Srebrenica mora biti paradigma uspjeha usprkos ometanjima… jednostavno, simbol novog narativa, nove paradigme, nove Bosne i Hercegovine. A nipošto poštapalica i rezervna tema za nove neuspjehe.
Piše: Dr. sc. Edin Urjan Kukavica
Teško je sada, nakon što je mlijeko proliveno, procijenti koliku će štetu bosanskohercegovačkim i bošnjačkim interesima donijeti i nanijeti noćno vijeć(anj)e. A možda i nije. Razmjere će biti obuhvatne, nema segmenta javnog življenja na koji neće utjecati, a posljedice dugoročne i vrlo izvjesno, katastrofalne. Da je pameti, kao što je nije, inteligentima koji su predložili sazivanje, a pogotovo javno objavljivanje održavanja ovog i ovakvog sastanka, teme i ideje, a kamoli zaključaka, trebalo bi se „zahvaliti na dosadašnjoj saradnji“ i poslati ih u nezasluženu penziju, jer, ako ga već iz ko zna kakvih razloga ne mogu optužiti za veleizdaju, onda se makar moraju lišiti njegovih ili njihovih koji su sve osim dobronamjerni. Čak ili naročito ako je riječ o imenovanom predstavniku akademske zajednice.
Noćno vijeće
Štaviše, sve, svaki detalj održanog noćnog vijeća moguće je tumačiti kao izravno usmjeren protiv interesa države Bosne i Hercegovine, bošnjačkog naroda u njoj, a dovodi i u pitanje deklariranu i promoviranu – ustvari, sada je sasvim jasno deklarativnu i populističku – samopritvrđenu državotvornost gotovo svih političkih subjekata koji su prihvatili poziv za ono vijeć(anj)e ili ga makar, nisu napustili nakon što su obznanjene teme o kojima će biti riječ.
Ovaj potez, ako nije predzadnji ekser u tabutu bošnjačke bosanskohercegovačke politike, onda je u najmanjem pucanj u koljeno, ako ne srce nade da među bošnjačkim etničkim predstavnicima postoji bilo kakva ideja, a kamoli plan za bosanskohercegovačku budućnost Bosne i Hercegovine.
Dokaz za sve gore rečeno i ono što slijedi je potpuna, zaglušujuća tišina srpskih i hrvatskih političkih činilaca u Bosni i Hercegovini te, kolegijalno nereagiranje prvaka ili predstavnika Srpske pravoslavne i katoličke crkve u Bosni i Hercegovini. Ako samo „okrenemo stol“ i zamislimo da s jedne strane sjede prvaci Srpske pravoslavne crkve na čelu sa novoizabranim patrijarhom, a sa druge predstavnici političkog života Srba u Bosni i Hercegovini ili, pak, članovi biskupske konferencije predvođeni umirovljenim kardinalom i dogovaraju izradu deklaracije o recimo, mjesnoj zajednici Stup, općine Ilidža u Sarajevu… ne mogu ni zamisliti koliku i kakvu poplavu komentara bošnjačkih uglednika i velikodostojnika bi to izazvalo.
Umjesto bilo kakve glasne reakcije noćno vijeće je dočekala zaglušujuća tišina. Dva su moguća razloga za to. Prvi, bezazleniji, je da znaju da od realizacije zaključaka deklaracije nema i neće biti ništa. Rečena deklaracija i objavljena Izjava je i ostat će samo još jedna „papirnata“ potvrda ne nedostatka vizije, nego posvemašnje bezidejnosti bošnjačkih političkih ali i vjerskih prvaka i za sadašnjost, a kamoli budućnost Bosne i Hercegovine, tako da „oni koji nasrću na Bosnu i Hercegovinu“ mogu još dugo nasrtati, odmoriti pa ponovo nasrnuti… umorni selektori i igrači bošnjačke reprezentacije neće im znati uzvratiti.
Drugi razlog je neusporedivo zloslutniji i po mogućim radije, izvjesnim posljedicama pogubniji do mjere da je potpuno neshvatljivo kako i zašto ga niko od pozvanih nije vidio i nad njim se zamislio. Ovim vijeć(anj)em daje se bjanko alibi da sve buduće, koordinirane političke i sve druge poteze koje su do sada bez ikakve sumnje planirali u tajnosti, izvedu sasvim javno i da za sve što (u)čine imaju puno pravo jer, niti su prvi počeli, niti su jedini.
