Radnička klasa dugo se borila da se podvuče jasna crta između posla i kuće. Bio je potreban samo jedan trenutak da se ta crta izbriše
Špica, vrijeme za ručak, sretni sat – ne tako davno, svako ko je radio u donjem dijelu Manhattana mogao vam je reći koliko je sati. Od 7 do 9 ujutru, muškarci i žene hrlili su ka uredima. Između 5 i 7 navečer, ponovo su hrlili kućama, a možda bi usput svratili do bara. Onda je nastupila pandemija. Poslovne zgrade su se ispraznile. Rad se nastavio, ali iz dnevnih boravaka, trpezarija i spavaćih soba – preko interneta. Ljudi su godinama radili od kuće, ali nikada u ovakvoj mjeri. Prije pandemije, radni ritam, makar za kancelarijske radnike, bio je gotovo isti stotinu godina. Međutim, društveni ugovor iz industrijskog doba o tome kako generacijama doživljavamo radni dan sada se raspao. Članovi tog ugovora toliko su nam poznati da ih gotovo nikada ni ne imenujemo: Rad bi se trebao mjeriti vremenom, satima i danima; ljudi bi za isti posao trebali biti isto plaćeni; dan bi trebao biti podijeljen na periode rada i slobodnog vremena.
Godine 1938., Kongres je usvojio Zakon o pravednim radnim standardima, koji zahtijevao da gotovo svi zaposleni budu plaćeni minimalnu plaću po satu sa 50 posto bonusa za prekovremeni rad nakon 44 radna sata u sedmici. Ovaj zakon, iako je kasnije ažuriran, formalno je ratificirao razdvajanje rada od slobodnog vremena. Fizička udaljenost radnog mjesta i doma sve donedavno osiguravala je ove uslove. Putovanje na posao uspostavljalo je granicu između profesionalnog i ličnog vremena koje su se milioni ljudi svakodnevno pridržavali. Za isto je služio i kalendar, koji je dijelio dane na radne dane za posao, a vikende za odmor.
Umreženi računari danas brišu tu podjelu, a sa tim i ugovor o podjeli vremena iz industrijske ere. Otkako su računari postali dovoljno kompaktni da ih možemo nositi kući prije otprilike 50 godina, i kako su brzo nakon toga postali povezani jedni s drugim u globalnim mrežama, pojavila se nova fleksibilnost koju mnogi vole. Vozači koji dijele vožnju s drugima postavljaju svoje rasporede. Advokati se sastaju sa djecom kada dođu iz škole i vraćaju se na posao nakon užine. Operateri u call centrima rade kada žele i primaju pozive iz dnevnog boravka. Copywriteri, finansijski analitičari i brojni drugi kancelarijski radnici sele se iz države i rade gradske poslove online. Nedavna istraživanja pokazuju da većina Amerikanaca želi nastavi s radom od kuće makar nekoliko dana u sedmici.
Međutim, ova nova autonomija dolazi sa potencijalnim rizicima. U 19. stoljeću, dom je trebao biti utočište od vanjskog svijeta. No, početkom 2000-ih, zidovi tog doma istinski su probijeni. Fizička udaljenost više ne može držati poslodavce na distanci. Sve što radimo online može se pratiti. Šefovi iz daljine mogu brojati pritiske tipki na tastaturi i mjeriti minute koje posvećujemo poslu. Također mogu proviriti u naš dnevni boravak i saznati mnogo toga o tome ko smo i koristiti to kako bi promijenili uvjete našeg zaposlenja. U mnogim krugovima, odnos između odrađenog vremena i plate se mijenja. U nekima više ne vrijedi ideal jednake plate za jednak rad. Postaje jasno da nam je potreban novi društveni ugovor za novo tehnološko doba.
Zakon o pravednim radnim standardima iz 1938. bio je kamen temeljac, formalno priznanje općeprihvaćenog shvatanja o tome kako bi se rad trebao mjeriti. Takvo shvatanje staro je preko 200 godina i ima korijene u industrijskoj revoluciji. Prije kasnog 18. stoljeća, većina ljudi radila je u ili blizu svojih domova, na farmama, u zanatskim radionicama, ili često i jedno i drugo. Priroda i religija upravljali su njihovim osjećajem za vrijeme. Aristokrate i bogati trgovci posjedovali su ručne i zidne satove, no za većinu ljudi sunce je određivalo granice radnog dana.
