan. Kako ustanem, meni dođe neka nova ideja. U grad, odnosno Tuzlu, hvala na pitanju, ne silazim. Odem do kioska i to brzim hodom, kupim novine i onda pognute glave, da ne gledam jada očima, progulim do Soline, u atelje. Nema više moga grada, odnosno one Tuzle koja je, bez obzira što su je zvali rudarska i industrijska, imala svoju istoriju. Bogohulno je ovo što su uradili Tuzli – porušili su sve što je svjedočilo njeno postojanje. Evo, čujem, došli su glave i zgradi stare biblioteke. Uništavaju redom biljege prošlosti kojima bi se svako pametan ponosio, osim, izgleda, ovdje u Tuzli. Hoće da naprave kako Tuzla počinje s njihovim mandatom. A nekad je to bio gospodski grad…

Očajan sam

Zašto tolika ljutnja na Tuzlu, ako se, gdje god da dođete, redovno identificirate s Tuzlom. U čemu je problem?

– Ja nisam ljut, ja sam očajan zbog uništavanja ovog grada. Pa Tuzla se nekad ponosila svojim pozorištem, baletom, svojim kinima, imala je tradiciju festivala. Međunarodna galerija portreta u svoje vrijeme okupljala je najveća jugoslovenska, a nerijetko i svjetska slikarska imena, INTERBIFEP je bio regionalni događaj, zbog kojeg se maksuz dolazilo u Tuzlu, a danas u toj galeriji se prave trećerazredna sijela. Ponosili smo se svojim sportistima i sportskim klubovima kojih danas nema nigdje… Rat jeste rušio Tuzlu, ali 20 godina iza rata to rušenje nije prestalo. Vođe sve žele svesti ispod svoje mjere, što, u njihovom slučaju, podrazumijeva vađenje urbane utrobe grada.

Ne proizilazi li Vaš jed iz činjenice da ste kao slikar svugdje dobrodošli osim u svom gradu. Je li istina da nikad niste mogli izlagati u Međunarodnoj galeriji portreta u Tuzli, a tamo se, kako kažete, vrše promocije kuhara itd.

– Tačno je da nisam nikad izlagao u toj galeriji. Vlast, ova tuzlanska, naravno, kazala je da za Nesima tamo nema mjesta. I to je jače od svake vrijednosti i svakog zakona. Prošle godine sam izlagao na čuvenom Aleksandrijskom bijenalu u Egiptu, ali u Tuzli ništa. Moja „Monografija“ je našla mjesto u Aleksandrijskoj biblioteci čiji mi je direktor poslao pismo zahvale kakvo se rijetko dobija. Izlažem u najpoznatijim galerijama Evrope, u svim većim bh. gradovima, u svim velikim centrima regije, ali u Tuzli ne može. Ne da vlast, jer ja javno govorim šta mislim o njenom vladanju. Moja retrospektivna izložba povodom 40 godina rada organizirana je u Sarajevu i odatle krenula u najveće domaće i regionalne centre, ali Tuzla šuti. I moja kao i sudbina svih Tuzlaka koji su držali do sebe, koji su imali svoj stav i svojim radom i djelima zadužili ovaj grad je ista. Većina ih je otišla, ali ja neću da idem, ja se, gdje god odem, vraćam. Hoću da ovdje živim i da budem upamćen.

Nije li odnos Tuzle prema Vama, uopće, slika odnosa države prema kulturi i umjetnosti u cijeloj BiH?

– Nebitan sam ja. Ne mogu nekakvi gradski birokrati koje je partijski vjetar dopuhao do visokih fotelja i moći umanjiti moje djelo. Takvi kako su došli, tako će i otići. Ali, mene brine nešto drugo. Ako država dozvoli da se stavi kalauz na vrata njenog nacionalnog muzeja, e, to je za veliku brigu svih nas. Nije to što nema novca, znam da ga nedostaje, već je to što oni koji novac u državi raspoređuju u svom habitusu nemaju odnos prema kulturi i umjetnosti, prema svojim vrijednostima. Onog trenutka kad vidim da vlast uvažava svoje umjetnike, pisce, glumce i uopće ljude koji nešto znače za kulturni identitet ove zemlje, znat ću da smo krenuli naprijed.

Borba za grad

Predosjećate li to vrijeme kad bi se u BiH moglo krenuti naprijed?  

