Esad Bajtal: Komentar Dodikovog “Saučešće porodicama stradalih u Srebrenici”
Dodik: Saučešće porodicama stradalih u Srebrenici
B. A. 11/07/2013 19:50:00
Milorad Dodik
PRIJEDOR – Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izrazio je danas saučešće porodicama žrtava zločina u Srebrenici.
“Želim izraziti svoje žaljenje i saučešće svim porodicama koje su izgubile svoje najbliže u tom događaju”, rekao je Dodik novinarima u Prijedoru, gdje je razgovarao sa rukovodstvom ovog grada U Potočarima kod Srebrenice danas je u Memorijalnom centru održan komemorativni skup povodom 18 godina od dešavanja u Srebrenici.
(SRNA)[1]
Piše: Esad BAJTAL
Gornja izjava Milorada Dodika: “Želim izraziti svoje žaljenje i saučešće svim porodicama koje su izgubile svoje najbliže u tom događaju“, izrečena u Prijedoru, također mjestu genocida za koji će Karadžiću biti suđeno,[2] samo je još još jedan od niza smišljeno plasniranih Dodikovih cinizama, koje SRNA sa zadovoljstvom i po nalogu plasira domaćoj i svjetskoj javnosti. Radi se o ko zna kojem, ali, ovaj put, vješto sofisiticiranom poricanju genocida kroz njegovo tobožnje žaljenje.
Da bi se to shavtilo nije potrebna nikakva čitalačka mudrost. Čak i površno čitanje pažljivo formulirane izjave pokazuje odsustvo elementarne iskrenosti Milorada Dodika, i još jedno igranje žrtvama i osjećanjima njihovih porodica, te svođenje genocida na “događaj”, kako je genocid kabinetski osmišljeno nazvan.
Uostalom “događanje” genocida širom BiH Karadžić je najvio čitavih pola godina prije početka agresije na Republiku Bosnu i Hrcegovinu:
Za samo nekoliko dana Sarajevo će biti sravnjeno sa zemljom i biće 500.000 mrtvih. Za mjesec dana Muslimani Bosne i Hercegovine biće uništeni. (R. Karadžić, početak oktobra 1991.).[4]
I Dodik to dobro zna.
Upravo zato, kao svjedok Karadžićeve odbrane, on intenzivno i godinama koristi svaku priliku da negira genocid, i time umanji odgovornost genocidne politike SDS-a, Radovana Kradžića i Ratka Mladića na čiju se stranu javno svrstao i na čijem svrstavanju godinama skuplja političke poene i odnosi izborne pobjede.
Priča o “događaju” je čista laž.
Ništa se nije “događalo” samo od sebe.
Sve je u Srebrenici rađeno po konkretnom planu zacrtanom još početkom 1995. godine. Od Karadžićeve Direktive vojsci (8 marta, 1995.) da stvara “nemoguće uslove življenja” Srebreničanima, do onemogućavanja UNPROFOR-a u dostavi humanitarne pomoći. I sve to, sofisterijski precizno postavljeno tako, da se “izbjegne osuda međunarodne zajednice i međunarodnog javnog mnijenja”. Političku direktivu Karadžića pratila je Mladićeva vojna direktiva (“Direktiva 7.1”) od 31. marta. Očito, u pitanju je još jedan dokaz koordinirane sistematičnosti i svjesnog planiranja zločina koji će biti zaokružen genocidom. Sve je do detalja sračunato. Podvale i obmane, laž i pažljivo iznijansirano licemjerje, vagani su apotekarskom vagom povampirene velikodržavne zločinačke etno-ideologije čiji je rezon sadržan u nalogu: “Miroslave, to sve treba pobiti”, koji (na pitanje Miroslava Deronjića: “Šta sa Srebrenicom”?), Radovan Karadžić formuliše kao kratak i jasan imperativ politički precizno isplaniranog zločina.
