Semin Salčinović: O pripravnicima i zapošljavanju
CETERUM CENSEO – Lovac na Jelene – U Sarajevu, među mladim fakultetski obrazovanim ljudima u potrazi za poslom, kruži priča kako je u jednu državnu instituciju, u jednom danu, po jednom javnom oglasu, primljeno pet pripravnica koje se sve odreda zovu Jelena. Navodno je starješina te ustanove nekome/kćerki/ obećao da će primiti izvjesnu Jelenu. Vjerovatno stariji čovjek pa zaboravio prezime, a bilo ga stid priupitati jer bi time pokazao neozbiljnost, pa nije bilo druge nego da od četristo prijavljenih primi sve one koje se zovu Jelena.
Sklon sam vjerovati kako je ovo samo urbana legenda ili karikiranje neke stvarne situacije. Ali, opet…!? U ovoj zemlji apsurda sve je moguće, pa to može biti i istina. Bez obzira o čemu se radi, dobar je to povod da se osvrnemo na licemjerje i sav jad javnih oglasa i konkursa za prijem državnih službenika i namještenika i, dakako, pripravnika. Nas, privrednike, to podsjeća na šaradu sa provođenjem Zakona o javnim nabavkama.
Pod plaštom serioznosti državnih institucija, shodno Zakonu o državnoj službi, raspiše se javni konkurs/oglas i od kandidata se traži „naramak“ ovjerene dokumentacije. Stotine prijavljenih na svako radno mjesto uredno se poziva na pismeni ispit ili test. Nekolicina /najčešće desetak posto/ koja položi taj pismeni dio biva pozvana na usmeni i nastavlja uzaludno igrati svoju rolu u tom dobro osmišljenom igrokazu. Fokusirajmo se ovom prilikom na pripravnike.
Mladi ljudi, sa univerzitetskom diplomom u džepu i nenačetih iluzija, potroše vrijeme i energiju, a bogami i novac, pa prikupe svu traženu dokumentaciju. Time su ušli u konkursnu proceduru. Iz iste, po pravilu, izlaze raspršenih iluzija i iznevjerenih očekivanja. A ta očekivanja, shodno mladelačkom poštenju i naivnosti, bila su samo to da će, ako to ne budu oni, biti izabran najbolji, ili barem neko koga smatraju marljivijim od sebe. Mala smo sredina, pa se svi među sobom, posredno ili neposredno, poznaju. Svakodnevno srećem te mlade ljude koji rezignirano, i začuđujuće tiho, konstatuju da posao nije dobio student generacije, njihove ili prethodnih, nego neki tetkin ili amidžin sin sa daleko manjim prosjekom ocjena, ili neka Jelena sa „štelom“. Najveća društvena šteta od tog i takvog konkursnog cirkusa je činjenica da mladi, poslije desetak skupljenih odbijenica, formiraju svijest da će i oni jednoga dana dobiti posao kada budu imali „štelu“. A šta sa onima koji nemaju „jaku zaleđinu“ ili čiji roditelji ne pristaju postati dijelom te kriminalne i/ili nepotističke hobotnice!? Njihova je , izgleda, sudbina da skupljaju odbijenice i žale trud uložen u dostizanje akademske izvrsnosti. Barem kada je državna služba po srijedi.
Kada je u pitanju postupak izbora i prijema pripravnika sedmog stepena stručne spreme u organima državne službe u FBiH Pravilnikom o jedinstvenim kriterijima sve je korektno i precizno utvrđeno. Kako to i treba biti najviše bodova nosi postignut uspjeh na studiju, pa potom vrijeme čekanja na evidenciji nezaposlenih i, konačno, prosječna ocjena svih članova komisije. Kod približno jednakih uslova u blagoj su prednosti oni kandidati sa invaliditetom. Sve dobro, sve „za pet“. Ali, ne lezi vraže. Izuzetno od ovih kriterija starješina organa sa liste može primjenom famoznog člana 4 /nacionalna izbalansiranost/ sa liste prijavljenih može primiti i kandidata sa manjim brojem bodova.
U uslovima kada se od kandidata u javnom oglasu ne traži izjašnjenje o nacionalnoj pripadnosti, niti se ona naknadno utvrđuje, izuzetak brzo postane pravilo. Znam ja nas! Kako starješina organa utvrdi nečiju nacionalnu pripadnost!?
Sve u svemu, od dva dermana valja izabrati jedan. Ili ukinuti kriterije i instituciju javnog oglasa, pa sve prepustiti starješini ili poštivati slovo i, posebno, duh Zakona.
zenicablog
