Kultura

Marko Raguž: Pobratimstvo ljudi u svemiru

Foto: M. Raguž   Sunčani sat je postavljen ipred hotela Sunce u Neumu

POBRATIMSTVO LJUDI U SVEMIRU

Šetajući ulicom Pariške komune u Sarajevu

Neka bude Svjetlost i bi Svjetlost. Ovu rečenicu je Tin izgovorio na otvaranju samostalne izložbe Ivana Meštrovića u Londonu, 1915. god. Tin je bio gost na ovoj izložbi, koja se pod nazivom „One-man-show“ održala u Victorija muzeju u Londonu, gdje se do tada nije nikada dogodio sličan događaj nekom živućem umjetniku. U to vrijeme, mladi Tin, student na Sorboni u Parizu, bio je oduševljen sjajnim Meštrovićem i njegovom izložbom. Na Sorboni nije diplomirao ali je zato sa najvišim ocjenama stekao diplomu u kafani Rotonda koju su posjećivali, porad ostalih i: Erenburg, Kiš, Matoš, Pikaso, Pablo Neruda. Tin-Boem i sve  ono što kod njega smatramo Boemijom, otpočelo je u Rotondi. Ponekad u životu, lekcije koje smo naučili kraj škole budu korisnije od onih u školi. Boemski stil života, postao je njegova sudbina. Naziv ove izložbe skulptura u Londonu: „ONE MAN SHOW“, te Svjetlost (na kraju tunela) za kojom je cijeloga života tragao, lijepo pristaju Tinu.  Obasjan nekom unutarnjom mjesečinim, kako sam kaza, Tin je postao radostan na ljepotu, poklonik ritma, pokreta, boje, slika, i malenoga trunka zanosa. Nikada previše zanosa, jer je znao da su u krivom zanosu, gnijezda omame i grijeha. Bio je zagledan u vječnost, jer „Sveti“ nema porodice, ni zavičaja ni roda, jer nije rođen nego stvoren od nepoznatih sila. Žudio je za nirvanom i kosmičkim beskrajem.

Ako pokušamo izaći izvan okvira jezika i mišljenja, preostaje nam jedino kosmički beskraj. Mi zapravo ne znamo da li je riječ o pustinji, i to je fundamentalni problem današnje civilizacije. Možda smo mi samo jedna periferna civilizacija u svemiru koja još uvijek živi u pretpovijesnom vremenu. Možda će prava povijest tek nastupiti u budućnosti – što je itekako neizvjesna kategorija. Mi možda samo nismo na pravi način umreženi sa stvarnim tokovima u svemiru, baš kao što neka afrička i južnoamerička plemena još uvijek ne znaju za postojanje naše civilizacije, još uvijek živeći u vremenu od prije nekoliko hiljada godina. To otvara beskrajan prostor za ljudsku fantaziju. A znamo da je u proteklom stoljeću, više nego ikada ranije, napisano na hiljade knjiga i snimljeno na hiljade filmova, s naučno-fantastičnom tematikom. Međutim, sve nas to ne treba skretati s teme. Da li možemo na ispravan način razmišljati ukoliko svoje biće ne doživljavamo kao kosmičku činjenicu. U onolikoj mjeri u kolikoj ne poznajemo svemir, mi zapravo ne poznajemo ni vlastito biće. Ako uzmemo u obzir da je realnost našeg života jedna krajnje kosmička kategorija, postaje nam i jasno otkuda dolazi fundamentalni strah čovjeka – kosmički strah. Veliki Tin je, ponekad, uzroke svojih košmarnih noći povezivao sa kosmičkim strahom. O tome govori kroz stihove u jednoj od njegovih ponajboljih pjesama „Pobratimstvo lica u svemiru“:                                      

Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti

koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.

I ono sve što ti bje,ču i što sni

Gori u njima istim žarom,ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.

Mi smo svi prešli iste puteve u mraku,

mi smo svi jednako lutali u zraku

                                                 traženja, i svima jednako se dive.

Ne boj se, nisi sam! Tin, nekrunisani kralj sarajevske noći, osluškuje šapat Sjene koja ga iskušava. Vjetar diše gdje hoće, glas njegov čuješ, a ne znaš otkuda dolazi i kuda ide. Sjena mu postavlja pitanje: da li i vi mislite da je tkanje našeg Svijeta u vlasti paukova?

Tin odgovara: ostavljam svakom da živi prema svojoj naravi i slažem se da ljudi umiru prema onome što smatraju da je dobro s tim da meni dozvoljavaju da živim sa svojom istinom.                             Kult lijepih osjećaja nije kod mene knjiška pozajmica; njega mi je dala Mjesečina obasjavši u kuli (Vrgorac), moju kolijevku. Zavolio sam bajku prirode i muziku riječi, samoću, tišinu, diskretne i mekane note, meka raspoloženja sutona, krv neba i bljesak jadranskih sutona.

