Kultura

ONCE UPON A TIME IN YUGOSLAVIA

PRAZNIK(BIVŠE) REPUBLIKE

Danasje Dan Republike
I stari je popio malo
Na televiziji Lepa Brena
I stari se sjeća ratnih vremena

Da bi danas bilo bolje
Oni su poturali svoja pleća
Gazili hladne rijeke
Jeli koru s drveća

Žao mu je što neki misle
Da je život negdje drugdje
I ne sanja se više stari san
Čekaju pasoš da odu van

Danas je dan, Dan Republike

SEJOSEKSON

Slikovni rezultat za miroslav krleža Tito

Jugoslaviju su pravili najbolji asrušili su je najgori

Oproblemu pamćenja u fotografijama – Milomira Kovačevića Strašnog

Odnos između Vremena i Memorijezasnovan je na kategoriji Trajanja – obilježen je prolaznoću – i izloženrepresiji, i eroziji na mnogo načina. Najjednostavnije rečeno, čovjekovamemorija je ugrožena, nju je potrebno njegovati, i zaštiti. A Marcel Proust jerekao da su sjećanja jedino što istinski posjedujemo. Veza između identiteta isjećanja je neraskidiva. Ako su ugrožena naša sjećanja, ugrožen je i identitetčovjeka – u fundamentalnom smislu. Ta čovjekova potreba da sjećanja sačuva odzuba vremena, da ih na što vjerodostojniji način konzervira, utisne u materijal– i na neki način učini trajnim, kroz sistem znakova, nanošenjem boje namaterijal, klesanjem kamena… Tih načina postoji mnogo, i što vrijeme prolazi,tih načina je sve više, i sredstva su sve savršenija. Memorija je jednakompleksna kategorija, povezana sa biološkim procesima rada uma, i utkana je ustvaralačke procese, kojima je izložen čovjekov organizam, i ona je način nakoji se osvjedočuju procesi života, i ljudsko djelovanje… Ako je život jednaavantura, sjećanja su pamćenje tih neponovljivih trenutaka, koji u ukupnostisačinjavaju jedan život.

milomir 5 prva

                                           Fotografija:Milomir Kovačević Strašni

Nemanikakve sumnje da i životinje kroz um procesuiraju vlastiti život, da i onipamte mirise, tragove, raspoznaju boje… Ali samo je čovjek našao način dasvoja sjećanja utisne u materijal, odvoji od sebe – i kroz Umjetnost –komunicira, prelazi u Svijest drugih ljudi, i na taj način vlastiti doživljajSvijeta čuva od zaborava. A bez aktivnog uma, koji interpretira tu individualnumemoriju utisnutu u neki jezički ili vizuelni sistem – ta sjećanja ne bi moglabiti oživljena. Spomenut je Marcel Proust – navedeni procesi odnosa Memorije iLiterature, osnova su njegove poetike, i temelj idejne osnove ciklusa romana U traganju za izgubljenim vremenom.Međutim, moramo zapaziti da se ljudska memorija prije svega služi sredstvimaJezika i Slike – odnosno njihovom kombinacijom. Ne želim ovdje naširokogovoriti o prirodi Vremena, o prirodi Memorije – jer o tome su napisane brojnestudije, i ti problemi su osvijetljeni sa mnogo strana, i objašnjeni na mnogonačina. Želim razložiti jedan društveni proces, u konkretnom vremenu i prostoru– koji se odvija – a koji se umnogome tiče mene, i ljudi koji žive ovdje naobodu Europe, na kojoj se slomila osovina istorije, i gdje se živi jednadegeneracija nasilja totalitarne kulture (ideologije) – koja se prenosi u svesfere života, pa tako i pravi jedno otvoreno nasilje nad ljudskim sjećanjima.Ako svemu tome želimo dati jednu istorijsku perspektivu, zapazićemo da određenazemlja (u ovom slučaju Jugoslavija), zapravo je jedna forma kruženja činjenicaživota jedne određene zajednice, na tlu planete Zemlje. Ono što jedna zemljazahvata u određenom vremenu i prostoru mnogo je šire od problema Memorije – alise ja u ovome slučaju želim reducirati isključivo na problem Memorije. Naistorijskom planu posmatrano – Jugoslavija nije ni prvi ni posljednji društveniokvir za ljude u ovom dijelu Europe – eroziji, i destruktivnom djelovanjuvremena bila su izložena i arhaična plemena u davnoj prošlosti, i raznakraljevstva u Srednjem vijeku, a potom je raznim deformacijama bilo izloženo isjećanje ljudi koji su živjeli na ovim prostorima u Otomanska vremena – kaorubna pokrajina Carstva. Ali ne treba pojednostavljivati problem – jer problemPamćenja važi za svakog čovjeka, koji je ikada rođen, i koji će biti rođen naovom tlu planete Zemlje. Nije zgorega napomenuti da između Memorije i Sjećanjapostoji distinkcija o kojoj je pisala Andrea Lešić povodom fotografija MilomiraKovačevića u eseju O prirodi nostalgijeTrauma, intimna sjećanja, problemautentičnosti i fotografije Milomira Kovačevića Sarajevo Dans le coeur de Paris(esej je objavljen u Sarajevskim sveskama):„Međutim, ove su fotografije i tekstovi, odnosno igra koja se odvija u prostoruizmeđu njih, i nešto drugo: ilustracija memoarskih pukotina, procjepa kroz kojeje moguće nazrijeti da autentična priroda pamćenja (kao procesa kodiranjaprošlosti, njenog mentalnog pohranjivanja) i sjećanja (kao procesa njenogdekodiranja, uvijek žanrovski i situaciono uokvirenog), odnosno memoarskihprocesa uopće, zapravo leži u njihovoj značenjskoj plastičnosti, nepouzdanostii čestom pokoravanju snazi stereotipa i klišeja.“ Ovdje vidimo da je Pamćenjezasnovano na procesima kodiranja prošlosti, a Sjećanje na procesimadekodiranja. Biološka supstanca čovjeka, njegovo tijelo, taj stroj koji svojimpogonima pokreću te tajanstvene laboratorije prirode, osuđena je na propast.Svi ćemo prije ili kasnije biti položeni u Majku Zemlju, i iznad nas će seodvijati smjena godisnjih doba, u dubinu će zemlje prodirati led hiljaduhladnih zima, i zračenje miliona toplih dana – pod Svjetlosnim zvonom Sunca,ali mi to nećemo znati – jer će naše tkivo asimilirati i upiti Zemlja. A kamenna našoj nadgrobnoj ploči će isprati kiše, i svojim će ga zrakama sastrugatiSunce. Međutim, činjenicu da smo jednom davno i mi svojim očima gledali u toplavetnilo iznad nas, da su nas zapljuskivali valovi okeana, niko ne možeosporiti – i jedan snop sjećanja, sastavljen od miliona pojedinačnih trenutaka,nekada je kreirao naš Um, u interakciji sa Vremenom i Prostorom. A ne bi tobilo slučajno, jer negdje postoji i neki zavičaj za Sjećanja, baš kao što iLjudski duh posjeduje i materijalne forme svoje Egzistencije – premda jenjegova egzistencija prije svega Fluidna.