To se promijenilo dolaskom tvorničkog sistema. Industrijska revolucija širila se diljem Velike Britanije 1700-ih godina, dok su nove tehnologije poput parnog stroja i tkalačkog razboja transformirale proces proizvodnje. Efikasnost koju su uveli umanjila je sposobnost radnika koji su radili od kuće da budu konkurentni, posebno u industrijama poput tkalačke. Čitave, odjednom osiromašene porodice bile su primorane da se prijave za rad u tvornicama. Kada su to činile, suočavale su se sa novim alatom za upravljanje u obliku sata.
Predindustrijski radnici poput sluga i radnika na farmama vjerovatno bi i mogli razumjeti da na neki način prodaju svoje vrijeme. Ali u tvornicama, šefovi su nadgledali radnike od zore do sumraka, prateći njihovo kretanje satovima, kontrolnim karticama i ljudskim kontrolorima vremena. Jedna od tih tvornica, Crowley Iron Works iz Engleske, pomogla je u postavljanju tog modela, kao što je na to ukazao historičar E. P. Thompson. U toj tvornici, vlasnik je koristio nadzornika čiji je sat bio zakon. Radnici su dnevno morali biti na poslu od 7 sati ujutru do 10 sati navečer, sa pauzom od sat i po za obroke. Nadglednik je pratio kretnje radnika i oduzimao vrijeme, izvan tih 90 minuta, koje su provodili “u kafanama, pivnicama, kafićima, ili na doručku, večeri, igranju, spavanju, pušenju, čitanju vijesti, svađama, prepirkama, ili bilo čemu što nije imalo veze sa poslom”, navodi se u službenom Zakoniku kompanije.
Niko nije mogao osporiti nadglednikov izračun radnog vremena, čak i ako su imali vlastiti sat, za što je postojala mala vjerovatnoća. Rane tvornice rutinski su kontrolirale sve uređaje koji su mogli mjeriti vrijeme. Jedan radnik u tekstilnoj industriji s početka 19. stoljeća opisao je kako su radili “sve dok se moglo vidjeti ljeti, a ne bih mogao reći u koliko sati smo tačno završavali. Niko do gazde i gazdinog sina nije imao sat, a mi nismo mogli znati koliko je sati. Bio je samo još jedan čovjek koji je imao sat, ali mu je oduzet i predat gazdi zato što je ostalim ljudima govorio koliko je sati.”
U tvorničkoj hali vrijeme je postalo sredstvo za izrabljivanje radnika. Ali tvornički sistem je isto tako pomogao da se stvori drugačija vrsta vremena, vremena van posla koje su radnici mogli koristiti kako su željeli. Razdvajajući radno mjesto od doma, tvornički sistem je učinio da radnici podijele dane na sate koji pripadaju poslodavcima i sate koje pripadaju njima.
Prije nastanka tvorničkog sistema, domovi su bili društvena, pa čak i javna mjesta, a ne privatna odmarališta. Roditelji i djeca ponekad su dijelili dom s šegrtima, slugama i daljom rodbinom, a često su svi spavali, radili i jeli u istim sobama. S razvojem industrijske revolucije, nastale su granice između ličnog i profesionalnog, privatnog i javnog, kao i muškog i ženskog. “Naši muškarci dovoljno zarađuju”, napisala je Sarah Josepha Hale, urednica Godeyeve knjige za dame, 1832. godine. “Sačuvajmo naše žene i djecu od ove zaraze što je duže moguće”. Dom je trebao biti prostor za nuklearnu porodicu, posebno za suprugu i majku, mjesto na kojem bi vraćala energiju suprugu i odgajala djecu po visokim moralnim standardima. “To je istinska priroda doma – on je mjesto Mira”, pisao je viktorijanski filozof John Ruskin 1864. godine. “A kada u njega dopru strepnje vanjskog sijeta… tada on prestaje biti dom”.
