Kultura ili nula, koma, sramota

Kulturne scene zemalja bivše Jugoslavije, koliko se god razlikovale po nacionalnim odrednicama na kojima se uglavnom temelje, slične su jer  ni u jednoj od tih zemalja praktično ne postoje – tek  u fragmentima koje vrsni političarI između sjednica skupština podrugljivo prepričavaju.

Ono što je zajedničko svim Ministarstvima kulture u zemljama regije jeste kronična i konstantna nebriga, nerad, te podjela i dodjela sredstava po principu „svakom po malo“. Mnoge su se  institucije kulture, primjerice, po Republici Hrvatskoj, nadale i očekivale promjenu tog maćehinskog odnosa prema kulturi dolaskom ministrice Andree Zlatar – Violić, no to se nije dogodilo.  Nedugo nakon što je imenovana pokazalo se kako njeno Ministarstvo financira određene interesne skupine i njima bliske kulturne asocijacije i udruženja što je ponovo za nezavisnu kulturu scenu bilo pogubno.

 

 

_____piše: Gloria Lujanović –  poskok.info

 

Ministrica Violić do dolaska u izvršnu vlast slovila  je za „ osobu od zanata“,  no susjedi u RH ostali su razočarani budući da se ministrica Zlatar Violić ponaša, što je uvijek, a osobito u kulturi i umjetnosti, neprihvatljivo, autokratski te financira isključivo trenutačnoj vlasti podobne (  u svakom smislu riječi) projekte i sadržaje. No, ministrica Violić tek je još jedna od silnih ministara_ica kulture koji zahvaljujući resornim mehanizmima kontroliraju kulturnu scenu, a najviše – nezavisnu.

Umjetnici i kulturni djelatnici rijetko kada dobiju medijski prostor, a dežurno pitanje uvijek nosi i dežurni odgovor.Stanje u kulturi – ponižavajuće, loše i gore. Za dvadeset i više godina nije se pojavio umjetnik koji je tvrdio suprotno, ako ne brojimo režimske.

Medijski prostor koji im se ustupa uglavnom dijele sa estradnim zvijezdama i tzv. selebritijima, pa su  tako rubriku„ Društvo i scena“  (ne)ravnopravno dijelili Simona Gotovac i Siniša Labrović. Gotovac  je odgovarala  na pitanja o trgovini obuće, a  Labrović  naciji objašnjavao zašto je napravio performans te se u boks meču s  bivšim ministrom kulture iz Sanaderove Vlade, Božom Biškupićem,proglasio ministrom kulture.   Postojanje  rubrike „kultura „ problem je tržišne ali i društvene naravi. Po osnovnim ekonomskim principima , promašaj je pisati o nečemu što nitko neće čitati. Većina medija kulturu i umjetnost  „ počasti“ , ovakvim tretmanom.

Iskrivljen i poprilično neuravnotežen sustav vrijednosti naših društava utemeljen na znanim junacima neznanih afera kao što su, od početka, ratno profiterstvo, političke karijere, poduzetništvo, kriminal, instant slava i zvijezde padalice. Sustav vrijednosti  urušen u samom temelju, organiziran prema načelu „ što manje rada- više para“, od budućih generacija, eventualnih nositelja revolucionarne i nove misli stvara polupismene skupine koji će se prije okrenuti nacionalističkoj histeriji nego čitanju Krleže. Stanje u društvu stvorilo je takve uvjete da danas možemo biti što god poželimo bez da smo pročitali ijednu knjigu. Umjetnici su potisnuti na margine društva i stvarnost o kojoj progovaraju postaje tek vrisak kojeg ili ne čuju, ili karikiraju.

Umjetnost je, upravo, jedini moguć način, koji može isprovocirati i donijeti promjenu. Ali, ta se promjena  ne može dogoditi ukoliko se njena „ apstraktna vrpca“ uvijek sreže. Zahvaljujući nekulturnim uvjetima koji su stvorili nekulturni pojedinci, umjetnost se tretira kao  hobij, dokolica odnosno „ dobro, ako ti to voliš,ali što ćeš inače raditi?“. Tako stvaramo i ne htijući, demotivirane glumce koji ne napuštaju zadane okvire nego djeluju u kazalištima koji svoje repertoare repriziraju po tisuće puta jer nemaju novaca za premijeru, igraju mnogo verzija predstave iz fundusa bez scenografije jer opsesivno vole svoje zanimanje i ne žele ga napustiti, ili se okrenu, popularnim sapunicama jer na daskama  nema mjesta za sve. Kazališta postaju mjesta ljubaznih susreta gdje se odigravaju simpatično – nostalgične priče o nesretnim ljubavima, smotanim muškarcima i prevarenim ženama – jer , to je jedino što publika (ako i) želi pogledati. U takvom okruženju, nažalost, većina glumaca postaju tek puki prenositelji poruka i nemaju se ni pred kim ni zbog čega ogoliti.

Jednog ćemo se dana  probuditi i shvatiti da jedino umjetnost preispituje život, provocira društvene, političke i sve druge procese i prilike, istovremeno postavlja pitanja i odgovara na njih. Jedina se bavi uzrocima i posljedicama i  odgovorno liječi  – sve su  drugo  produžetci agonija. Valjda tada odgovor na stanje u kulturi neće biti definicija srbijanskog glumca Milorada Mandića: „ Nula,koma, sramota“.  Istinski svjedoci vremena su repertoari kazališnih kuća, a ne broj nogometnih zgoditaka.