Osobe nisu institucije
Nadalje, ako je vijeć(anj)e o kojemu je ovdje riječ sazvano kao reakcija na najavu finansiranja nečega u Srebrenici iz budžeta Kantona Sarajevo onda treba znati da su pare dobre samo i ako rješavaju probleme. U protivnom, one su samo još jedna dimna zavjesa, način da se pokaže da se nešto radi, stvori dojam da je nekome do nečega vrijednog stalo i da je spreman to kupiti, platiti ili ušutkati! No, za funkcionalnu „upotrebu“ i „korištenje“ para potreban je neki prijedlog, plan, projekat, program, strategija… ako toga nema, onda je sve ishitreno ili zakašnjelo, odnosno besmisleno djelovanje. Isto vrijedi i za inicijative, deklaracije i rezolucije, s ogradom da je za pare manje bitno odakle dolaze (dok dolaze), a za deklaraciju / rezoluciju je itekako bitno i ko je inicira, i ko je podržava i ko je potpisuje.
Osim toga, pare prave vlastitu (infra)strukturu, a za provođenje bilo koje deklaracije / rezolucije potreban je u najmanje, funkcionalan sistem, razgranata infrastruktura i relevantne institucije. U protivnom pare će završiti gdje i one prethodne, a deklaracija / rezolucija kao samo još jedna „papirnata“ potvrda beznađa i bezizlaza. Besmislenije od rečenoga, ponašanje na granici mentalnog oboljenja, je pokušavati istu stvar, sa istim ljudima, a očekivati drugačiji rezultat.
Nadalje, ako je ipak, kao što neki tvrde vijeć(anje) sazvano radi institucionalizacije određenih osoba imamo više od jednog problema. Osobe bi trebalo da obavljaju funkcije u institucijama. Ako nije tako – a, nažalost, nije – svaka inicijativa u najboljem slučaju, unaprijed je osuđena da propadne sa nestankom osobe. Nadalje, nebrojeno puta do sada smo se uvjerili u pogubnost izjednačavanja naroda = stranke = lidera. U najmanjem i najsvježije, u slučaju Izbornog zakona.
S druge strane, bez obzira na to što ispod imena dvojice potpisnika stoji njihova trenutna institucionalna funkcija, trebalo bi imati na umu da jedan nosi hipoteku krivičnog postupka u toku, a drugi je doista, upitnog – ako ikakvog – autoriteta i kapaciteta za donošenje odluke, što njihovu institucionalnu funkcionalnost svodi na osobni ugled i utjecaj. A to je problem.
Pogotovo ako se cijela vjerska, politička ili akademska zajednica izjednačava sa jednim pa čak i nekoliko pojedinaca.
Ni vjerski, ni svjetski
Postoje teme kojih da nema naprosto bi ih trebalo izmisliti ili napraviti, od zlata ili od blata, svejedno. One služe da se svaki kritičar koliko bilo lošeg poteza u kojem se te teme spominju, ocijeni kao nacionalni izdajnik i sve što uz to ide, a istovremeno promoviraju nacionalni heroji, zabrinuti spasitelji i umorne mesije. Tim temema se anuliraju, čak anihiliraju svi doista, gorući problemi koji tiše žive od poskupljenja osnovnih životnih namirnica, preko sve većeg broja nezaposlenih, siromašnih i onih na rubu egzistencije do institucionaliziranog kriminala u svim segmentima društva i činjenice od koje se ledi krv u žilama, da nismo svi isti pred zakonom i da ne znamo – ili nemamo – kome se obratiti i očekivati pravdu.
Dvije su klasici: prošli rat i sadašnja Srebrenica (Srebrenica iz rata tema je samo između 10. i 12. jula).
Dovoljno je rečeno te ću samo naglasiti. Koliko god da vjerski prvaci, osobito oni najvše rangirani nisu vjerske, a ni političke ličnosti nego oboje i svaka od tih ličnosti napose pomalo – i koliko god da su zabrinuti i dobronamjerni – nije dobro, nije mudro, a nije ni razborito da deklaraciju / rezoluciju o Srebrenici inicira jedan prvak vjerske zajednice čak ni zato što se toga nisu sjetili oni koji su odavno trebali. Makar ne javno i ne ovako. Svejednako nije dobro da sa jedne strane sjede isključivo predstavnici vjerske zajednice (kao savjetodavci), a sa druge relevantni i potpuno nerelevantni bošnjački političari (kao savjetoprimci). Taj stol, sa samo dvije noge, nikako ne djeluje stabilno jer mu, jednostavno, nedostaje treći oslonac: inteligencija!