Takvo shvatanje bio je samo udaljeni ideal za mnoge u radničkoj klasi i za čitavo porobljeno stanovništvo američkog Juga. Ali kružilo je u popularnim časopisima tokom 19. i duboko u 20. stoljeću i tako je pomoglo odrediti uslove pod kojim će se radnici u Engleskoj i Sjedinjenim Državama boriti za osmosatni radni dan i petodnevnu radnu sedmicu.
Ta borba započela je sa djecom. Tokom prvih godina industrijalizacije, djeca su u britanskim tvornicama rutinski radila 12 do 14 sati dnevno. Godine 1830., dva desetljeća nakon što je Engleska zabranila trgovinu robovima, britanski abolicionist Richard Oastler napisao je pismo novinama iz Leedsa poredeći djecu radnike sa kolonijalnim robovima. “Ta nevina stvorenja provode, bez samilosti, svoje kratko, ali jadno postojanje, u mjestima koja su poznata po pokazivanju vjerskog žara” napisao je, mjestima čije su ulice “svako jutro natopljene suzama nevinih žrtava u prokletom hramu pohlepe”.
Oastlerovo pismo potaklo je nacionalnu kampanju za desetosatni radni dan za djecu radnike. Zahvaljujući tom pritisku također je smanjeno radno vrijeme odraslima u Engleskoj i Americi. Američki pokret za osmosatni radni dan započeo je nedugo nakon Oastlerove kampanje i naglo je ubrzan tokom Građanskog rata pod sloganom “Osam sati za rad, osam sati za odmor i osam za šta god želimo”. Godine 1868., novi Nacionalni radnički sindikat usvojio je osmosatni radni dan za radnike u vladi Sjedinjenih Država. Četiri godine nakon toga, članovi određenih građevinarskih sindikata započeli su štrajk od mjesec dana kako bi se izborili za to radno vrijeme, koje je već bilo zakon u državi New York. Godine 1886., organizatori sindikata pozvali su na štrajk na državnom nivou 1. maja, kako bi se izborili za osmosatni radni dan za sve. Danima nakon toga, nepoznate osobe su bacile bombu među policajce koji su pokušavali suzbiti štrajkače na trgu Haymarket u Chicagu. Histerija protiv radničkog pokreta koja je uslijedila širom države usporila je kampanju, ali samo nakratko.
Čak i dok je jačao zamah za osmosatnim radnim danom za radnike, vrijeme se mijenjalo kako bi se udovoljile potrebe industrije. Godine 1883., udruženje rukovoditelja željeznica zamijenilo je mnoštvo lokalnih sistema za mjerenje vremena standardiziranim nacionalnim vremenskim zonama koje danas koristimo. Mnogi su bili zgroženi. Novine The Atlanta Constitution osudile su “potpuno nepoštovanje u koje su zapali sunce i mjesec”. Mnogi su se bojali da je“sjeckanje vremena u krute periode ukidanje slobode pojedinaca, te da ne uzima u obzir razlike u temperamentu i osjećanjima”, kako je to tada predstavio esejista Charles Dudley Warner. Strojno vrijeme postalo je univerzalno.
U ranim godinama 20. stoljeća, dok su radnici nastavljali osvajati bitke za kraće radne dane u različitim industrijama, mnogi Amerikanci su počeli vjerovati da bi čvrsta kontrola vremena na poslu mogla pružiti bolji život radnicima kada nisu na poslu. Frederick W. Taylor, najpoznatiji stručnjak za učinkovitost tog doba, pratio je kretanje radnika štopericom kako bi utvrdio standardno vrijeme za obavljanje određenog zadatka. Sa tim standardnim vremenom, mislio je da bi menadžeri mogli bolje ocijeniti učinak radnika i nagraditi učinkovitije radnike većim platama – tj., prema Taylorovom mišljenju, platiti svakoga poštenije – koristeći vrijeme kao svima vidljivo mjerilo.
