Kultura

Ovo su prve žrtve zločinačke opsade Sarajeva; Ubijeni su 2. marta 1992. godine

IZ “SB” ARHIVE; DA SE NIKAD NE ZABORAVI: Ovo su prve žrtve zločinačke opsade Sarajeva; Ubijeni su 2. marta 1992. godine

Na današnji dana prije 29 godina ubijeni su Ramo Biber i Kenan Demirović. Ovaj tekst objavljen je prije četiri godine, a ponavljamo ga kao sjećanje na prve žrtve opsade Sarajeva.

Na Referendumu održanom 29. februara i 1. marta 1992., 64 posto građana Socijalističke republike Bosne i Hercegovine izjasnilo se za njenu samostalnost. Referendumsko pitanje je, podsjećamo, glasilo: “Jeste li za suverenu i nezavisnu BiH Muslimana, Srba i Hrvata i svih drugih naroda koji u njoj žive?”

LAŽI, RAFALI I HAOS

“Iako smo se osjećali umorno od priprema i provođenja Referenduma, bili smo radosni. Nismo ni pomišljali da se odmorimo. Umor je potisnut oduševljenjem što smo uspješno proveli Referendum. Čestitajući jedni drugima za veliku pobjedu, glasno smo govorili: ‘Bosna i Hercegovina je suverena i samostalna država!’

Oduševljenju nije bilo kraja”, prisjeća se Nihad Halilbegović, tada sekretar Sekretarijata za narodnu odbranu Opštine Centar, a nešto kasnije, uporedo, i sekretar Gradskog sekretarijata za narodnu odbranu Sarajevo: “Ali, u kasnim večernjim satima 1. marta, iza 23 sata, već je postojao veliki broj dojava da su u pojedinim dijelovima grada postavljene barikade.

Na Lapišnici je postavljena barikada i to od strane, navodno, pripadnika Teritorijalne odbrane, i građana Pala. Na Vracama, pak, učesnici barikada, srpski ekstremisti, oduzeli su jednom taksisti njegovo vozilo, što je uznemirilo taksiste, koji su u velikom broju došli u Stanicu milicije Stari Grad i tamo tražili zaštitu, ili da se i oni naoružaju.” Dvojici pripadnika Rezervnog sastava policije su prilikom njihovog dolaska u grad, na barikadama u Pofalićima, oduzete dvije automatske puške. Neredi izazvani od strane srpskih ekstremista su se umnožavali.

“Otkunjao sam u Centru za obavještavanje i centru veze Gradskog sekretarijata za narodnu odbranu. U jutarnjim satima 2. marta dobivamo zabrinjavajuće informacije da srpski ekstremisti nastavljaju sa postavljanjem barikada, koje trebaju biti sam povod za eskalaciju nereda i izazivanje haosa. Patriotska liga je reagovala – protubarikadama. Policija, redovna, rezervni sastav policije i specijalna policija, održava krhki mir koji bi se mogao izroditi u sukobe. Prikupio sam informacije o postavljenim barikadama, sistematizovao ih i o tome obavijestio predsjednika Aliju Izetbegovića.

Tu večer je predsjednik Izetbegović na Televiziji Yutel obrazložio situaciju, upozorio na opasnost od sukoba i predložio rješenja koja su, barem, privremeno umirila javnost”, objašnjava Halilbegović. Nakon što su postavili barikade, vojnici i oficiri Jugoslovenske narodne armije i srpski ekstremisti uporno su izazivali brojne druge incidente. Nažalost, počinju i ubijati nedužne građane širom Bosne i Hercegovine. Tako su u Sarajevu, 2. marta 1992. ubijeni Ramo Biber i Kenan Demirović. I, oni su prve žrtve JNA i srpskih zločinačkih jedinica u Sarajevu!

Ramo Biber je rođen 30. juna 1950. u selu Grivip, kod Rudog, nastanjen u sarajevskom naselju Švrakino selo, na području opštine Novi Grad. Ubijen je kao radnik Komunalnog preduzeća Gras, na radnom mjestu, dok je obezbjeđivao Trebevičku žičaru i pazio na protivpožarnu zaštitu. Tog dana, rahmetli Ramo se nalazio u gornjoj stanici Trebevičke žičare, u društvu sa strojarom Žičare Abdulahom Rizvanovićem.