– Ne predosjećam, već ga priželjkujem. Nažalost, 20 godina je prošlo od rata, a mi stalno na početku. Jedino sredstvo koje nas može gurnuti naprijed je rad, ali i potreba da svi ovu zemlju osjećamo kao svoju. Tužno je da ovdje ljudi ne vjeruju u državu, a ne vjeruju zato što oni koji je predstavljaju ne ulijevaju povjerenje. Odnose se prema državi kao da su je našli na putu, a ne kao prema naslijeđu koje im je dato na čuvanje. Opet se vraćam na Tuzlu, zaplakao bih kad vidim kako bez ikakvog reda i znanja u ovom gradu preko noći niču prave arhitektonske utvare. Kako onda vjerovati onim koji nam te utvare guraju u grad. Ili, kad na svakih stotinjak metara u gradu vidite natpis “izdaje se” , “prodaje se”. Strepim da jednog dana na ulazu u Tuzlu ne ugledam tablu s istim natpisima.

Svjesni ste da niko ne voli kritike, a vlast pogotovo. Nije li Vas to kritiziranje možda koštalo sadašnjeg odnosa prema Vama u Tuzli.

– Nemam ja problem s narodom, s mojim građanima i seljacima, s mahalom u kojoj živim. Mnogi misle kao i ja, samo nemaju hrabrosti da to kažu. Zaustave me na putu i govore “neka si im, Nesime, kazao”, a oni i dalje šute. A to što kritikujem vlast i vođe, to je moja sloboda koju sam sebi obezbijedio ne svrstavajući se u bilo kakve torove i torine. Ja javno govorim ono što mislim, kritikujem ono što je za kritike, posebno kad je u pitanju uništavanje duha Tuzle. To je moja borba za grad u kome sam rođen, u kome su višestoljetni korijeni moje porodice. Pa moj djed je bio gradonačelnik Tuzle i zato nemam pravo da šutim. Znam da svaku moju izgovorenu kritiku na svojim leđima osjećaju moja supruga i djeca, ali to je cijena i moje i njihove slobode.

Oni koji Vas poznaju tvrde da ste jugonostalgičar. Nedostaje li Vam stvarno taj prostor koji se nekad zvao Jugoslavijom?

– Ja sam samo nostalgičar za vremenom kad se znao kakav-takav red, postojali kriteriji. Nostalgičar sam za vremenom u kome predsjednik države druguje s jednim Krležom, a ne s lokalnim barabama i probisvijetima, nostalgičan sam za vremenom u kome budalama i mediokritetima nije bilo dozvoljeno da zauzmu busiju i TV studiju i odatle nas ubijaju svojim neznanjem. Rijetko više gledam televiziju, ne mogu upravo zbog ovog što sam Vam rekao. Pa valjda ja imam svoje oči i uši da vidim i čujem šta je šta. A što se tiče prostora Jugoslavije, nema razloga da mi nedostaje. Ja i dalje hodam po tom prostoru, ljudi me zovu da izlažem, družim se i susrećem s umjetnicima. Upravo dogovaram izložbu u Osijeku.

Djela posvećena Srebrenici izložio u Kragujevcu

– Malo ko zna da sam ja svoja djela posvećena Srebrenici izložio u galeriji u Kragujevcu, tik uz izložbu posvećenu ubijenoj kragujevačkoj djeci u Drugom svjetskom ratu. Osjećala se jedna strašna tišina i poštovanje na toj izložbi gdje na ulazu u galeriju piše: “Da se ne zaboravi” – kaže nam Tahirović.

Kad prodam sliku, onda od toga kupim gaća, majica, košulja 

– Otišao sam u penziju kad i Nedžad Ibrišimović i Abdulah Sidran. Čini mi se da nam je penzija bila nekih 180 maraka pa država nam doturila do onog minimalca od 320. Kad prodam sliku, onda od toga kupim gaća, majica, košulja, a i ne treba mi mnogo. Mira ima penziju malo veću od moje i dosta nam. Sinovi su od nas naslijedili damar prema radu i izašli na svoj put. Ne žalim se, a i što bih. Spavam k’o dijete, ne bojim se da će mi panduri gruhnuti na vrata, jer sam krao i lagao državu. Cijeli svoj život državi sam davao, a ništa nisam uzimao. I kad me jednog dana ne bude, onim što sam za života uradio država će se moći ponositi. Na to sam posebno ponosan i kao čovjek i kao umjetnik. I što je najvažnije, djeca me se, a i grad u kome sam ponikao neće stidjeti – ističe Tahirović.

Autor: Almasa HADŽIĆ