Kako se odbraniti od kosmičkog straha? Svijet je postao pakao“, ponovo se začu šapat Sjene. Tin se koleba i sumnja ga mori. Odgovara:Ja već dugo živim,radim,mislim,spavam u kavani „Kod Sameka“ u Sarajevu, koja je kao Rotonda u Parizu pravi Institut za sociologiju. Očaran sam idealom objektivne umjetnosti, jer objektivni pogled na svijet ne isključuje neko šire saučešće,,dublju samilost i čovječniju senzibilnost“. Ali, iako je Svijet pakao, spreman sam boriti se i sa samim Nebom, za „bolje sutra“. Tin još doda: tamo gdje se javi čista slavenska misao tu je i suza a suzama ne treba vjerovati. Sjena, kao golubica prhnu u pravcu Sebilja i nestade u trenu kao priviđenje. To je ona ista golubica sa Baščaršije kojoj je, u svojoj naivnosti, Hari Matahari otpjevao pjesmu. Na kuli u Vrgorcu u kojoj je Tin proveo djetinjstvo postavljena je spomen ploča sa pjesnikovim likom, rad kiparice Marije Ujević, na kojoj piše:

               Ja sam prah i život,

               i cijelost svjetlosti, i

               ništa više.                                                                                               

 Tin je, dakle, prah i život i cijelost svjetlosti. Opet ta svjetlost i misteriozna golubica. O mističnom doživljaju bijele golubice, govorio je i Tesla: bio sam zadivljen „snažnim mlazevima svjetlosti“ koji su izbijali iz njenih očiju. U Starom zavjetu Bog riječju stvara svjetlost i odvaja svjetlost od tame. Buđenje neobične svjetlosti je susret sa božanskom snagom. Svjetlost simbolizira prosvjetljenost, dobrotu, božansku prirodu i život nasuprot tami koja simbolizira: neznanje, zlo i smrt.

 „Smrtnik će izgorjeti veseo, ako bude mogao zasjati“, govorio je Tin. „Ja se vračam u ono ništa koje je Sve, u onaj mir koji znači Život“.Mi ne možemo o sebi misliti objektivno, zato što nismo u stanju iskoračiti izvan jezika i mišljenja, budući da smo mi jedina bića na našoj maloj planeti koja posjeduju takve sposobnosti. Mi još uvijek ne poznajemo okruženje u kojem živimo. Najbolji dokaz tome jeste taj, da smo većinu naše povijesti živjeli izmišljene konstrukcije svijeta, koje su prije ili kasnije bile osporavane. Ne tako davno – u kosmičkim kategorijama – mi smo mislili da je svijet ravna ploča. Ne tako davno nismo znali za postojanje drugih kontinenata. Beskrajna je količina ljudskog neznanja. Fascinirani zagonetkom života, prestravljeni blizinom Pakla i udaljenošću Raja, mi smo se, kao što reče V. Aksjonov, pripremali za Sudnji dan, istovremeno obuzeti raspravom o gorućem pitanju naše epohe: koliko Anđela može stati na vrh jedne igle?  Živimo u svijetu, na način da ne poznajemo stvarne mehanizme njegovog funkcionisanja. Mi naravno gradimo koncepcije mogućeg mehanizma funkcionisanja svemira, ali sve zapravo ostaje neprovjerena glasina, osim činjenice da smo smrtni. Da li je kosmički strah povezan sa činjenicom naše smrtnosti? Vjerovatno jeste. Ali sama svakodnevnica čovjeka na ovoj planeti je krajnje nerealna. Mi smo zapravo u stanju stalnog letenja, baš kao što naša planeta u doslovnom smislu leti kroz svemir po svojoj putanji, a živimo u uvjerenju da posjedujemo stabilnost i čvrstu tačku. Upravo tako stoji stvar sa rođenjem svemira. Za Teslu: to je materija stvorena iz prvobitne i vječne energije koju znamo kao Svjetlost. Zasjala je i pojavile su se zvijezde, planete, čovjek i sve što je na zemlji i u univerzumu. Materija je izraz beskonačnih vidova Svjetlosti. Postoje četiri zakona Stvaranja. Prvi je da je izvor svega u Nepojmivom, crnoj čestici koju um ne može zamisliti, niti matematika izmjeriti; u tu česticu stane cijeli svemir. Drugi zakon je širenje tame, koja je prava priroda Svjetlosti, iz Nepojmljivog i njen preobražaj u svjetlo. Treći zakon je potreba Svjetlosti da postane materija. Četvrti zakon glasi: nema početka ni kraja; tri predhodna zakona oduvjek traju i Stvaranje je vječno.

