Ovo je bio najvažniji sastanak za modernu povijest svijeta

18. SIJEČNJA 1919. godine održana je uvodna ceremonija u Versaillesu. Prisustvovalo joj je više stotina ljudi, a gotovo svi oni bili su jako važni jer će u narednim mjesecima odlučiti o budućnosti svijeta. Radi se, naravno, o uvodnoj ceremoniji Pariške mirovne konferencije – do sada najvećeg diplomatskog skupa u ljudskoj povijesti te događaja kojim, prema povjesničarima, završava novi vijek i počinje suvremeno doba.

Sva politika na jednom mjestu

Pariz je tih mjeseci bio centar svijeta. U grad su još početkom siječnja stigli važni predsjednici, premijeri i ministri vanjskih poslova. Francuska vlada, zadužena za organizaciju ovog eventa, kompletno je ispraznila gotovo sve hotele u gradu kako bi smjestila delegacije iz cijelog svijeta. Zbog gomile ljudi u jednom je trenu odlučeno da žene delegata ne dolaze, što je bila najbolja moguća vijest za pariške bordele.

U Pariz nisu stigli samo delegati najvažnijih zemalja Antante, stigli su i oni koji su protekli rat izgubili, kao i svi njihovi saveznici. Glavnu riječ vodilo je četvero predstavnika najvažnijih članica Antante: britanski premijer David Lloyd George, američki predsjednik Woodrow Wilson, talijanski premijer Vittorio Orlando te francuski premijer Georges Clemenceau. Nazvali su ih velikom četvorkom.

Atmosfera u Parizu bila je napeta i stresna – sve je trebalo napraviti odmah

Svaki od ove četvorice znao je da će pariški zadatak biti vrlo težak. Oni su u nekoliko mjeseci trebali prekrojiti cijeli svijet: ispisati nove granice, priznati nove zemlje, dogovoriti se oko kažnjavanja gubitnika, nagoditi se između sebe te stvoriti nove saveze. Prije nego što su stigli u Pariz, već su znali da se u nekim stvarima neće slagati, posebno o ugovoru s Njemačkom ili o osnivanju Lige naroda.

Osim toga, svi oni su bili vrlo svjesni da nemaju vremena. Bilo kakvo odgađanje odluka u Parizu moglo ih je skupo koštati: vojske koje su u tom trenu bile razbacane posvuda po Europi htjele su doma, a tamo gdje Antanta više nije bila vojno prisutna baš i nije mogla istjerivati svoju pravdu. Odluke je trebalo donijeti dok ih netko može provesti.

Najvažnije je bilo sastaviti onaj najvažniji dokument s Njemačkom: Versajski sporazum. Dokument je morao biti spreman do početka svibnja, kada je u Pariz stigla i njemačka delegacija. U Parizu je nastala panika već u ožujku jer dokument nije bio ni približno gotov, a svaka od članica Antante davala je svoje uvjete pod kojima će potpisati i od toga nije odustajala.

Postojala je vrlo izgledna mogućnost da Nijemci stignu u Pariz i da ih tamo, umjesto složnih sova-diplomata poredanih na grani, dočeka hrpa posvađanih vrana koje se u četiri mjeseca nisu dogovorile što će s Njemačkom.

Isto tako treba znati da Njemačka nije bila u potpunosti mrtva u vojnom smislu. Postojali su još uvijek deseci tisuća vojnika koji su se mogli nastaviti boriti (ovaj argument kasnije će koristiti nacisti i naglašavati da se trebalo nastaviti boriti). Ako bi njemački delegati vidjeli da su saveznici kompletno nesložni, mogli su lako odbiti potpisati dokument i okušati se još jednom na bojištu sa zemljama kojima je rata bilo jednako dosta koliko i Nijemcima.

Konferencija karaktera

Kanadska povjesničarka Margaret MacMillan (koja je potomak Davida Lloyda Georga) napominje kako je novi svijet nakon Velikog rata izgrađen na temelju podudarnosti karaktera u Parizu. Vrlo je detaljno opisala odnose velike četvorke te zaključila da su mnoge sugestije prihvaćene ili odbijene ovisno o tome tko ih je rekao. Tako je, primjerice, većina francuske delegacije htjela da više govori Georges Clemenceau, koji, unatoč svom osebujnom i živahnom karakteru, ipak može više postići nego predsjednik Raymond Poincaré, koji je mnogima išao na živce.

