Peter W. Galbraith: Bio sam prvi stranac koji je saznao za Oluju

Midhat Hajdarević 2015-08-05

ZA JUTARNJI PIŠE PETER GALBRAITH Bio sam prvi stranac koji je saznao za Oluju. Tuđmanu nisam dao zeleno svjetlo, ali nisam ga ni zaustavio

Autor: Peter W. Galbraith – Jutarnji.hr

Milan Martić, bivši policajac, bio je taj koji je držao pravu vlast u Kninu, a bio je glup i kukavica

Vjerojatno sam bio prva osoba izvan hrvatske Vlade koja je saznala za operaciju Oluja. Sjedio sam 20. srpnja 1995. godine na ručku s Gojkom Šuškom. Rekao mi je da Hrvatska ne smije dopustiti pad Bihaća – u to vrijeme su enklavu zajednički napadali i krajinski Srbi i vojska bosanskih Srba – i da Hrvatska želi krenuti u vojnu akciju. Kakav bi po tom pitanju bio stav Sjedinjenih Država, pitao me ministar obrane. Znao sam da je to ključno pitanje za predsjednika Tuđmana. Sjedinjene Države bile su relativno neangažirane tijekom sukoba u vrijeme dok je George H. W. Bush bio predsjednik, ali su postale znatno aktivnije pod predsjednikom Clintonom.

Dopremanje oružja
Ispregovarali smo Washingtonski sporazum koji je okončao sukobe između Hrvata i Bošnjaka 1994. godine i koji je stvarao pravo savezništvo između Zagreba i Sarajeva. I unatoč embargu UN-a (koji smo poštovali), predsjednik Clinton rekao mi je neka poručim Tuđmanu da mi nećemo prigovarati budu li druge zemlje slale oružje preko Hrvatske bosanskim vlastima. Dopremanje oružja počelo je mijenjati vojne odnose snaga na terenu, koje su dotad bile u korist Srba. I kao rezultat toga, general bosanskih Srba Ratko Mladić želio je što prije “počistiti” enklave, uključujući Srebrenicu i Bihać.

Šušak je već jednom postavio pitanje o tome. Bilo je to u studenom 1994. godine, kada su Srbi napadali Bihać, a Hrvatska je željela pomoći. Šušak i ministar vanjskih poslova Mate Granić raspitivali su se kako bi Sjedinjene Države na to reagirale. Nakon što sam se konzultirao s Washingtonom, upozorio sam ih da bi vojna akcija mogla u tom trenutku značiti proširivanje rata. (želio sam prenijeti drugačiju poruku, ali veleposlanici moraju slušati i prenositi upute koje dobivaju).

Sada sam bio odlučan u tome da se nećemo suprotstaviti. Iako mi je Šušak rekao kako je plan da Hrvatska otvori prolaz prema Bihaću preko Slunja, znao sam da Hrvatska planira vratiti cijelu Krajinu. U mojim porukama za Washington objasnio sam da će ovo dovesti do odlaska većine Srba, ali u “hijerarhiji od lošega na gore” bilo bi gore da Mladić zauzme Bihać. On je već poubijao osam tisuća muškaraca i mladića u Srebrenici. Ako bude klao ljude jednakim intenzitetom u Bihaću, možemo očekivati 40 tisuća mrtvih i bježanje svih ostalih. A usto su Srbi bili ti koji su isprovocirali hrvatski odgovor njihovim napadom na Bihać.

Sutradan me predsjednik Tuđman pozvao na Brijune, gdje je ugostio turskog predsjednika Sulejmana Demirela. Tijekom večere pod zvijezdama za nekolicinu gostiju, dvojica državnika podrugljivo su govorila o londonskoj deklaraciji NATO-a koja je usvojena tog dana, a govorila je o zaštiti Goražda, dok Bihać nije niti spominjala, a upravo je taj grad bio pod napadom. (Slagao sam se s njima, ali im to, naravno, nisam rekao.) Dogovoreno je da će se Tuđman i Izetbegović sastati u Splitu sutradan i da će na sastanku biti predstavnici Turske, Sjedinjenih Država i Njemačke.