 Smjenjivanje dana i noći je jedan krajnje nadrealan proces, koji u fundamentalnom smislu strukturira našu realnost. Zar ima išta realnije od dana i noći? Kako onda na ispravan način razumijevati kategorije realizma i nadrealizma – koje su i književne kategorije. Kako u književnom smislu razumijevati njoj imanentne kategorije realizma i nadrealizma, ako živimo u takvim okolnostima, ako znamo da se gutembergova galaksija, o kojoj je pisao Danilo Kiš, već ugasila. Ona je doslovno progutana savremenom elektronikom. Mnogi ljudi rješenja traže u davnoj prošlosti, kroz književnost, filozofiju, ili neke egzaktnije discipline (kakva je arheologija), neki je traže i u budućnosti. Ali vječite dileme ostaju iste – ko smo to mi, i kuda se zapravo krećemo u kosmičkim razmjerama? To fundamentalno pitanje prekriva veo tajne, bez obzira što je sva filozofija, literatura, teologija, svojim dobrim dijelom zasnovana na osmišljavanju tih kategorija.

 Da bi smo bolje razumjeli Tina moramo praviti usporedbe sa Teslom koji kaže: Ja sam dio Svjetlosti, a ona je muzika. Svjetlost ispunjava mojih šest čula: ja je vidim, čujem, osjećam, mirišem, dotičem i mislim. Misliti je kod mene šesto čulo. Čestice Svjetlosti su ispisane note. Jedna munja može biti čitava sonata. Tisuću munja je koncert. Za taj koncert ja sam stvorio loptaste munje koje se čuju na ledenim vrhovima Himalaja. Na drvenom prozoru Tinove sobe u Sarajevu bila su urezana tri slova „T“. Slučajnost ili neka šifra? Da bi odgonetnuli ovo, moramo ključ potražiti preko misteriozne golubice. Tin je u to vrijeme stanovao na uglu ulica Pariške komune i Dugi sokak. Sa svog prozora je, tamo preko Miljacke, imao divan pogled na Baščaršiju. Zatim, Sebilj i mnoštvo golubova, isto kao i danas. Jedva, da se nešto promijenilo. Ta tri slova „T“ bi se ovako mogla protumačiti: TIN, TAUBE i TESLA. Lijepo, a otkud u središtu ovo „taube“? Taube, jer ta riječ na njemačkom jeziku znači Golub(ica).

 Ljepota Baščaršije i miruh Stambola koji je Tina očarao, dobro mi je poznat. U ovome dijelu grada sam proveo puno vremena, jer se srednja škola koju sam pohađao nalazila u ulici u kojoj je nekada stanovao Tin Ujević. U ovome sarajevskom kvartu, koji se za vrijeme otomanske imperije zvao Latinluk, živjeli su ili i danas žive mnoge ugledne Sarajlije. Pomenut ćemo neke: nobelovac Ivo Andrić, slikar Perica Vidić, fra Luka Markešić, etno diva Hanka Paldum, političar Petar Miletić. Zatim, književnik Novak Kilibarda koji je kao diplomata tu radio, jer se ambasada Crne Gore nalazila kod Vijećnice, samo na suprotnoj obali rijeke Miljacke. Novak Kilibarda je, u to vrijeme, vodio pravi medijski rat protiv Emira Kusturice koji je u djetinjstvu, također, živio u ovom kvartu. Zgrada u kojoj je stanovao, nalazila se pored Principovog mosta. Danas, kada su od njegovog života ostala samo lijepa sjećanja, Novak je uvidio besmislenost svih tih malih i velikih ratova jer ljudi imaju samo jednog neprijatelja a to je vrijeme. Vrijeme je naš jedini i pravi neprijatelj. Jedan drugi Novak, Novak Đoković, po ovom pitanju nema dileme. Najbolji teniser planete, uprkos svemu, Sarajevo doživljava kao svoj grad. Svojom velikom ljudskom finoćom, Novak gradi porušene mostove a to je važnije od bilo koje titule. Obećao je i posjetiti Sarajevo i odigrati jedan humanitarni meč kao što su to ranije uradili, Goran Ivanišević i Ivan Ljubičić.