Ovako postavljen stol – s jedne strane hodže, a sa druge političari – bez da cijela „stvar“ ima sasvim drugačiji kontekst od onoga koji je Srebrenici – kao uostalom i cijeloj Bosni i Hercegovini – nužno potreban. Umjesto bosanskog – ne pro-bosanskog – konteksta i učinka, deklaracija / rezolucija će u najboljem slučaju, biti samo monoetnička, što znači da u najmanjem, neće imati nužnu potporu multietničkih – da ne kažem, drugoetničkih – stranaka, partija i pokreta što je, da ne nabrajam dalje, nužno da bi bilo šta pa i deklaracija / rezolucija bila bosanska… što i Srebrenica i Bosna i Hercegovina moraju biti.
Srebrenica – a ni „srebrenica“ – nije vjersko kao što nije ni političko pitanje. Njoj se ne bi trebale, a ni smjele dodjeljivati samo te vrste kvalifikacije jer se time „srebrenici“ oduzima puno, a ne daje joj se ništa. Sa „srebrenicom“ se ne bi trebalo ni smjelo kalkulirati, koristiti je kao baražni balon za opskurne sastanke i susretanja i nipošto je ne bi trebalo „koristiti“ usput. Srebrenica mora biti paradigma uspjeha usprkos ometanjima, napredovanja usprkos preprekama, istine usprkos osporavanjima… jednostavno, simbol novog narativa, nove paradigme, nove Bosne i Hercegovine. A nipošto poštapalica i rezervna tema za nove neuspjehe.
Srebrenici (ne) trebaju pare svejednako kao što joj (ne) trebaju deklaracije i rezolucije. Dobro, možda trebaju i pare jer ove koje su do sada otišle / došle u taj grad netragom su nestale, a para nikada nije viška ali, one rješavaju sve probleme samo u ograničenim i materijalno orijentiranim skorojevićkim umovima. Pare su dobre samo ako su rezultat truda i rada ili – premda je to najgora moguća funkcija para – ako su sredstvo.
Ovako, Srebrenica će „uživati“ status (quo) kao i ostatak zemlje u kojoj je. Osim, ako uopće nije (bila) riječ ni o deklaraciji, ni o rezoluciji, ni o Srebrenici. Onda je to sasvim druga priča.
Treća sreća
Sasvim je jasno da su oni koje ovo vijeć(anj)e ne podsjeća na ozloglašeni skup u Vijećnici, koji su svi pozvani jednako zdušno prihvatili, a poslije jednako usrdno prali ruke od njega ili, pak, na jedan manje zapažen saziv bošnjačkih intelektualaca u cilju osude terorizma (još jedan u nizu promašaja nedovoljno važnih da im se upamti i povod)… zaslužili i dužni ponavljati lekcije dok ne nauče na vlastitim greškama. Pritom, ni mi koji zajedno s njima već četvrt stoljeća ponavljamo isti razred zbog njihovih propusta nismo ni ugnjeteni, ni supatnici nego, saučesnici.
Previše je besmislenih čak bizarnih i potpuno bespotrebno povučenih pogrešnih poteza da je teško, ne naći opravdanje jer opravdanja nema, nego naći pristojne a odgovarajuće riječi kojima bi se moglo opisati stanje koje je poprimilo karakteristike psihoze i situacija koja je sve osim normalne. Nezamislivu količinu informacija, poluinformacija, dezinformacija, najobičnijih laži i užasavajućih obmana, kojima se pokušava sakriti nerad, nesposobnost, nekompetentnost… moguće je opisati samo riječima Hane Arendt: „To stalno laganje i nema za cilj da narod povjeruje u laži, već je cilj da ni u šta ne vjeruje. Takvom narodu nije oduzet kapacitet za akciju, već kapacitet da misli i sudi. Sa takvim narodom možete raditi šta hoćete.“
Politicki.ba