milomir 3

                                                        Fotografije: Milomir Kovačević Strašni

Nekiosjećaj mi govori da Sjećanja posjeduju svoju neovisnu egzistenciju o materiji,i da postoje neki sistemi u Univerzumu, koji su predvidjeli prostor zasjećanja, i procese čuvanja sjećanja na jednu neponovljivu avanturu života.Ali, sasvim jasno, mi to ne znamo, mi o tome možemo samo nagađati, iumeđuvremenu klesati fragmente života, razne epitafe, na spomen ploče, pisatiknjige, snimati filmove i fotografije i tome slično. To su sredstva kojima setrenutno služimo. Nema nikakve sumnje da izvjesna vjerodostojnost, izvjenapreciznost Mimesisa – kojim se u davna vremena bavio još i Aristotel – postoji,i da Umjetnost na jedan stvaralačni način podražava procese ljudskeunutrašnjosti. O spomenutim procesima memorije je pisala i Andrea Lešić u svomeeseju O prirodi nostalgije: „Kakopokazuje Olney (1998, 20), ovakav hermeneutički model memorije bi mogao bitistar koliko je i stara književnost pamćenja u evropskoj tradiciji, budući dajoš sveti Augustin u svojim Ispovijestima koristi koncepte memorije kaoskladišta i memorije kao tkanja, razumijevajući ovaj drugi kao proces kojistvara uvijek nove memorijske konfiguracije i nove oblike jastva.“ Vidimo da je memorija skladište, ali istovremeno i procestkanja… Ali jedno je sigurno – sjećanja na ovome svijetu ne mogu postojatiizvan materije. Duh je urastao u Um (o čemu je pisao Bergson) – tj. biološkiMozak. Roman je kroz Jezik urastao u hartiju – a da ne govorimo o reprodukcijiDuha (a Sjećanja su jedan njegov segment), kroz produkte savremene tehnologije.Dakle, putem kompjuterskih sistema, ali prije svega putem kamere i fotoaparata.(A u ovom se eseju prije svega bavimo Sjećanjima utisnutim u fotografiju).Problem odnosa fotografije i sjećanja kompleksan je, i vrlo rasprostranjen…Fotografija je osnovno sredstvo putem kojega svaka porodica svoju intimnuprošlost čuva od zaborava (da ne govorimo ovom prilikom o dometima umjetničkefotografije). Ono što mi ne znamo, da li Sjećanja mogu da egzistiraju izvanmaterijalne podloge, da li postoji neki kanal kroz koji se naša sjećanja krećukoridorima Univerzuma… Sasvim jasno, to ne znamo… Možda znanstvenici koji ušvicarskim planinama pokušavaju da pronađu tajnu svemira cijepanjem atoma, isličnim eksperimentisanjem, otkriju i neke unutrašnje veze između proživljenihtrenutaka, neke molekule u kojima se koncentrira proživljeni trenutak. Ono štoznamo jeste da Sjećanjima, oblicima u kojima se ostvaruje naš život, damo jednuformu i utisnemo ih u materijal, koji ako ništa, ima nešto duži vijek negoljudski život. Raphael Samuel za memoriju tvrdi da je ona daleko od toga da bude pasivna posuda ili skladišni sistem, neka vrstabanke slika prošlosti; naprotiv, ona je dinamična,oblikujuća sila čiji je simptomatički zaborav značajan koliko i ono štopamti, i koja je u dijalektičkom odnosusa historijskom mišlju, a ne neka vrsta njene negacije. Memorija je, naglašava on, historijski oblikovana, mijenjajući boju ioblik u zavisnosti od potreba datog trenutka. Ako sjećanja posjeduju načinda nadžive čovjeka, ne znači da su ona besmrtna, jer bivaju izložena eroziji ipropadanju… Materijal se troši, slike blijede, a kamene skulpture gubeoblik… Ali to bi bio najmanji problem. Sjećanja nisu jedino ugroženaVremenom, i prolaznošću – ili pak izumiranjem jezičkih sistema. Sjećanja suizložena razornom dejstvu Zla (premda je to zlo teško odrediti, u smislu da muse definira priroda). Ali neki destruktivni društveni procesi vrše razoranuticaj na ljudska sjećanja, oni okupiraju i kontaminiraju naš Um, i deformišunaše pamćenje prošlosti. Ono što zapažam jeste da su tom procesu sve višeizložena Sjećanja ljudi na Vrijeme bivše Jugoslavije. A ljudi su i samiugroženi, oni koji su bili svjedoci tog vremena. Njihovo tijelo je suočeno sastarenjem, i sa opadanjem vitalnosti. To svoj odraz ima i na procese radasvijesti, na indiviudalnom i kolektivnom principu, i utječe na samu strukturu iprirodu sjećanja. Ovom prilikom mi dolazi na um jedna pjesma benda EkatarinaVelika – koja se zove Kao da je bilonekad. Njihova muzika je jedno svjedočanstvo života, i odrastanja u Getimai Rezervatima – ovog podneblja, i imala je veliki uticaj na generaciju kojoj isam pripadam. Baš kao što i sam pripadam toj alternativnoj, i subkulturnojsceni post-jugoslavenskog društva, tako mi je zanimljivo iznova proživljavatimuziku, jedan alternativni i urbani novi val, nastao u jednom prošlom životu,neposredno prije sloma, i rata – apokalipse jedne Realnosti. Taj bend jeiščezao u vakuumu velike entropije, kao meteor koji ostavlja veliki trag, inajsnažnije sija na samome kraju, u suton dana… Ovaj esej se bavi rastakanjemupravo one Realnosti, čiji su svjedoci bili i članovi benda Ekatarina Velika. Uto vrijeme su se oči napajale Svjetlošću, pogled tih mladih ljudi je lutao ponoćnom nebu… Sve je ostalo isto, samo sada nove oči prevode Realnost uprostor unutrašnjeg, i pokušavaju da se odupru ništavilu, da sačuvaju odpropadanja nekoliko blistavih trenutaka jednog života. A samo jedan je trenutakprošao, jedan prekid sistema, i šum u kanalu, jedna komunikacijska entropija(što je jedno preneseno značenje za rat), i ti ljudi su mladi otišli podzemlju, i sahranjena je i zemlja u koju su tetovirana njihova Sjećanja –igrokazima Svjetlosti…