Radnici su često s razlogom sumnjali da Taylor koristi štopericu samo da bi što više izvukao iz njih. Međutim, činilo se kako je tvrtka Ford Motor Company potvrdila Taylorovu praksu. Fordove automatizirane proizvodne trake, koje su uskladile pokrete radnika i mašina, omogućile su tvrtki da 1914. godine više od duplo podigne minimalnu dnevnicu radnika na dotad neviđenih 5 dolara za osam radnih sati. Ova povišica pretvorila je Fordove radnike u kupce njegovih automobila, što je Ford često volio isticati. I naravno, davanje radnicima “osam sati za šta god žele”, za što se sindikat dugo borio, dopustilo je Fordu da tvornice vodi u tri osmosatne smjene 24 sata dnevno. Godine 1926., tvrtka je bila među prvima koje su usvojile petodnevnu 40-satnu sedmicu, i mnoge druge tvrtke počele su slijediti taj primjer.
Kada je Kongres usvojio Zakon o pravednim radnim standardima, pretvorio je principe iza Fordovog sistema u zakon. Rad se sada mjerio vremenom i nagrađivao novcem. Radnici i menadžeri su radili po istom satu i tako zajednički provodili ideal jednake plate za jednak rad. Dan je podijeljen na vrijeme za rad i vrijeme za odmor, što se odvajalo putovanjem automobilom. Putovanje do posla i nazad održavalo je granice između ureda i doma, i samim tim između nuklearne porodice i vanjskog svijeta.
Ovaj način razdvajanja vremena oblikovao je američke živote decenijama, bez obzira na uvođenje niza novih medijskih tehnologija. Krajem 19. stoljeća, tišinu idealiziranog viktorijanskog doma narušila je zvonjava prvih telefona. Amerikanci koji su nekada išli u posjetu jedni drugima, sada su, sa posjetnicama u ruci, učili da obavljaju telefonske pozive. Doktori koji su nekada morali obavljati kućne posjete, mogli su se konsultirati preko telefona. Za nekoliko desetljeća, Amerikanci će podići telefon i nazvati apotekara ili cvjećara i napraviti narudžbu. Tokom čitavog 20. stoljeća, jedno za drugim, dolazili su radio, televizija, pa čak i skromni faks, donoseći vijesti o dalekim dešavanjima u dnevne boravke i kuhinje. Ali ni jedan od ovih uređaja pojedinačno nije dovodio u pitanje temeljnu podjelu ličnog vremena i vremena za rad. Amerikanci su prosto naučili kako podesiti satove da pregledaju omiljene programe i kako ne biti kući kada ih šefovi zovu.
To se promijenilo ranih 1980-ih, kada su računari postali dovoljno mali za korištenje za stolom i kada ih je internet sve povezao. Imamo osjećaj kao da su današnji računari oduvijek sa nama. Ali najraniji elektronski digitalni računari pojavili su se prije manje od jednog životnog vijeka, a sve do 1970-ih, gotovo svi računari bili su strojevi veličine sobe. Do početka 1980-ih, postali su uređaji za sve namjene. Mogli su baratati tekstom poput pisaće mašine i izračunima poput stroja za zbrajanje, i sve to na ekranima sličnim televizoru. Jeftini dial-up modemi omogućili su korisnicima da kod kuće rade online, sa svojim kolegama, u stvarnom vremenu, kao da su i sami u kancelariji. Ubrzo su laptopi i pametni telefoni omogućili rad s bilo kojeg mjesta i bilo kada.
Efekti ove transformacije uveliko se razlikuju u zavisnosti od toga gdje živite. Iste ključne tehnologije koje omogućavaju softver developeru da se preseli u Colorado i radi iz planinskog odmarališta, bariste iz Starbucksa i zdravstvene radnike drže kao na iglama. U industrijskom dobu, rasporedi rada morali su biti unaprijed utvrđeni. Bilo je moguće promijeniti smjenu u posljednjem trenutku, ali poslodavci onda nisu mogli naći radnike koje su tražili ukoliko nisu bili blizu fiksnih telefona. Današnji računari tvrtkama omogućavaju da prate potrebe tržišta i u hodu mijenjaju rasporede radnika. Mobilni telefoni šefovima dozvoljavaju da budu u kontaktu s radnicima kad god to žele. Postalo je jednako lako supervizorima da zahtijevaju od radnika u uslužnim djelatnostima da promijene smjene, kao što je softver developerima lako da odluče kada i odakle će kodirati. Mnogim Amerikancima više nije moguće sa predvidljivošću podijeliti dane na periode rada i periode odmora.
