-TopSLIDEKolumne

Ova srijeda nije bila „posljednji izdisaj“ trampizma – naprotiv

Ekstremna desnica nam je govorila o svojim planovima, ali mi ih nismo slušali
Ova srijeda nije bila „posljednji izdisaj“ trampizma – naprotiv, bila je to manifestacija dugogodišnje fantazije. Većina počinitelja odšetali su slobodni i borit će se neki drugi dan

Ashli Babbitt, tridesetpetogodišnja pristalica Donalda Trumpa, ubijena je u pobuni u srijedu – upucao ju je policajac u Kapitolu. Njezina smrt nije se trebala desiti, a sada se, bez ikakvog pogovora, treba istražiti. Međutim, ono što je zastrašujuće u svemu ovome je to što je Trumpove pristalice već sada uzdižu u mučenike. „Izgovorite njezino ime“ objavili su na Twitteru mnogi pobornici pokušaja državnog udara ove srijede, time imitirajući jezik pokreta Black Lives Matter.

Mrtva ili povrijeđena bjelkinja – čak i iluzija jedne takve žene – uvijek je bila snažan simbol među ekstremnom desnicom, i povod ljudima da se pobune i djeluju kako bi sačuvali svoje iskrivljene koncepte časti, slobode i čistoće. Podsjetimo se lažnih priča o seksualnom nasilju koje su dovele do bezbrojnih linčovanja. Ili Ruby Ridge u Idahou 1992. godine, kada su federalni agenti ubili nenaoružanu bjelkinju tokom neuspjele racije. „Kada su federalni agenti raznijeli glavu Vicki Weaver mislim da je to simbolički predstavljalo njihov rat protiv američke žene, američke majke i američke bijele supruge“. jedan sljedbenik ekstremne desnice, svećenik, tada je to izjavio. „Ovo je početni udarac druge Američke revolucije.“ Još od tada pobornici desnice navode smrt gospođe Weaver kao dokaz da se oni bore za ono što je ispravno i dobro: za porodicu i slobodu.

Kako li će sada izokrenuti smrt gospođe Babbitt, bez obzira na to što je rulja dovela do nasilja u državi, a ne suprotno?

Ne možemo ispraviti prošle greške koje su nas dovele dovde, no možemo izbjeći nove – počevši od odbacivanja pretpostavke da ono što se dogodilo ove srijede neće dovesti do nečega još goreg. Samo zato što je jedan državni udar bio neuspješan, ne znači da će biti i sljedeći.

Historija nam pruža važne lekcije samo ako smo spremni saslušati ih. Ovaj trenutak – u kojem su se muškarci i žene probili kroz barikade u Kapitolu, ulazeći u odaje Kongresa i zahtijevajući poništavanje predsjedničkih izbora zasnovano na lažima i teorijama zavjera – je vrhunac, a ne kraj. Ovo nije „posljednji izdisaj“ bjelačke nadmoći ili trampizma, kao što govore neki učenjaci. Ovo je manifestacija dugugodišnjih fantazija ekstremne desnice. Protivnici demokratije nagrnuli su na državno sjedište moći. Odšetali su neozlijeđeni i bez lisica na rukama i borit će se neki drugi dan.

Rekli su nam da će to učiniti – i ispunili su to obećanje.

Bilo bi korisno prisjetiti se priče Earla Turnera. Ima 35 godina, bijelac je, nezaposlen, rasista i ljut je. Svijet se previše brzo mijenja za njega: ekonomija se raspada u paramparčad, Jevreji imaju više moći nego što on misli da bi trebali imati, Afroamerikanci potiču haos, dok vlada krši građanske slobode, uključujući pravo na nošenje oružja. Turner odbija sjediti mirno, te se priključuje pokretu koji kuje plan za svrgavanje vlade. Pod bilo koju cijenu želi postaviti desničarsku vladu. Frustriraju ga puki „konzervativci“ – oni koji samo pričaju, a ništa ne rade. Turner i drugi fanatici odlaze u Washington kako bi odradili svoj dio, i tako nastupa nasilje.

Earl Turner nije bio među ljudima koji su nagrnuli na Kapitol u srijedu. On čak nije ni stvarna osoba – on je naslovni lik „Turnerovih dnevnika“, rasističkog distopijskog romana kojeg je 1978. godine objavio bijeli suprematist William Luther Pierce. U ovom romanu desničarski gerilci vrše teror na ulicama Washingtona, bombardiraju FBI i čine zvjerstva nad svojim sugrađanima. Iako nije stvaran, Turner je itekako bio prisutan ove srijede. Radnja, simboli i jezik romana gospodina Piercea duboko su uzeli korijena u desničarskoj mašti i utjecali na generacije ekstremista. Štaviše, „Turnerovi dnevnici“ je toliko utjecajan roman da ga eksperti koji proučavaju bjelački nacionalizam ponekad nazivaju Biblijom ovoga pokreta.