milomir 1

                Fotografija: Milomir Kovačević Strašni

Asada je rođena jedna nova generacija, koja traži svoje Učitelje u timstanovnicima bivših Svjetova, kao da sluti da se to prenošenje iskustva odvijana mnogo dublji i složeniji način – da nije samo Stara Grčka i Egipat, jedanpočetak… jer je ljudsko iskustvo mnogo dublje… Sjećanja su KategorijaVasione – baš kao što je svako novorođeno dijete – Stvorenje Svemira (u kojemon traga za svojim Stvoriteljima, i za svojim korijenima). Međutim, ne trebaići tako daleko. Sjećanje je zbir trenutaka, neponovljivih trenutaka u vremenui prostoru, jedna radnja osvjedočena pogledom – a pogled se oplođuje Svjetlošću– bez Svjetlosti ne bi bilo ničega – pa tako ni Sjećanja). Represiji ideologijeizložena su naša Sjećanja. A ideologija je jedna reducirana forma totalitarnekulture kojom raspolaže um životinje homo sapiensa, koji nije dovoljnorazvijen… koji je urastao u izvjesne krugove kulture, ali ih jezloupotrijebio i podredio životinjskim potrebama.. Sasvim suprotno, nama je duhpodaren kako bi zauzdao te životinjske procese egzistencije. Toj represijiizloženi su naši životi, jer ideologija nema neki nacionalni preznak (premdaona prije svega manipulira kategorijama Nacije), ona nije jezički određena(premda se ostvaruje u jeziku, kroz koji izražava svoje nasilje), niti jeodređena kulturom (premda je ideologija jedan degenerisani kulturni konstrukt).Ono što je bitno ovdje, to je razorno djelovanje ideologije, kroz njeneintervencije u Sjećanje. Nije suvišno još se malo pozabaviti problemomMemorije. Postoji individualna i kolektivna memorija. Kolektivna memorija jezasnovana na kretanju kolektiva, na istorijskim procesima, bez obzira što jeona sastavljena od individualnih skupova Sjećanja. Međutim, kolektivno sjećanjezasnovano je na instrumentalizaciji individualnog Sjećanja – kroz inženjeringdruštvenih institucija… Time veliki broj individualnih sjećanja bivareduciran, uokviren, i podređen djelovanju institucija – koje usmjeravaju kretanjemisaonog toga kolektiva. Na tim principima je i zasnovana ideologija – nareduciranju, i instrumentalizaciji jezika, kulture, a prije svega intervencijomu Sjećanja. U Sarajevu se pojavio projekat koji se zove Djetinjstvo u ratu, i sabira sjećanja u bilo kojoj formi, koja izdječije perspektive svjedoče o tome Vremenu. Međutim, premda je ta ideja usvojoj osnovi ispravna, vrlo teško da je izbjegla procese ideologizacije. Tajprojekat izmještanjem u neki drugi kontekst bi se teško mogao održati kao takav.Baš kao što je biblioteka Vijećnica ideologizirana i iznutra i izvana. Nju nezloupotrebljavaju samo oni koji su je zapalili, već i oni koji organizirajusvečanosti u njenim obnovljenim prostorijama. Vrlo je teško izbjeći potpunojedan proces ideologizacije. Ona se nekako nesretno infiltrira u sve oblikeUmjetnosti i Kulture. Nema nikakve sumnje da je sve navedeno prisutno i udrugim dijelovima Svijeta, negdje više a negdje manje. Međutim, potrebno je sejoš vratiti kratko tom odnosu ideologije i memorije. Naime, ideologija, premdane direktno, uključuje Sjećanja – i podređuje ih svojim interesima (premda tobila sjećanja djece.) Kada govorim o odnosu ideologije i memorije, želim tepojmove izmjestiti iz političkog i ideološkog konteksta. Tek tada obrise tihodnosa, i pravu prirodu društvenih procesa možemo istaći i analizirati.Sjećanja je potrebno de-ideologizirati, i dekontaminirati. Naslov ovoga eseja Once upon a time in Yugoslavia –uključuje i jednu i drugu vrstu sjećanja… Preciznije govoreći, historiografijase tiče tog kolektivnog, a literatura individualnog Sjećanja. Među tim vrstamaSjećanja postoji jedna interakcija, jedan proces prožimanja. Ono što je u ovomeslučaju važno naglasiti jeste to da je individualno sjećanje zasnovano nakontinuitetu, na organskom smjenjivanju čovjekovih Ja – ili različitih životnihfaza, i promjenama dioptrije i rakursa gledanja – dok je kolektivno Sjećanjezasnovano na diskontinuitetu, na velikim lomovima, na istorijskim rezovima…Uzrok je rat kao najveći kulturni događaj (o čemu je pisao Ugo Vlaisavljević).Tom kolektivnom traumom, tom entropijom u vremenskom kontinuitetu nekog naroda,ideologija