“Oko 14 sati primijetili su veću grupu nepoznatih naoružanih ljudi kako opkoljavaju stanicu. Tri njihova pripadnika su pokušala ući u stanicu, tražeći da je Ramo i Abdulah odmah napuste i predaju je njima. Vojnici su bili obučeni u maskirne uniforme sa bijelim kombinezonima. Predstavili su se kao pripadnici specijalne vojne jedinice iz Rajlovca. Bili su naoružani automatskim oružjem. Uvidjevši da su ih opkolili srpski ekstremisti i da im prijeti opasnost po život, istrčali su iz stanice i kroz šiblje i šumu, trasom žičare, trčali prema gradu. Za njima su srpski vojnici rafalno pucali. U jednom momentu Ramo je pao”.

O tome je, sa suzama u očima, kazivao Ramin kolega Rizvanović: “Bilo je oko dva sata popodne, baš smo pili kafu, pratili vijesti, ostali smo iz noćne smjene zbog barikada. U tom času naoružani čovjek drsko mi je prstom dao znak kroz staklo da izađem. U tom trenu vidio sam još dvojicu. Ramo je rekao da ih ima još mnogo. Istog trenutka smo istrčali i instinktivno počeli trčati. Začula se gromoglasna rafalna paljba, dovikivanja, psovke. Trčali smo, kotrljali se. Ramo je posrnuo, pa ustao, u jednom času skrenuo je korak ulijevo. Dalje ne znam kako sam, valjda u sekundama, uspio da sjurim dolje do Mjesne zajednice Mahmutovac.”

“Ramo je bio ranjen u leđa. Pokušao je da ustane i da bježi. Srpski vojnici su došli do njega i kukavički mu pucali i u sljepoočnicu. Pronađen je mrtav u blizini sedmog stuba Trebevičke žičare. Sljedećeg dana uviđaj su obavili radnici CSB Sarajevo, u saradnji sa radnicima Stanice milicije Stari Grad, te sudijom Osnovnog suda u Sarajevu. Oko mjesta ubistva pronađene su brojne čahure raznog kalibra (7,9 mm, 7,62 mm, 9 mm, 7,65 mm). Sve daljnje aktivnosti oko utvrđivanja ubistva Rame Bibera preuzeo je MUP BiH”, ističe Nihad Halilbegović.

KUKAVIČKI PUCANJ IZ ŠUME

Na mjestu zločina, prilikom uviđaja, 3. marta 1992., Ismet Dahić, komandir Stanice milicije Stari Grad, sredstvima informisanja dao je sljedeću izjavu: “Jučer, oko 14.30 sati, u Stanicu milicije Stari Grad došao je Rizvanović Abdulah koji je izjavio da su istog dana oko 14 sati, na drugoj kapiji Trebevičke žičare, gdje je obavljao dužnost dispečera, odnosno strojara za prijem korpi zajedno sa Biber Ramom, radnikom na fizičkom obezbjeđenju objekta, došla tri nepoznata lica, u uniformi, bijeloj maskirnoj uniformi, koji su se predstavljali kao pripadnici JNA iz Rajlovca i strogim glasom naredili da se otključa prostorija.

S obzirom na situaciju koja se događala u gradu, a po izjavi Rizvanovića o sumnji da se radi o licima koja imaju namjeru da izvrše zauzimanje objekta, što je i saopštio Biberu, dogovorili su se da napuste prostoriju i pobjegnu u pravcu grada. Krečući se trasom, koju su po izjavi dobro poznavali, uputili su se u pravcu grada i nakon oko 300 metara pređenih u tom pravcu, na sedmom stubu Trebevičke žičare čuli su psovke i povike iza sebe i rafalnu paljbu.

U jednom momentu, po izjavi Rizvanovića, Biber se sapleo i pao u snijeg da bi ga potom Rizvanović preskočio i nastavio trčati prema gradu. Dalje nije znao šta se događa sa Biberom. Danas, 3. marta, oko 9 sati, u dogovoru sa rukovodiocem Trebevičke žičare i upravnikom objekta Vidikovac, izašli smo na lice mjesta i konstatovali da je izvršeno nasilno ulaženje u prostorije Trebevičke žičare, da je u prostoriji izvršeno paljenje iz vatrenog oružja, da su na licu mjesta čahure ispaljene iz pištolja cal 9mm, iz pištolja cal 7,65mm i AP cal 7,62mm, da je o tome prethodno naša komisija izršila uviđaj i utvrdila tragove nasilnog ulaska u prostorije.