Dokle se išlo u koordinaciji skrivanja istine i obmane domaće i svjetske javnosti, najbolje govori vojno-medijski izrežiran trenutak propagandnog TV praćenja Mladićevog dijeljenja čokoladica djeci Srebrenice, u istom trenutku dok njihove očeve (autobusima planski dopremljenim iz Srbije), ajhmanovski uredno deportuje na pripremljena gubilišta. Na sceni je cinizam medijski osmišljene reinterpretacije zločinačke SDS realnosti, i njenog izvrtanja u sliku tobožnjeg humanizma i pažnje spram naivne dječice koja, ništa ne sluteći, skoru smrt vlastitih očeva zaslađuju gorkim čokoladicama vojnog i jeftino-propagandnog cinizma državne televizije Srbije.
Neljudskost i jeftinost te propagandne mimikrije, ogleda se u činjenici da “cinizam počiva u stvari, a ne u riječima koje stvar označavaju”.[5] U konkretnom primjeru, međutim, cinizam jednako leži u djelu podlo osmišljenog davanja čokoladica, koliko i u TV slici tog davanja namijenjenoj obmani Svijeta. Odnosno, planski tempirana TV slika, samo je očigledno i nepobitno uvjerljivo svjedočanstvo strateški osmišljenog cinizma “koda poricanja” počinjenog genocida. Cinizma kao krajnje bestidne drskosti i negacije elementarne ljudskosti ideologa, nalogodavaca i izvođaća krvavog pogroma. Crna slika ljudskog i vojnog bešćašća. Samo cinik Mladićevog formata može biti toliko bezočan i drzak da tako užasan zločin, kojim je lično rukovodio, pokuša maskirati gestom “dobrote” i tobožnje osjećajnosti ubice kakav je bio. I on je, danas (uprkos svemu što se zna) – nacionalni junak i uzor (“Nož, žica, Sreberenica”) školski izmanipulirane srpske mladeži. Heroj “nebeskog naroda”.[6]
Uostalom, nadnaslov vijesti: “Primjeren gest”, i nehotice, izriče suštinu i pogađa u srž Dodikove izjave. Gest je latinska riječ, a označava postupak sračunat na izazivanje vanjskog efekta. U pitanju je varka mimikrijske nakane upućena neupućenima kako bi ih dezinformisala u skladu sa prikrivenim namjerama referenta koji zacrtanu interesnu igru želi prikazati u sasvim drugom svjetlu od izvorne, praktično neprihvatljive namjere poručioca (savjetnički tim kabineta) i izvođača (Dodika).
Tako se, verbalni gest “žaljenja”, pokazuje kao praktični čin izrugivanja Milorada Dodika, žrtvama genocida, njihovim porodicama. A s obzirom da je u pitanju gest (izjava) data na sam dan ukopa i godišnjice, radi se i o otvorenom pljuvanju u lice civiliziranom dijelu svijetu koji obilježavanjem genocida jasno potvrđuje istinsku prirodu tobožnjeg – “događaja”.
[1] http://www.vijesti.ba/vijesti/bih/155947-Dodik-Saucesce-porodicama-stradalih-Srebrenici.html
[2] http://www.slobodnaevropa.org/articleprintview/25043386.html
[3] http://cro.time.mk/cluster/95631da039/masovni-ukop-409-novoidentificiranih-zrtava-pokopana-i-najmladja-zrtva-genocida-novorodjence-fatima.html
[4] Snimak telefonskog razgovora (pola godina prije početka rata u BiH), između Radovana Karadžića i Momčila Mandića prezentiran u Haagu. Autentičnost snimka potvrdio je šef KOS-a Aleksandar Vasiljević (Cf: Kjell Arild Nilsen, Milošević i krig og i Haag – en dokumentasjon, Sypress forlag, Oslo 2007.)
[5] Der Zynismus liegt in der Sache und nicht den Worten, velche die Sache bezeichnen (Marx, Das Elend der Philosophie)
[6] Više o tome u: E. Bajtal, Neofašizam u etno-fraku, Rabic, Sarajevo, 2013.
www.magazinplus.eu