Digitalne tehnologije su isto tako uvećale moć nadzora poslodavca, što za posljedicu smanjuje sposobnost radnika da se izbore za poštenu platu. U tvornicama iz 19. stoljeća, šefovi su mogli da vide sve što radnici rade, ali osim ako nisu zapošljavali privatne detektive ili zahtijevali od radnika da žive u gradovima koji su pripadali kompaniji, njihova moć nadzora završavala se pred ogradom tvornice. Danas, kada radimo od kuće, naši računari olakšavaju šefovima da prate pritiske tipki na tastaturi, da nam kontroliraju kamere i prisluškuju mikrofone. Također nas mogu pratiti preko Facebooka i Twittera, te sklopiti sliku o našim političkim uvjerenjima, obrascima udruživanja, seksualnim sklonostima, i sklonostima ka sindikalnom udruživanju. Nasuprot tome, naša mogućnost da nadziremo njih planski i zakonom je radikalno ograničena. Algoritmi su poslovne tajne. Softveri za praćenje su jednostrana ogledala koja onemogućavaju radnicima da provire u svijet poslodavca.
Borba za transparentnost datira još od vremena nadzornika u tvornicama. Ono što je novina je razmjera nejednakosti. Rasipanje rada od otvorenih ureda do privatnih domova stvorilo je svijet u kojem nas industrijski moćnici mogu posmatrati gdje god da krenemo i iskoristiti sve što saznaju o nama kako bi nam odredili platu, karijerni put i hoćemo li uopće ostati zaposleni. U današnjim tvornicama, na Teslinoj proizvodnoj traci ili u Amazonovom skladištu, šefovi se okorištavaju ovim novim ovlastima kako bi radnicima nametnuli disciplinu koja je u jednakoj mjeri precizna i destruktivna kao sve one koje je Frederic Taylor mogao osmisliti.
Način na koji ove nove moći potkopavaju stari ugovor o vremenu, najjasnije se vidi među radnicima koji su plaćeni po učinku. Oni su kategorija radnika koja nije spomenta u izvornom Zakonu o pravednim radnim standardima. U kasnom 19. i početkom 20. stoljeća, proizvođači u industrijama poput proizvodnje cigareta ili pravljenja kaputa isporučivali su sirovine u privatne domove, gdje su ih dovršavali muškarci, žene i djeca – mnogi od njih nedavni doseljenici. Godine 1890., novinar Jacob Riis opisao je kako je prolazio pored stambenih zgrada u donjem dijelu istočnog Manhattana i čuo “zujanje na hiljade šivaćih mašina na kojima se radilo pod velikim pritiskom od rane zore pa sve dok um i mišići zajedno ne posustanu”. Organizatori su mislili da će radnike po učinku biti teško organizirati u sindikate zato što nikada nisu radili zajedno u tvornicama, a mnogi društveni reformatori vjerovali su da je rad po učinku od kuće uvreda majčinstvu i da ga uopće ne bi trebalo podržavati.
Poput proizvođača cigara, vozači Ubera i Lyfta su plaćeni po učinku, odnosno u ovom slučaju po vožnji. U prošlosti je oblik cigarete koja se pravila određivao visinu kompenzacije. Radnici koji su pravili isti tip cigareta zarađivali su istu svotu u skladu s principom jednake plate za jednak posao iz industrijskog doba. Danas, digitalne tehnologije dozvoljavaju firmama da se ne pridržavaju tog principa. Kompanije za dijeljenje prevoza prate sve: od ponude i potražnje u stvarnom vremenu do radnih navika vozača. S obzirom na to da vozačima ne otkrivaju kako koriste te podatke za određivanje cijena, ne postoji nikakav način da vozači saznaju da li je “početna cijena” koju im nude Uber ili Lyft za jednu vožnju u stvarnosti ista cijena koju nude ostalim vozačima.