Krečući se tragom Rizvanovića i Bibera, na daljini od oko 250-300 m, od Trebevičke žičare na sedmom stubu kako ga nazivaju strojari, pronađena je bunda koju je Biber odbacio desetak metara, a pedeset metara od lica mjesta pronađen je džemper, koji je bio natopljen krvlju, za kojeg je utvrđeno da pripada Biberu, da bi se na negdje oko 300 m pronašlo tijelo poginulog Bibera, gdje je vidljivo da je pogođen sa dva, odnosno tri metka u predjelu pleksusa, da su meci ostavili duboke tragove, a na desnoj strani, na sljepoočnici, vidljiva je ulazna rana od metka nepoznatog kalibra. Na lice mjesta izašli su dežurni sudija i ekipa za vršenje uviđaja Centra službe bezbjednosti”.

“Policajci, koji su bili na uviđaju, kazivali su mi da su u neposrednoj blizini Raminog ubistva bili vojnici JNA i srpski teritorijalci. Čuli su njihove razgovore, koji su bili i na ekavici, što potvrđuje da su među ubicama bili i vojnici iz Srbije. Do danas nije proveden krivični postupak, pa nije utvrđena ni odgovornost. Rahmetli Ramo je zaslužio da se nova Trebevička žičara, koja je u izgradnji, ili gornja stanica te žičare, nazove po njegovom imenu, kako ovaj zločin ne bi prekrio veo zaborava”, veli naš sagovornik.

Kenan Demirović rođen je 5. novembra 1974. u Vogošći. Ubijen je u osamnaestoj godini, 2. marta 1992., u prvi sumrak, stotinjak metara daleko od svoje kuće na Kobiljoj glavi, u blizini mezarja Orlić. “Tog dana, oko 18 sati, rahmetli Kenan i njegov rođak Atif izašli su iznad kuće do greblja da bi obišli mezar Kenanovog djeda. Livada, na kojoj su zastali, graniči sa šumom. Odjeknuo je pucanj iz šume, rafalnom vatrom iz automatske puške ubijen je Kenan, dok je Atif ranjen u nogu.

ZLOČIN U BOLJAČIĆ KOSI

U istražnom postupku SJB Vogošća, načelnik Vehid Hodžić, sa patrolom i psom tragačem, izašao je na mjesto ubistva. Pas tragač se uputio ka obližnjem srpskom naselju i došao do kuće Pere Pajdaka. Kada su krenuli prema kući, pred njih su izašli naoružani ljudi i zaprijetili da će pucati na njih ukoliko se odmah ne vrate. Slušao sam priču da je u to vrijeme predsjednik Kriznog štaba SDS-a Jovo Tintor, kasnije ratni zločinac, upravo oženjen iz kuće Pere Pajdaka”, naglašava Nihad Halilbegović. Kenanovoj džanazi, 4. marta, prisustvovalo je više od 10.000 ljudi. Dženazu je klanjao reisu-l-ulema hadži Jakub ef. Selimoski.

U svom obraćanju, riječima utjehe, između ostalog, reis je rekao: “Tvoj odlazak, brate Kenane, pokazuje nam jednu istinu, a to je – čovjek sa čovjekom mora da živi i svi smo mi djeca jednog čovjeka i jedne majke. To je Allahova dž.š. volja. Ti odlaziš da nam pokažeš da se moramo vratiti razumu, da se moramo vratiti pameti, da moramo potražiti ono naše zajedništvo, toleranciju i ljubav među ljudima, koju smo do jučer imali”. Mučka ubistva rahmetli Rame i Kenana 2. marta 1992. nagovijestila su strahovite zločine JNA i srpskih jedinica nad Sarajevom i njegovim građanima. Grad je porušen i popaljen, a više od 11.000 njegovih stanovnika je ubijeno… Tačnije, 11.541! Toliko je stolica u Titovoj ulici postavljeno 6. aprila 2012., na dvadesetu godišnjicu početka opsade Sarajeva. Ostale su prazne. Da svjedoče o tragediji jednog grada..

Abdulah i Vezirka Demirović, roditelji rahmetli Kenana, prosvjetni radnici i ugledni građani Vogošće, teško su podnijeli ubistvo maloljetnog sina jedinca i razočarani što nije slučaj rasvijetljen i pronađene ubice odselili su u Ameriku. A u Sarajevu je, u aprilu i maju 1992., prema tvrdnji Hihada Halilbegovića, ubijeno oko 1.270 građana!

Dan nakon Kenanovog ubistva, u Boljačić kosi, dvadesetak kilometara od Gacka, na zvjerski način su ubijeni dvadesetšestogodišnji Arminko Pašović i dvadesettrogodišnji Zoran Grebović.

(D. Bajramović) SB

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close