Ispitivanja javnosti pokazuju da oko 2/3 građana želi ratifikaciju Istanbulske konvencije. Kako je popis stanovništva pokazao da oko 90% građana vjeruje u nekog boga (86% ih se osjeća katolicima), pitanje je kome su „protestanti“ na nedavnom skupu protiv njenog prihvaćanja vikali: „Izdaja! Izdaja!“? Vladi, ili većini iz uglavnom katoličkih redova koja se odlučila u izjašnjavanju spram konvencije distancirati od okupljenog šarolikog mnoštva, pojačanog s nešto ridikuloznih neoustaških i – katolicizmom ispranog mozga – saborskih zastupnika, generala, i ine u moralnom smislu pitoreskne bratije.
I spol i rod su sasvim prirodni, a rod nije isključivo “društveni konstrukt”. Podrazumijeva li se, a tek razumom insuficijentni su to nesposobni, da je ljudska psiha evolutivna posljedica razvoja, onda čovjek može imati vanjske spolne karakteristike (valja podsjetiti da ne postoje dva, već tri spola; sem ženskog i muškog, tu su i dvospolci), dok se psihološki može osjećati zarobljen u nepripadajućem hardveru! Dio ljudske civilizacije, naročito onaj (posebno religijski) koji svakodnevno govori o dihotomiji duha i materije, protiveći se Istanbulskoj konvenciji i prirodi samoj, tek iskazuje vlastito licemjerje. Inertnima koji se diče trulim humanizmom, istovremeno ne prihvaćajući stvarne osjećaje bližnjih, nepojmljivo je da će kad-tad i njihova djeca prihvatiti koncept roda. Bezbroj je normalnih stvari koje srodnici spomenutih inkriminiraju nenormalnima, samo nikako da to učine s vlastitom hipokrizijom. No, i ona je fakt – radi se samo o tome koliko ga ljudi priznaju i prihvaćaju. Baš poput pojma roda. Dvospolnost je normalna, homoseksualizam je normalan poput heteroseksualnosti, ravnopravnost spolova je normalna, sve manifestacije LGBTIQ (Lezbijke, Gejevi, Biseksualne, Transrodne, Interseksualne i Queer) odnosa su normalne, jer sve to postoji kao činjenica u prirodi i ljudskom društvu, pa nije u pitanju njihova nenormalnost već – njihovo prihvaćanje!
Lavica s grivom u Mombu (fotografija: Deon De Villiers)
Tromi duhom nesposobni su to učiniti, pa su potrebni vjekovi da im potomci – odgajani u podjednakoj mentalnoj inerciji – prihvate ravnopravnost žena, ili činjenicu da su homoseksualni odnosi dio sveukupne raznolikosti spolnih odnosa među partnerima, što nije u pitanju, sem ako se – kao bilo koji odnos – zasniva na nasilju. Jadno li je kako protiv nenasilnih, prirodnih manifestacija ljudskosti (i animalnih, jer su prisutne i u životinjskom svijetu) protestira gomila uskraćenih mozgova, dok se protiv ratovanja ne angažiraju u tolikoj mjeri.
Nezadovoljnici na centralnom zagrebačkom trgu
Kako sem fizičkog postoji i psihičko nasilje, jasno je da manjina protivnika prihvaćanja Istanbulske konvencije nastoji svoje zahtjeve ostvariti nasiljem. Upravo na način protiv kojeg ona govori. Nije li to inverzija činjenice (što njih ne brine) da njeno dvotrećinsko prihvaćanje tumače nasiljem prema sebi, ali ne i zahtjeve nešto više od petinske manjine spram većine!