Vojna pomoć
Summit se zaista i održao, ali ja sam bio jedini strani diplomat koji je bio nazočan. Dvojica predsjednika i njihovo vojno izaslanstvo dogovorili su se o zajedničkoj akciji, uključujući ofenzivu Hrvatske vojske u livanjskoj dolini. Dok sam gledao prijedlog zajedničke izjave, sugerirao sam im da dodaju kako je Bosna tražila, a Hrvatska pristala pružiti vojnu pomoć. Prema Povelji UN-a, države imaju pravo na individualnu i zajedničku samoobranu, pa sam mislio da bi referiranje na međunarodno pravo moglo pomoći u dobivanju međunarodne podrške za nadolazeću ofenzivu.

Krajem srpnja dobio sam upute koje sam želio. Odletio sam na Brijune kako bih rekao Tuđmanu – rječnikom mog vlastitog demarša – da cijenimo spremnost Hrvatske da prolije krv kako bi zaštitila Bihać. Nije to bilo zeleno svjetlo, ali sasvim sigurno nije bilo crveno. To je bilo ono što je Tuđman želio čuti. Upozorio sam ga da Hrvatska mora zaštiti UN-ove mirovne snage u Krajini i civilno stanovništvo. Nažalost, propustio je učiniti ovo drugo.

Na sastanku na Brijunima rekao sam Tuđmanu da me Milan Babić, “premijer” krajinskih Srba, pozvao na sastanak u Beograd. Tuđman je rekao da bi to moglo biti zanimljivo i da bih trebao ići (kasnije se predomislio, ali moja vlada mi je ionako rekla da idem). Kada sam se susreo s Babićem u američkom veleposlanstvu 2. kolovoza, bio je vrlo ozbiljan. Rekao mi je da razumije zašto će Hrvatska uskoro napasti Krajinu, ali da ne razumije zašto je njegova strana krenula na Bihać. Rekao sam mu da postoji samo jedna mogućnost da se izbjegne rat: krajinski Srbi moraju se povući iz Bihaća i pristati na Tuđmanove uvjete reintegracije u Hrvatsku. Sjedinjene Države, rekao sam mu, bit će tu da osiguraju poštivanje i zaštitu prava Srba. No, ne mogu se nadati ničemu što bi bilo nalik autonomiji ponuđenoj ranije u planu Z-4, koji su Srbi proteklog siječnja bezobzirno odbili. Babić je pristao na moje uvjete i obećao da će sutradan održati konferenciju za novinare.

Sumnjivo obećanje
Javio sam se Tuđmanu idući dan, 3. kolovoza, kasno popodne. Obojica smo sumnjali da će Babić ispuniti svoja obećanja. Milan Martić, bivši policajac, bio je taj koji je držao pravu vlast u Kninu, a on je istodobno bio i glup i kukavica. Na kraju je Martić radije žrtvovao stanovništvo Knina negoli prihvatio mirovni plan koji ih je mogao spasiti.

Rat uvijek ima neželjene posljedice i apelirao sam na Tuđmana da pričeka nekoliko dana kako bismo vidjeli hoće li Babić učiniti što je rekao. No, u tom trenutku operacije su se već toliko zahuktale da ih je bilo nemoguće jednostavno otkazati. Odmah nakon što sam otišao, Tuđman je okupio Vijeće za obranu i nacionalnu sigurnost, koje je donijelo konačnu odluku da se krene s operacijom Oluja. Bili smo uvjereni da će Srbi uzvratiti granatiranjem Zagreba, kao što su učinili u svibnju.

Dva dana kasnije probudilo me jaki tutanj. Odjurio sam pozvati State Department, kada me moja zaručnica zaustavila i rekla – slušaj. Padala je kiša.

(prevela: Bisera Fabrio)

VEZANE VIJESTI