operira, ona nju instrumentalizira, i na njoj zasnivaegzistenciju… To ne treba da čudi… Baš kao i čovjek, svaki društveni sistemje osuđen na raspadanje… U praksi to znači gubitak vlasti, gubitakraspolaganja resursima. A ti procesi su izloženi uticaju nasilja vojnetehnologije… O takvim procesima i svjedoče ove fotografije MilomiraKovačevića Strašnog… Naime, radi se o nekoliko fotografija sarajevskeVijećnice, u danima istorijskih lomova. Ako uzmemo u obzir da se radi obiblioteci (sa ogromnim simboličkim potencijalom, iznutra i izvana), koja jeizložena nasilju, agresiji i represiji ideologije, onda tek slutimo punu dubinuovih nekoliko fotografija Milomira Kovačevića Strašnog. A između biblioteke(kao mjesta u kojem se arhiviraju Sjećanja) i individualnog ljudskog Sjećanjapostoji veza – jer su u ovom slučaju izloženi nasilju idelogije… U obaslučaja se radi o jednoj okupaciji Sjećanja, o nasilju kojemu je Sjećanjeizloženo…

                                         *    *     *

DaniloKiš je problematizirao taj problem identiteta i sjećanja u svojoj Enciklopedijimrtvih – taj problem se provlači kroz ukupno njegovo stvaralaštvo. Podmuklo dejstvo biografije samo jejedan aspekt širokog spektra načina na koji se problem identiteta i pamćenjaprovlači kroz stvaralaštvo Danila Kiša. Problem identiteta u savremenom smisluoblikovan je Svjetskim ratovima, a Kiš je veliki hroničar totalitarnih sistema20. stoljeća, i problem identiteta modernog čovjeka postavio je na jedan sasvimnovi način. Ništa manje originalno, nego što je to učinjeno u djelima MarcelaProusta ili Franza Kafke. (Bez obzira na razlike koje postoje između navedenihautora). Kada govorimo o Danilu Kišu, ne treba smetnuti s uma i da je njegovučitelj Jorge Luis Borges bio bibliotekar, i da je napisao jednu knjigu Osobna biblioteka. Zasigurno je tonajbolji bibliotekar među piscima, i najbolji pisac među bibliotekarima. Nemanikakve sumnje da je on boraveći u tom metafizičkom Labirintu jedne Bibliotekerazmišljao o njenoj simbolici, o razinama koje se otvaraju stavljanjemkorelacija među pojedinačne univerzume pojedinačnih knjiga u čitav jedanlabirint, jedan semantički labirint, sistem ogledala sa milion odraza. Sve jeto jedna biblioteka. A sve je to i sarajevska Vijećnica. Čvorište u identitetugrada. O tim slojevima značenja, i simboličkom potencijalu koji posjedujebiblioteka može se opširno govoriti. Međutim, ovom je prilikom možda boljeuputiti čitatelja na neko književno djelo koje se time na mnogo bolji i dubljinačin bavilo – takvih je knjiga mnogo. A ovom mi prilikom dolazi u sjećanjeizvanredan način na koji je Umberto Eco pozicionirao biblioteku u liteterarnomuniverzumu svog romana Ime ruže.Prema tome, spisak pisaca koji su fokusirali u svojim djelima biblioteku jeogroman… Kao što je biblioteka u svijetu knjige od neprocjenjive važnosti…Sarajevska biblioteka nije jedina biblioteka koja je izložena nasilju. Uantička vremena su mnoge bibilioteke stradale. O sudbini knjige da negovorimo… Ali način na koji je sarajevska biblioteka zapaljena ističe se posurovosti – pogotovo što se to dogodilo u vremena kada se mislilo da je tonemoguće. Ono što želim naglasiti u narednim stranicama tiče se sudbine jednebiblioteke u vremenima komunikacijske entropije, apokalipse jednog vremena – iistorijske smjene. Zašto baš biblioteka da bude meta topovskih cijevi, zašto dase toliki bijes istorije iskali na jednoj tako korisnoj ustanovi, koja čuvasjećanja. Odnos između memorije i traume je jedan vrlo složen proces. O njemuje govorila i njega se dotakla i Andrea Lešić u eseju O Prirodi nostalgije: „Međutim, primjer usmene historije pokazujejoš jedan vrlo važan segment odnosa između memorije i traume, a to je da posvoj prilici postoji veza između koherentnosti koju posjeduju narativnasjećanja i procesa liječenja i zacjeljivanja u najširem smislu, od stvarnogfizičkog oporavka bolesnog tijela, do psihološkog izlječenja, i do političkogoporavka i postizanja neke historijske pravde. Kako su ova dva problema,autentičnost i oporavak od traume, povezana, problem narativne memorije raste,a mi se nalazimo pred pitanjem kako da razriješimo ovaj izuzetno kompleksničvor.“

