Američko-kineski dogovor za spas planete

Pitanje kako podijeliti ekonomski teret bilo kojeg globalnog puta smanjenja emisija štetnih gasova je potpuno drugačije od pitanja kakve bismo sveobuhvatne, ekološki ambiciozne napore morali poduzeti u obuzdavanju klimatskih promjena

PIŠE: Jeffrey FRANKEL
Oslobođenje

Diskusija između američkog predsjednika Baracka Obame i kineskog Xi Jinpinga (lidera dviju zemalja, najvećih svjetskih emitera karbon dioksida) je rezultirala neočekivanim, pionirskim bilateralnim sporazumom o emisiji štetnih gasova. Prema novosklopljenom dogovoru, SAD će svoju emisiju štetnih gasova u narednih 20 godina reducirati za 26 do 28 posto u odnosu na nivo iz 2005, dok se kineske emisije moraju smanjiti do 2030. U odsustvu sveobuhvatnog globalnog sporazuma, ovakva vrsta unilateralnog ili bilateralnog obavezivanja država da će ograničiti svoje zagađivanje predstavlja najrealističniju nadu za rješavanje problema klimatskih promjena.

Protokol iz Kyota (1997) je značio veliki korak kako bi se zaustavile najkatastrofalnije posljedice klimatskih promjena i to ustanovljenjem preduslova za legalno zajedničko usvajanje limita u emisijama štetnih gasova. Međutim, protokolu je nedostajala suglasnost velikih država u razvoju kao što su Kina i Indija i, iz sličnih razloga, SAD-a, koje nikada nisu ratificirale sporazum.

I dalje labav sistem?

Labavi sistem zasebnih obavezivanja, u kojem svaka država unilateralno postavlja ciljeve svojih emisija, može pomoći izgradnji povjerenja i momentuma za daleko inkluzivniji dogovor od Protokola iz Kyota, a koji će, kako se mnogi nadaju, biti sačinjen na Konferenciji o klimatskim promjenama Ujedinjenih nacija 2015. u Parizu. Međutim, ukoliko se očekuje da takav sistem funkcioniše, moralo bi postojati generalno slaganje oko onoga koji su to fer ciljevi za svaku državu.

Tada bi promicateljske i istraživačke grupe mogle kompilirati dokumente koji bi pokazali koje države ispunjavaju standarde i koji sramote one koje nisu. Na prvi pogled se činilo da neće biti sporazuma o tome kolika bi bila ta fer smanjenja. Indija ističe da prosječni Amerikanac emituje deset puta više štetnih gasova od prosječnog Indijca i zalaže se da bi dozvoljena količina emisija trebala biti utvrđena u skladu sa populacijom.

SAD insistira da ne bi bilo fer opterećivati vlastite kompanije ukoliko bi se energetski intenzivne industrije jednostavno relocirale u države u razvoju koje još uvijek nisu ograničile svoje emisije. Činjenice su na strani obije strane.

Na sreću, studija o ograničenjima emisija o kojima su se države već sporazumjele (u Kyotu i na Konferenciji o klimatskim promjenama u Cancunu 2010) nam dopušta da opišemo i čak kvantificiramo šta je istorijski bilo smatrano za fer i razumne principe. Ciljevi ograničavanja emisija imaju tendenciju usklađivanja sa formulacijom koja obuhvata tri glavna principa: sve države moraju ograničiti svoje emisije, ali bi bogate države morale prihvatiti više rezova od siromašnih; državama u kojima su se emisije u skorije vrijeme rapidno podržale je potrebno dati određeno vrijeme da ih smanje; nijedna država ili grupa država ne bi proporcionalno morala podnositi velike ekonomske gubitke.

Prema Kyotu bi svako povećanje od 10 posto po per capita prihodu moralo korespondirati sa dogovorenom redukcijom emisija za 1,4 posto. Prema Cancunu bi svakih 10 posto povećanja prihoda moralo korespondirati rezu od 1,6 posto. Ukoliko se ova tendencija nastavi u budućnosti, sa ciljem postepenog napuštanja modela historijskih nivoa i prihvatanja per capita ciljeva, ekonomski modeli predviđaju da nijedna država ne bi trebala imati veće gubitke od 1 posto BDP-a postojeće umanjene vrijednosti (pretpostavljajući da su tržišni mehanizmi kao što je međunarodna trgovina dozvoljeni).

Međutim, pitanje kako podijeliti ekonomski teret bilo kojeg globalnog puta smanjenja emisija štetnih gasova je potpuno drugačije od pitanja kakve bismo sveobuhvatne, ekološki ambiciozne napore morali poduzeti u obuzdavanju klimatskih promjena. Kako pregovori sve više napreduju, ovaj nam pristup dopušta da evaluiramo da li je teret reduciranja štetnih efekata klimatskih promjena pravedno raspoređen, kao i da prosudimo da li svaka država za sebe ispunjava svoje zadaće uoči održavanja Konferencije o klimatskim promjenama Ujedinjenih nacija u Peruu narednog mjeseca.

Šta otkriva linija?

Linija u grafikonu savršeno odgovara podacima iz Kyota i Cancuna, indicirajući da je ono što se smatralo pravednim tokom vremena ostalo stabilno. Svakih 10 posto povećanja prihoda korespondira sa 1,4 posto smanjenja emisije štetnih gasova. Činjenica da se države drže blizu linije ukazuje da je ova povezanost statistički značajna.

Graf nam otkriva daljnje interesantne uvide. Indijski su ciljevi, naprimjer, skromni, ali i prikladni ako se u obzir uzmu niski prihodi stanovništva. Norveška nudi najveća sveukupna smanjenja. Ovo se djelomično može objasniti visokim prihodima, ali čini više od svoga udjela. Singapur, Turska i Moldavija su, kako se čini, zabušanti.

Najbitnije od svega, graf nam omogućuje da evaluiramo ciljeve koje su predložila dva najveća kočničara Protokola iz Kyota – SAD i Kina. Kako cifre pokazuju, ovi ciljevi ugrubo korespondiraju sa linijom koja se historijski smatrala pravednom podjelom odgovornosti, iako je svaka strana mogla učiniti neznatno više. Kako se drugi budu pridruživali Kini, SAD-u i Evropskoj uniji u postavljanju ciljeva za 2030. i dalje, ovo statističko mjerilo za prosuđivanje pravednog odnosa može koristiti kao moćna alatka u prosuđivanju koji udio zajedničkog tereta je prikladan za svaku državu ponaosob.

Preuzeto iz magazina Dani.

(Autor je profesor na Univerzitetu Harvard. Radio je kao član Savjeta ekonomskih savjetnika predsjednika Billa Clintona)

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close