Računari ne idu nikuda. Kako šire vremensku logiku tvornica na mjesta do kojih ona prije nije dopirala, jasno je da digitalne tehnologije povećavaju moć poslodavaca, dok u isto vrijeme mnogima od nas dopuštaju da radimo i odmaramo u istim sobama, kod kuće, među prijateljima i porodicom i tako ponovno spaja dijelove života koje je razdvojila industrijska revolucija. Postavlja se pitanje: Na koji način možemo strukturirati vrijeme da izbalansiramo potrebu poslodavaca za kontrolom i želju radnika za autonomijom? Na koje načine to možemo učini tako da svi imaju dobrobiti?
Kada su se radnici borili za osmosatni radni dan, nisu samo tražili da manje rade. Željeli su da stvore uslove pod kojima će porodice imati vremena da budu zajedno, da građani imaju vremena da idu na skupove, da glasaju i da svi imaju vremena da čitaju, pišu i da budu uspješni. Kada su radnici nosili satove u tvornice, nastojali su da osiguraju pravedno mjerenje rada i jednaku platu za jednak rad. U suštini, borbe industrijskog doba oko toga kako strukturirati dan i sedmicu, bile su borbe za davanje radnicima više kontrole nad njihovim životima i više resursa zahvaljujući kojima bi se mogli brinuti jedni za druge.
Današnji radnici te ciljeve moraju nastojati ispuniti pod drugim tehnološkim uslovima. Mobilni telefoni i laptopi mnogim ljudima su onemogućili da ograniče osam sati dnevno za plaćeni rad, a drugih osam sati za sve drugo, i postoji prijetnja da ćemo svi raditi u doba neprekidnog, potplaćenog rada. Ali ukoliko radnici uspiju preokrenuti ovu novu fleksibilnost u svoju korist, baš kao što su radnici u 20. stoljeću preokrenuli vremensku logiku tvornica u svoju korist, možda će se životi svih nas preoblikovati. To bi nam omogućilo da se brinemo za naše prijatelje, djecu i ostarjele roditelje. Tako bi bilo praktičnije, ako ne i lakše da prelazimo sa obaveza koje imamo prema poslodavcu na stvari koje trebamo uraditi za sebe i za našu zajednicu. Ono što sada zahtijevamo je novi set normi i pravila usmjeren ka tome da se omogući da svi uživamo u benefitima ove nove fleksibilnosti.
Mogli bismo početi priznanjem da će se u svijetu u kojem mnogi ljudi mogu raditi odakle žele, rad morati mjeriti u skladu sa mjestom s kojeg radimo. Ideja da bi radni sati trebao biti temelj kompenzacije imala je smisla kada su svi radili na istom mjestu i gledali na isti sat. Za mnoge danas ovi uslovi više ne važe. Izbor odakle i kada raditi ima monetarnu vrijednost, kao i kontrola moći izbora. Zamislimo svijet u kojem radnici u uslužnim djelatnostima mogu zahtijevati veću platu u zamjenu za svoju fleksibilnosti. Danas možemo vidjeti da za one koji mogu raditi bilo gdje, javljanje u ured može predstavljati dodatni finansijski teret i samim tim zahtijevati dodatnu kompenzaciju. Oni koji rade iz stanova ili auta već snose troškove koje su nekada snosili poslodavci. Kako sve više ljudi radi van ureda, trebali bi biti kompenzirani kako za te troškove, tako i za zadatke koje obavljaju.