milomir 7

                                                       Fotografija: Milomir Kovačević Strašni

Utom smislu sarajevska Vijećnica može prerasti u simbol – jedan odnos izmeđurelacije ideologije prema Sjećanju, a posebno individualnom Sjećanju. Sasvimjasno, nisam ni prvi ni posljednji koji je tematizirao tu sudbinu sarajevskeVijećnice. Kroz djela mnogih pisaca koji su ta vremena dočekali u Sarajevu,provlači se ta sudbina Vijećnice, kao književni motiv… Ovom prilikom bihspomenuo jedan esej Dževada Karahasana, koji govori o toj sudbini biblioteke…Većinom se radi o svjedočantvima iz toga vremena, iz vremena kada je Vijećnicazapaljena. Ali ovom prilikom ne treba zanemariti da je izvjesno istorijskovrijeme prošlo od tada, da je ta zgrada obnovljena, i da je na sceni jedan novidruštveni kontekst – koji se nekako podrazumijeva, i prisutan je na dubljimrazinama ovoga eseja… Međutim, u ovoj Gospodnjoj 2019. godini, zapažam jedan društveni proces, koji želimnaglasiti upravo stavljajući u fokus Vijećnicu na primjeru fotografija MilomiraKovaćevića Strašnog… Once upon a timein Yugoslavia podrazumijeva da je došlo jedno Vrijeme koje po svojojprirodi unosi eroziju u Sjećanja mnogih ljudi na to vremensko razdoblje.Sjećanja su izložena nasilju vremena, i prijeti im raslojavanje, iodumiranje… Biblioteka je jedan simbolički Univerzum, Borgesov simbolički Vrt sa stazama što se račvaju. Usimboličke sisteme koje biblioteka njeguje u svojim njedrima pohranjena susvjedočanstva prohujalih svjetova… Vrijeme koje je nekada osvjedočeno krozljudsku Svijest, kao aktivni interpretator Realnosti, kroz simboličke sistemejezika je doseglo jednu iluziju Vječnosti. A jezik posjeduje beskonačnepotencijale prenošenja kroz generacije. Sasvim jasno, sve dok  taj jezik ne izumre, na način da ostane bezživih svjedoka, i poznavalaca njenog sistema, sa svim njenim semantičkimslojevima, koje posjeduje svaki jezik (ili barem veliki jezici današnjice).Biblioteka je jedan prostor u kojoj se odvija jedan stalni procesinterpretacije Realnosti, i komunikacijskih odnosa. Pamćenje koje je dobilo„milost uobličenja“ kroz neku književnu formu, individualno iskustvo pretočenuu jedan jezički kaleidoskop, biva interpretirano, i preneseno u Svijest živućihljudi, koji naracijom, i jezikom – razvijaju svoj duh, i vrše njegovu oplodnju.To je i primarna uloga biblioteke. Ono što je od osnovnog značaja ovom prilikomjeste činjenica da je biblioteka mjesto u kojem je koncentriran Univerzumindividualnih iskustava – a Literatura je prije svega kategorija koja posjeduječvrstu relaciju prema individuumu, ili individualnom iskustvu. Sasvim jasno,biblioteka posjeduje i građu dugih oblasti (iz historiografije, i skoro svihdrugih znanstvenih disciplina). Stručnjaci iz oblasti bibliotečke znanosti (aautor ovih redaka je i sam bibliotekar po struci) znaju da postoji više vrstabiblioteka, prema smjeru njihovog djelovanja i namjene. No, to nije u fokusuovoga eseja. Ovdje tretiramo biblioteku kao jedan prostor u koji su pohranjenaindividualna iskustva ljudi, literarna svjedočanstva prohujalih Vremena – nanačin na koji se doživljava biblioteka očima Literature. A simbolički slojevijedne biblioteke nepresušno su vrelo literarne inspiracije. Biblioteka je uskovezana za problem Pamćenja. Grad koji posjeduje biblioteku posjeduje i prošlosttetoviranu u jezik. Prošlost se konstruira i rekonstruira putovanjem krozlabirinte i podzemne hodnike jedne biblioteke. A prošlost ne može drugačijepostojati, osim posredno – putem Literature, Umjetnosti – Arhiva i Biblioteka.Prošlost nije nešto što je objektivno, jer biva uvijek nanovo interpretirano.To je sudbina vremena koje izgubi žive svjedoke. Baš tim procesima je izloženoi vrijeme koje se može odrediti naslovom ovoga eseja – Once upon a time in Yugoslavia. Kao da je bilo nekad, kao da jenekada postojao jedan Svijet uronjen u plavetnilo Mediterana – u ovom dijeluEurope. (O tome će biti više govora nešto kasnije). Biblioteka oblikujeidentitet neke zajednice, a identitet je kategorije Pamćenja, pored ostaloga.To je pravo koje ima svaki pojedinac (pravo na vlastita sjećanja), kao štosvaki grad, ili zajednica, posjeduje pravo da njeguje prošlost, i odjekeprošlosti… Biblioteke su, baš kao i sjećanje, izložene eroziji Vremena. (Aline samo Vremena.) Bilo na način da je sama građevina izložena raslojavanjumaterijala od kojeg je sazidana, ali prije svega starenjem materijala sameknjige… Posjetioci savremenih biblioteka Sarajeva zapažaju da knjiški fondovivećinom potiču iz vremena socijalističke Jugoslavije. Postoji nešto knjiga uširoj upotrebi iz perioda između dva svjetska rata. Ovdje ne govorimo o starimarhivama iz otomanskog perioda, i ranije, koji se ne koriste za širu upotrebu.U današnem vremenu, biblioteka je u velikoj krizi, kao i knjiga. Prevođenjenije dignuto na sistem institucije. Prijevodi su rijetki, jer je izgubljenafinansijska osnova. Međutim, procesi digitalizacije, i elektronskih formikomunikacije, umnogome nadomještaju nedostatak finansijske podloge u svijetuknjige i biblioteke. Ali i na ovom primjeru vidimo da je bibliotečka djelatnostizložena eroziji Vremena, i novoj tržišnoj konstelaciji.