Tamo sa druge strane Baščaršije, prema Katedrali, svega par stotina metara daleko, živjeli su ili i danas žive: nobelovac Vladimir Prelog, književnik Momo Kapor, kardinal Vinko Puljić, pjesnik Haris Silajdžić i general Jovan Divjak. Poneko se do Baščaršije spusti niz Kovače, kao Dražen Žerić Žera ili niz strmi Alifakovac kao Dino Merlin. U blizini tramvajske stanice na Baščaršiji, odmah pored hotela Stari grad, jedno vrijeme je stanovao poznati kipar Stjepo Gavrić. U istom ulazu zgrade je živio i karikaturista Širaz Muftić. Obojica ovih umjetnika su veliki stvaraoci, ali ima nešto kod njih što se nebi svidjelo maestru Leonardu da Vinčiju. U svome domu su držali ptice u kavezu. Širaz je imao štiglica a Stjepo papagaja. Širazov je štiglic stalno pjevao. Iz prkosa. Pjesma se čula vani, na ulici. Fadil Toskić, pokoj mu duši, koji je sa svojim frizerskim salonom bio u komšiluku, povremeno je osluškivao i hvatao ove arije iz susjedstva. Ipak, treba naglasiti da je ta muzika producirana iz kaveza. To je bila pjesma, jednog očajnika. Tako nešto, veliki Leonardo nikada nebi uradio. Uzeti slobodu nekom živom biću, nije mali grijeh. Leonardo je često odlazio na pijacu ptica. Sa poslednjim parama iz novčanika, otkupljivao je ptice i onda ih tajno puštao u prirodu, dok su mu se suze kotrljale niz lice. Ovakve geste bi, siguran sam, pravio i Tin Ujević da je imao para. I na Baščaršiji ima pijaca ptica koja, je od Tinovog stana bila udaljena, samo stotinjak metara. Dobro ste pročitali, nije šala. Nalazi se pored hotela Nacional,na suprotnoj obali Miljacke iza jedne malene, lijepe, stare džamije. Ako nekog ptičara upitate od kada je pijaca ptica tu, dobit ćete odgovor: od kad znam za sebe, ona je tu. Isti odgovor na ovo pitanje ste dobijali i u vrijeme Andrićevih gimnazijskih dana u Sarajevu, prije više od stotinu godina. I on je pominjao ovu pijacu a o onoj stočnoj na Butilama je pisao u svome romanu „Gospođica“. Ove „zulumćare“ koji drže u kavezima male zarobljenike, nisu uspjeli odatle premjestiti ni svećenici iz Bogomolje. Oni se godinama mršte i negoduju zbog njihovog prisustva na ovom mjestu. Kroz decenije su se svi navikli na njih, kao na povremene vremenske nepogode. Ova pijaca čuva mnogo tajni pa i onu o mističnoj golubici. Puno poznatih sarajlija je na svom tavanu imalo golubove i svi su oni povremeno dolazili na ovu pijacu. Bivši političar B. Belkić je jedan od njih i dobro mu je poznat ovaj „milje“. Ali, on je od svega digao ruke i povukao se u mirovinu, kada je spoznao u kakve golubove „prevrtanere“ se ljudi mogu pretvoriti.

Najplodnije godine Tinovog stvaralaštva, su bile njegove sarajevske godine.Velika inspiracija je ovom pjesniku bio taj šarm i multi-kulti duh Sarajeva. Puno ljudi je doprinjelo i doprinosi, da taj sarajevski duh i danas živi. Jedan od njih je i Tin. Sve te velike i drage ljude za sebe je vezala neodoljiva ljepota Baščaršije i čarolija mistične golubice. Možda vam se posreći, dok budete hranili golubove sa Baščaršije, da pronađete tu misterioznu golubicu. Prepoznaćete je „ po snažnim mlazevima svjetlosti“ koji izbijaju iz njenih očiju.

Autor: Marko Raguž

Sarajevo – moj grad

Marko Raguž, rođen 1986. godine u Sarajevu. Magistrirao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Književnu kritiku i eseje objavljivao u sljedećim časopisima: Novi Izraz (Sarajevo), Sarajevske sveske (Sarajevo), Motrišta (Mostar), Zeničke sveske (Zenica), Hrvatski narodni godišnjak 2007, 2008, 2009 (Sarajevo), Odjek (Sarajevo), Beton (Beograd), Sic! (Sarajevo), Zarez (Zagreb). Učestvovao u osnivanju i afirmaciji književnog časopisa Sic! i pjesničke trupe Diogenes Poetes. Društvene komentare objavljivao u bosanskohercegovačkom dnevnom listu Oslobođenje (podlistak Karike), Blin Magazinu, na portalu Radio Sarajeva, te na portalima za kulturu Kul.ba (Sarajevo), Književnost.org (Mostar),
Booksa (Zagreb), Zvona i Nari (Istra), Prometej, i Strane (Mostar). Participirao u projektu Invent / Tura (projekat je nastao u saradnji Mostarskog teatra mladih i Protoka – centra za vizuelne komunikacije u Banja Luci), kao i u regionalnom projektu Critisize This! (projekat je nastao u saradnji Kulturtregera i Kurziva iz Zagreba, Betona iz Beograda, i Plime iz Ulcinja). Piše prozu, poeziju, eseje i kritike. Autor je dva romana, jedne zbirke prica i zbirke poezije i dvije knjige eseja. Pomalo prevodi s njemackog jezika. Tekstovi su mu prevedeni na engleski i njemacki
jezik.

magazinplus.eu

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close