Navodno nametanje još navodnije „rodne ideologije“ – a nitko nikome ništa ne nameće, a još manje se silom utječe na izbor vlastitog odnosa i ponašanja (ukoliko je u sklopu civilizacijskg standarda, kakav nažalost, quod erat demonstrandum, nije opće usvojen) spram različitosti, baš kao što se, primjerice, protivnike abortusa ne sili da ga sami vrše, svakako izaziva i promjene u društvima i društvenim odnosima, od kojih mnoge ulaze u ustave, zakone i obrazovni prostor. Nije to nametanje, već podučavanje ljudi da se civilizirano i tolerantno odnose spram različitosti koje ih okružuju, nezavisno dali ih lično prihvaćaju ili prakticiraju. Bilo što zabranili, one su uvijek prisutne, pa ne možete zabraniti vršenje abortusa (kao što „voda nađe put“ i žena će naći način) ili istospolne odnose koji od pradavnina postoje među svim višim vrstama. Stvar je u tome što neki nositelje različitosti tretiraju smećem koje nastoje sakriti, stvarajući tako (posebno među svojim potomcima) iluziju realnosti. Duhovni srodnici onih koji su Židove, homoseksualce i ine nepodobne, radi lakšeg prepoznavanja obilježavali posebnim znakovima:
Oznake za logoraše konclogora Dachau
(za Srbe to nije potrebno, jer ih elita iskonskog hrvatskog smeća namah „prepoznaje“ po „fizičkim obilježjima“: „I tako, neka se oni koji su po rastu manji od nas u prosjeku 15 centimetara i imaju šiljate glave – vjerojatno imaju i manji mozak – okane nas Dinaraca, jer smo mi jači od njih…“),
nisu se zamarali zbog implementacije metoda u svoj „obrazovni“ sistem, poput njihovih duhovnih potomaka oko „rodne ideologije“.
Teorija: Rasna „edukacija“ u Trećem Reichu
Smatra li netko neprimjerenim usporedbu, promašio je bit: diskriminaciju bližnjih temeljem fiktivnih i stvarnih (prirodnih, i kao takvih posve normalnih) razlika. Uz neuvažavanje nasilja kao fizičke i psihičke metode nad „različitima“. U pozadini su neljudske, često do sofisticarinih dimenzija dovedene rasističke metode, čak i u obrazovanih i humanih ljudi eufemistički nazivane ksenofobijom (diskriminacija nositelja ma kojeg stvarnog ili fiktivnog, „pravovjernima“ neprihvatljivog obilježja, i kao takvog „čistoj rasi“nepoželjnog, „stranog elementa društva“).
Praksa: Nasilna ustašizacija srpske, „četničke“ djece
Parlament (Sabor) je vrhovno zakonodavno tijelo svake države, mada se u nas ne zna je li tek najobičniji „kokošinjac“ prilagodljiv političkim lisicama izvan njega. U Hrvata je uobičajeno shvaćanje (afektacija!) kako je „iznad Sabora samo Bog“ –kojeg se baš nešto i ne viđa na zasjedanjima. S obzirom da vjernici žive u vjerovanju da je svijet – uključivo i njih – tvorevina vrhovnog Šefa, kako im nije jasno da je u svom „stvaralačkom zanosu“podjednako kreirao lezbijke, gejeve, biseksualne, transrodne, interseksualne, queer i što ti ga ja znam kakve još osobe, te da mu je njihovo postojanje po volji? Pa što onda veliki kršćani i srodna vjerujuća bratija konačno ne pozovu Gospodina kojemu pjevaju ode, himne i ine hvalospjeve praćene klečeplazenjima i dupelizništvom, da mu u Saborujasno istresu u njonju kako ne prihvaćaju takve „produkte“ njegova stvaralaštva. Da mu dadnu do znanja kako njihova vjera u vrhunaravnog kreatora prestaje na „falingama“ koje je napravio, pritom ne zamjećujući jedini pravi promašaj – sebe same. Za obrazovane i tolerantne to je neosporiva činjenica, objašnjiva teorijom evolucije i krivuljom IQ svekolikog stanovništva. Među prosjeke i genije, sasvim prirodno su se ušančili bogobojazni licemjeri kroz koje progovara socijalni idiotizam i emocionalna neosjetljivost. Usta su im puna ljubavi za navodno biće odavno istrunulo na križu ili u vidu lastin repka nestalo u bespućima svemira, prepuštajući svojim kreacijama da se snalaze kako znaju i umiju, ali ne i za živa stvorenja koja u svojoj nenametljivoj različitosti traže vlastiti prostor pored njih.
Svakako, uvjeren sam da bi u spas svojih vjerovanja, još više – hipokrizijske neljudskosti – odmah izvukli tipa kojeg mnogo rjeđe spominju (zloća uvijek ima alibi za svoje djelovanje), ne zna se dali iz razloga što u njegov opstoj manje vjeruju. Sotonu samog! Smatrajte me njegovim kapelanom.
Ladislav Babić
sbperiskop.net