milomir 6

                                                       Fotografija: Milomir Kovačević Strašni

Potrebnoje vratiti se temeljnoj ideji ovoga ogleda – a to je nasilje koje vršiideologija na individualno Sjećanje. Biblioteka je samo jedan od brojnih načinana koji političke institucije, i ideologije vrše agresiju na individualno ikolektivno sjećanje, i kako prave jedan planski inženjering, odnosnomanipulaciju, kojom opravdavaju ekonomske tokove i druge društvene procese…Manipulacije ljudskim Sjećanjem postojale su i ranije, svi režimi suprepoznavali tu potrebu da prave intervencije u Memoriju – kako bi imalikontrolu nad ljudskom podsviješću. U današnjem vremenu ljudska podsvijest, pa imemorija, biva izložena djelovanju tehnologije. Savremeni rat se odvija navirtuelnom planu, intervencijom u ljudsku Svijest… Ali u vrijeme kada jeMilomir Kovačević Strašni pravio fotografije zapaljene Vijećnice, ti procesi sujoš bili u povoju, oni su se borili da preuzmu vlast nad sistemima ljudskepodsvijesti – individualne i kolektivne. U ta vremena se otvorenim dejstvimavojne tehnologije manipulirala ljudska svijest… Otvorenim nasiljem… Tomnasilju je izložena i biblioteka Vijećnica… Ono što vidimo sada jeste to davojska globalnih sila pravi intervencije tamo gdje ne može da nametne kontrolukolektive svijesti tehnologijom i kapitalom. Ali kolonizirane zemlje (apost-jugoslavenske zemlje su podijeljene na zone kolonijalnog uticaja),podređene su masovnoj kontroli i psihozi putem kompjuetrske tehnologije,mobilne telefonije, i na mnogo drugih načina… Ono sa čim tehnologija neračuna su ljudska Sjećanja, jer čovjek novog vremena, robotizirani i poslušničovjek, i ne treba posjedovati Sjećanja, ili ih treba posjedovati u najmanjojmogućoj mjeri. U vrijeme kada se odvijala apokalipsa u post-jugoslavenskimzemljama, sve su to bili procesi, koji su tek počeli dobijati veći utjecaj. A utakvim procesima, napadu je izložena prije svega Memorija – individualna ikolektivna. Potrebno je napraviti intervenciju u memoriju, kako bi se neki novidruštveni poredak izgradio. Baš zbog toga, nasilju je izložena sarajevskaVijećnica, baš kao što je nasilju izložena ljudska podsvijest – zajedno saSjećanjima. Sa sjećanjima na jedno djetinjstvo, na jednu mladost, na milionetrenutaka, koji su oblikovali naše unutrašnje lice, i koji su bili dio našegidentiteta. Nema nikakve sumnje da je ta intervencija u Sjećanja osmišljena umnogo uticajnim laboratorijama (koji pripadaju kolosima svjetskih sila). U istovrijeme se odvijala jedna paralelna, i mnogo manjeg obima, intervencija ukolektivnu Memoriju, i individualno Sjećanje – koju je provodioetnonacionalizam u ovom post-jugoslavenskom regionu. Oni koji su na ovimprostorima proveli te ratne, a pogovoto post-ratne godine, bili su i svjedocikakvo je razorno djelovanje etnonacionalizam unosio u ljudska Sjećanja – ikakvu je pometnju unio u psihu, kroz inženjering ljudskim Sjećanjima, iprevrednovanjem svih postojećih vrijednosti. Svi društveni kapacitetiučestvovali su u tim procesima, jer se ekonomska raspodjela, i kontrola nadresursima odvijala kroz nasilje ideologije nad identitetom – a prije svega nadljudskim Sjećanjem. Ali sve su to dobro poznati procesi, i mnogi analitičari, iteoretičari, već su o tome raspravljali, i na to su ukazivali… Potrebno jevratiti se fotografijama, koje su motiv za ova razmišljanja. Želim samo navestineke elementarne natuknice o jednoj višeslojnoj problematici koja se otvaraposmatranjem fotografija biblioteke Vijećnice – koje je napravio sarajevskifotograf Milomir Kovačević Strašni. Čitav jedan univerzum, svijeta čiji su seatomi razbili u jedno kretanje na principu haosa, a disolucija jedne Realnostipodrazumijeva haos, odnosno kretanje atoma bez sistema i plana, čak i ako seradi o kontroliranom haosu. Posjednja apokalipsa Civilizacije će se odvijationda kad nebeska tijela sunčevog sistema iskoče iz putanja kretanja zasnovanogna harmoniji i skladu, i kad se kao atomi u haosu raspu u podrume Svemira. Asvi ljudski ratovi, samo su priprema nečega što će se na kraju i dogoditi, utoj posljdenjoj apokalipsi, iza koje neće biti obnove. A Vijećnica kakvu znamo,Univerzum te biblioteke, oblikovan je u vrijeme socijalističke Jugoslavije, itada je doživio najveću emancipaciju i procvat. Baš kao što je sarajevskabiblioteka iz toga vremena bila izložena nasilju ideologije, tako su i ukupnasjećnja na jedan period života u Svjetlosti, izložena deformacijama, kroznasilje… Ali ono što zapažam sada, nakon dvije decenije od sunovrata teRealnosti i te zemlje, jeste jedan proces kojem su izložena sjećanja ljudi, akoji su suočeni sa starošću, i nestankom… odnosno procesom odumiranja… Tosamo po sebi konstituira ustroj kolektivnog Sjećanja, što nam govori da će svjedočanstvao životu u toj nekadašnjoj velikoj zemlji sve više biti kategorije filma,literature, fotografije… a sve manje neposredno svjedočanstvo vremena… Utom smislu fotografije Milomira Kovačevića Strašnog posjeduju svoj nesumnjiviznačaj. Ne radi se samo o fotografijama Vijećnice. Fotografije Vijećnice samodabrao kako bih na njihovom primjeru raspravljao o problemu Memorije –izloženoj razornom djelovanju ideologije. Međutim, fotografije MilomiraKovačevića Strašnog su jedno svjedočanstvo na jedan Svijet koji sve više tone,i koji postaje kategorije istorije, a ne nešto neposredno spoznatljivo. To jejedna Realnost, koja je oplođena Svjetlošću, i fotografija je jedna interakcijaSvjetlosti i Tehnologije – koja fokusira Trenutak. Iz toka Vremena onaApstrahuje, zaustavlja Trenutak – i na njega primjenjuje iluziju Vječnosti.