Britanski premijer David Lloyd George uživao je veliko poštovanje na konferenciji, no isto tako je preuzeo ulogu zabavljača koji je šalama htio smiriti tenzije. Zabavljao je mlađe delegate svojim blesavim forama, bio iznimno šarmantan i elokventan, ali onda bi taj imidž kompletno propao jer bi za vrijeme nekog ručka, dok bi se raspravljalo o sudbini naroda Srednje Europe, premijer upitao: “Tko su sad, dovraga, ti Slovaci? Ne mogu ih smjestiti na karti.”

U jednom svom osebujnom govoru pred stotinama ljudi u Parizu izgovorio je, i to vrlo dramatično: “Neka se Turci vrate u svoju Meku.” Njegovi savjetnici su mu kasnije objasnili kako bi bilo pametno da malo pogleda koju kartu prije važnih geopolitičkih sastanaka.

Francuska delegacija se na neznanje geografije zgražala i ponekad im je išlo na živce što se Lloyd George dodvorava američkom predsjedniku. Oni su jako dobro poznavali geografiju Srednje i Istočne Europe jer je njihov cilj bio uspostaviti snažne odnose s tim zemljama kako bi spriječili obnavljanje starih carstava. Niže rangirani francuski delegati imali su zadatak slušati sve što im kažu Rumunji, Česi i Slovaci, Srbi i Hrvati te Poljaci kako bi Clemenceau uvijek bio dobro pripremljen za sastanke.

Američki predsjednik Woodrow Wilson doimao se kao neki uzvišeni svetac koji je konstantno vraćao temu na Ligu naroda, na što su svi kolutali očima. Kolutao je pogotovo francuski premijer kojemu se Wilson uopće nije sviđao. Njih dvojica razvit će pozitivan odnos tek pred kraj konferencije, poglavito radi Talijana, koji su bili najcrnja ovca konferencije.

Talijani su možda bili dio velike četvorke, no u praksi su uvijek bili manje važni od trija SAD-FRA-UK. Jedan od temeljnih problema bila je činjenica da ni Vittorio Orlando ni Sidney Sonnino nisu tečno pričali francuski ni engleski, dva glavna jezika konferencije. Kad god je donesen neki bitan dokument, primjerice mirovni ugovori ili priznanje država, Talijani bi kasnili s potpisima jer je premijeru i ministru sve trebalo prevoditi.

Njihov odnos s ostalom trojicom dodatno se pogoršao kada su povećali svoje zahtjeve oko jadranske obale, plasirali lažne informacije o demografiji u dalmatinskim gradovima te se konstantno pozivali na Londonski ugovor, koji je bio dio stare tajne diplomacije. Takvu diplomaciju osobno je prezirao Wilson, koji je inzistirao na tome da se takvi ugovori uopće ne spominju u Parizu jer to nema veze s novim svijetom koji će oni stvoriti. Talijanima isto tako nije išla u prilog politika samoodređenja jer su uglavnom tražili teritorij na kojem je talijansko stanovništvo bilo manjina.

Odluke u Parizu

Unatoč mnogim nesuglasicama i nepodudarnostima karaktera, predstavnici Antante uspjeli su složiti Versajski sporazum i baciti ga njemačkoj delegaciji u lice. Nisu ga doslovno bacili nekome u lice, no tekst dokumenta zaista jest djelovao kao šamar: Njemačka je bila jedini krivac za rat, određen joj je maksimalan broj vojnika, a mornarica i zrakoplovstvo direktno zabranjeni. Morala je davati ogroman novac Antanti koji ionako nije imala, gubila je teritorij u Europi, kao i kolonije u svijetu.

U Parizu je mir sklopljen i s ostalim članicama Centralnih sila. Austrija i Mađarska su propale te su stvorene nove zemlje u Srednjoj Europi, Bugarska je reducirana, Turska podijeljena. Za Rusiju su se mnogi složili da treba poslati vojsku kako bi pobijedili Bijeli, a pred kraj konferencije potpisan je i dokument o osnivanju Lige naroda. Priznate su mnoge nove države, nove granice i kolonije.

Svijet nakon Pariške mirovne konferencije puno je bliži svijetu koji danas poznajemo. To je svijet u kojem vladaju demokratski izabrane vlade (kako gdje) i u kojemu je uloga monarha u većem dijelu Europe zaboravljena. Te je godine počela povijest neovisnih nacija koje su stoljećima živjele pod vlašću stranaca, a sada su se napokon mogle baviti samim sobom.

Ipak, nisu svi bili zadovoljni odlukama iz Pariza. Nisu sve granice pratile one etničke. Nisu sve odluke bile fer. Svijetu će ipak biti potreban još jedan reset, a na njega nisu trebali čekati dugo. Dvadeset godina bit će dovoljno da se zaborave užasi rata i krene ponovo.

Index.hr