Mislite da pretjerujem? Ove srijede ispred Kapitola su postavljena vješala! Kao što je Hannah Gais, viša istraživačka saradnica Južnjačkog pravnog centra za siromašne (engl. Southern Poverty Law Center, SPLC), zamijetila na Twitteru, neki od više od 5,000 gledatelja livestreama opsade poticali su na „vješanje svih predstavnika kongresa“ i pozivali „da im se da uže“. Ovim su aludirali na događaj iz „Turnerovih dnevnika“ poznat pod nazivom „dan užeta“, u kojem teroristi linčuju svoje neprijatelje: „advokate, biznismene, voditelje TV dnevnika, novinske reportere i urednike, suce, učitelje, školske službenike, „građanske vođe“, birokrate, propovjednike. I naravno – političare.“

Da li su ga oni koji su aludirali na događaj iz romana pažljivo pročitali? Moguće je da jesu, iako je vjerovatnije da nisu. Bilo kako bilo, roman „Turnerovi dnevnici“ bio je svuda oko njih mnogo prije ove srijede – na forumima, zajednicama i mrežama koje hrane ekstremno desničarske stavove koji ne jenjavaju.

Ovaj trenutak je nadolazio već dugo vremena – mnogo prije nego što je predsjednik Donald Trump počeo s huškanjem svojih pristalica da odbiju rezultate izbora i planiranja da to sasvim otvoreno iskažu. Nastupio je prije nego što je gospodin Trump preuzeo vlast, ili čak pomislio da se kandidira za predsjedničke izbore. Kao što to dobro znaju ljudi koji proučavaju ekstremnu desnicu, sjemenja ovog pokušaja državnog udara zasijana su prije mnogo desetljeća.

Zašto je onda Amerika to dočekala tako nepripremljena? Eksperti koji proučavaju ekstremizam znaju odgovor i na to pitanje.

Institucije establišmenta već dugo vremena se prema prijetnji ekstremno-desničarskog nasilja odnose kao prema nevažnom pitanju. Vlada je to učinila tako što je definirala terorizam kao zločin koji mogu počiniti jedino oni koji nisu bijelci. Jednako kao i tijela nadležna za provođenje zakona, koja njeguju ekstremizam u svojim redovima.

I mediji su jednako tako saučesnici – kada je bilo neophodno posložiti kockice i povezati događaje, oni su podsticali narative o „usamljenim vukovima“ i „izoliranim incidentima“. Nisu se, na primjer, dosjetili pokazati kako jezik jednog terorističkog manifesta užasno podsjeća na pljuvačinu netrpeljivih pro-Trumpovih YouTube „stručnjaka“. Ili kako okupiranje zgrade skupštine Michigana i zavjera protiv guvernerke Gretchen Whitmer prošle godine podsjeća na prethodne pokrete protiv Vlade koje su organizirali ekstremno-desničarski aktivisti, od kojih neki datiraju unazad nekoliko godina, a drugi nekoliko desetljeća.

Postoji mnogo razloga iza ovog neuspjeha – jedan od njih je taj da je mnogim Amerikancima stavljen povez preko očiju. Prevelik broj njih mislio je da karakter desničarskih mreža – na kojima su česte međusobne svađe i frakcije i gdje se većina komunikacije dešava online – znači da njihovi sljedbenici ne mogu predstaviti značajnu kolektivnu prijetnju. E pa mogu, i jesu, i zato sada, u prvoj sedmici 2021. godine, posmatramo neželjenu historiju.

Šta je sljedeće? Nedugo nakon smrti gospođe Babbitt, račun povezan sa njenim imenom objavio je sljedeći tweet: „Ništa nas neće zaustaviti… mogu pokušavati koliko hoće, ali oluja je stigla i spušta se u DC za manje od 24 sata… izlazimo iz tame u svjetlo!“


Napisala: Seyward Darby,The New York Times

Seyward Darby je glavna urednica magazina The Atavist i autorica knjige „Sestre u mržnji: Američke žene na prvim linijama bjelačkog nacionalizma“

S engleskog prevela: Amina Turudija, Prometej.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close