Također će biti potrebno da radnici razumiju algoritme koje poslodavci koriste za mjerenje njhove učinkovitosti. Bez tog znanja, ne postoji mogućnost da se radnici porede jedni s drugima i tako primjenjuju princip jednake plate za jednak rad. Međutim, to nije nešto što radnici, pa čak ni poslodavci mogu sami učiniti. Kompanijama koje nude algoritme nije u interesu da služe ikome drugom do korporativnim klijentima. Veena Dubal, profesorica prava na Pravnom fakultetu pri Univerzitetu u Kaliforniji, tvrdi da moramo zakonski zabraniti da algoritmi različito plaćaju radnike za isti posao na osnovu informacija kojima radnici nemaju pristup. To bi bio važan prvi korak, no dugoročno moramo naći načine da uvjete pod kojima radimo učinimo transparentnijim.
Također ćemo morati pronaći nove načine za kontrolu vremena i mjesta tokom kojeg se radnik može pratiti. Danas je tehnološki moguće svima koji su spojeni na umrežen računar sa kamerom i mikrofonom da vide i čuju bilo koga ko je spojen na takvu mašinu. Poslodavci danas mogu pratiti zaposlene kroz svaki dio njihovih života, a da oni toga obično nisu ni svjesni. Na taj način dobivaju takvu moć nad radnicima kakvu je nekad imao vlasnik tvornice Crowly Iron Works. Korištenjem te moć proizvode se groteskne razlike u zaradi radnika i vlasnika kakve smo vidjeli u 18. stoljeću i koje danas vidimo u Amazonu i Uberu.
Ovo nije samo još jedan od poziva da se korisnicima daju novi računarski alati za kontrolu postavki privatnosti, ma koliko oni bili vrijedni. Zephyr Teachout, profesorica prava na Univerzitetu Fordham, nekadašnja kandidatkinja za guvernerku New Yorka i dugogodišnja analitičarka promjena na radnim mjestima, tvrdi da se zakon mora mijenjati. Teachout piše kako se u doba u kojem šefovi mogu vidjeti kompletne društvene profile svojih radnika, mora donijeti zakon kako bi se ograničile informacije na osnovu kojih kasnije donose odluke o zaposlenju. U suštini, Teachout se nada da će se makar vratiti ravnoteža moći međusobnog nadziranja koja je karakterizirala svijet ličnih kontakata iz prošlog stoljeća.
Kao što Dubal i Teachout ukazuju, pojedinci se ne mogu sami boriti protiv svjetskih digitalnih i korporativnih mreža. Vozači koji dijele vožnju i radnici u skladištu su svjesni ovoga i okreću se ka već isprobanom sredstvu iz industrijskog doba: sindikalnom udruživanju. Izazovi su zastrašujući. Tradicionalno je za radničku solidarnost bilo potrebno sastajanje uživo. Organizatori se danas ne suočavaju samo sa intenzivnim otporom od strane poslodavaca, već i sa potrebom da sakupe radnike koji sve više rade sami. Jedna grupa vozača koje je intervjuirala Veena Dubal kreirala je aplikaciju koju su nazvali “aparat za vodu”*. Ova aplikacija im dozvoljava da razgovaraju u stvarnom vremenu bez da ih poslodavci prisluškuju i na taj način stvaraju odnose koji su se nekada održavali u tvornicama. Da li će takve metode otpora od dna ka vrhu uspjeti i kome, pitanje je.
Način na koji radimo mijenja se iz minute u minut. Kao što nas je pandemija naučila, promjene će i dalje biti zbunjujuće. Ali ukoliko shvatimo kako da organiziramo vrijeme u digitalnom dobu na načine koji služe vrijednostima poput jednakosti i međusobne brige, možda otkrijemo nove mogućnosti koje oni koji su sklopili ugovor o podjeli vremena iz industrijskog doba nisu mogli ni zamisliti. Možda ćemo dobiti slobodu da biramo gdje ćemo živjeti – i kako.
*(Aplikacija je nazvana “water cooler” zato što su aparati za vodu u uredima mjesta na kojima se radnici sastaju i ćaskaju o svemu i svačemu. Platformski radnici koji rade sami i van ureda nemaju takvo mjesto za sastajanje i razgovor, tako da ova aplikacija predstavlja virtuelnu zamjenu za takva mjesta. Op. prev.)
Izvor: The New York Times
S engleskog prevela: Amina Turudija, Prometej.ba
Izvor fotografije: Wikimedia Commons