milomir 2

                                                     Fotografija: Milomir Kovačević Strašni

AVječnost i Trenutak su na kraju krajeva iluzije – kojima se služi čovjek – kakobi Racionalizirao iracionalno. Priroda Vremena je nešto što mi ne poznajemo upotpunosti. Memorija se zasniva na tim procesima, korelacija između Trenutka iVječnosti. O tome je pisala i Andrea Lešić u eseju O prirodi nostalgije, koji govori o fotografijama MilomiraKovačevića: „Barthesova teorija fotografije je upravo i zasnovana na idejifotografije kao sredstva koje, fiksirajući svjetlo koje se odbija od subjektakojeg fotografiše, u neku ruku fiksira sam trenutak, i daje apsolutnu potvrduda se ovo desilo, ovo je bilo. I u tom smislu je za njegafotografija (barem fotografija punctuma) stvar apsolutne referencijalnosti, ane kulturne kodiranosti; ili stvar magije,a ne vještine. (Barthes, 1980: 1170)“ Za Sjećanja se potrebno izboriti,njih je potrebno njegovati kao vrt („Gde je vrt sećanja“ – glase stihovi jednepjesme). Ona su izložena nasilju institucija, koje Realnost reduciraju u jedanuski okvir, podrede je sebi, i onda izvrše nad tim nasilje… A ideologija jeinstrument društvenih institucija – koje sprovode Represiju. Ta Represija seodvija na mnogo načina. Ugroženo je i naše fizičko tijelo. Dovoljno je samospomenuti kakvim je procesima izloženo ljudsko tijelo u ratu. O tome je pisaoSenadin Musabegović. Problem tijela u ratu se provlači kroz njegovu poeziju.Također je i Tvrko Kulenović u svome romanu naveo primjer iščezavanja ljudskogtijela u vakuumu detonacije jedne granate. Čovjek koji se našao na mjestu tedetonacije, ne samo da je ubijen, nego je njegovo tijelo potpuno iščezlo,potpuno je usisano tom detonacijom. Toliko o stabilnosti identiteta, istalnosti Sjećanja… Šta se dogodilo sa Sjećanjima čovjeka koji je usisandetonacijom granate, u kakve je vakuume iščezlo i njegovo Sjećanje. Sve su toteške činjenice egzistencije – s kojima se teško suočavati… Mnogo je primjerana koji ideologija vrši nasilje nad individuumom. Ovom prilikom samproblematizirao dejstvo nad ljudskim Sjećanjem – odnosno Memorijom. A to je,istina, manje zlo od fizičkog nestanka, smrti… Tok Vremena je neminovan. NovaRealnost je počela da se razvija, baš kao ona stabljika ponikla u ljudskojlobanji zaostaloj iz Drugog svjetskog rata, iz nekog logora – koju je u svomeranom romanu opisao Danilo Kiš. To je pisac koji je umro u praskozorjejugoslavenske apokalipse. Njegova pukotina, pukotina njegovog djetinjstva,rascjep koji se provlači kroz njegovo djelo, bila je previše velika, da bi bilasvjedokom još jedne velike pukotine. To bi za nježne duše kakav je bio Kiš bilopreviše. Ali mnogo je vode proteklo od tih hladnih dana. Voda protiče, vodanosi sve… Život se zanavlja, i drvoredi duž ulica jačaju svoje stablo, injihova krošnja postaje sve gušća. Vrijeme prolazi, i životni ciklusi izloženi su stvaralačkom dejstvojanjuprirode, jednom kotra-procesu, koji zanavlja, i liječi opekotine. Skupa sa timukupnim procesima, zanavlja se i arhitektura grada, stavljaju se nove fasade, iobnavljaju se ruševine. A pomalo i unutrašnja lica zadobijaju svoje konture, isvoj pravi oblik… Tako je i sarajevska Vijećnica obnovljena, i ona je prostorkoji vodi jedan sasvim novi život. Naime, ona više nije bioblioteka. Bibliotekaje izmještena u barake stare Titove Kasarne – u jedan prostor koji je većimdijelom devastiran, izbušen je mecima, i ograđen starom ogradom… Željezo teograde deformisano je i izbušeno mecima. Velika se borba odvijala oko Titovekasarne. Mjesto koje je bilo stub nekih prohujalih Vremena. Tu se nalazibiblioteka, i ona obavlja svoju funkciju, i oblikuje svijest novihgeneracija… A američka ambasada, izgrađena na dijelu posjeda Titove kasarne,nam kazuje da živimo vrijeme kolonijalne dominacije. Iza dobro zaštićene ogradeoko ambasade vidimo jedan prelijepo uređeni prostor, i vidimo demonstracijuživotnih standarda, o kojima mi, djeca ovog podneblja (djeca iz Geta), možemosamo sanjati… Baš kao da su neki društveni procesi dovršeni… Sjećanja supotisnuta, ona su izložena transformacijama… Neka usamljena fotografija, nekimemoarski roman, nas natjera da se prisjetimo… vremena kada se živjelo unekoj prozirnijoj Svjetlosti, u koji je uronio grad i ljudska lica… Ne trebabiti patetičan, jer društveni sistem je sistem iluzija, a momenti jednog životanešto su sasvim drugo. Život je nekako vještiji i otporniji od svih ljudskihkonstrukcija. Ovo bi bila neka zapažanja o problemu Pamćenja – do kojih samdosao posmatrajući ove sjajne fotografije Milomira Kovačevića – Strašnog. Afotografija zapaljene Vijećnice snimljena sa druge strane Miljacke, iz ulicePariške komune, u nama izaziva i neku jezu i grč… Blizina pustoši… koja namgovori da sve to nije bilo bezopasno snimiti – i da ljepota fotografije imacijenu. Ulica Pariške komune, za one koji su to zaboravili ili nisu znali,protezala se od „Inat kuće“ odnosno nekadašnje pijace „Vijećnica“, pa obalomMiljacke do hotela „Nacional“. To je bila i ostala lijepa ulica sa drvoredomkestenova. U vrijeme njegovih gimnazijskih dana ova ulica je bila omiljenašetnica našeg Nobelovca Ive Andrića. Pod hladovinom kestenova Andrić je, u tovrijeme, vodio duge razgovore sa školskim drugom Maksom tražeči odgovore na pitanja kome pripada ovajSvijet i kakva će biti sudbina Literature? Nakon jedne šetnje Maks ga je pozvaou svoju lijepu kuću na obali Miljacke da mu pokaže  knjige.U čuvenom Pismu iz 1920. Andrić daljepiše. „To poslepodne bilo je za mene doživljaj. Video sam prvi put pravubiblioteku u životu i bilo mi je jasno da vidim svoju sudbinu. Maks je imaonemačkih knjiga i nešto italijanskih i francuskih koje su pripadale njegovojmajci. On mi je pokazivao svoje knjige sa mirom na kom sam mu zavidio još višenego na knjigama. To i nije bila zavist, nego osećanje bezgranićnogzadovoljstva i silna želja da se i ja jednog dana tako slobodno krećem po tomsvetu knjiga iz kojih, čini mi se, biju svetlost i toplina. On je i sam govoriokao da iz knjige čita, slobodno, i kretao se bez hvalisanja u tom svetu slavnihimena i velikih ideja, dok sam ja, drhtao od uzbuđenja, od sujete, stideći sevelikana među koje ulazim i strahujući od sveta koji sam napolju ostavio i ukoji mi se valja vratiti“. I veliki Tin je za svojih sarajevskih godina živio uovome Kvartu. Stanovao je na uglu ulica Pariške komune i Dugi sokak na broju 4.Od Vijećnice ga je samo Miljacka razdvajala. I autor ovog teksta je emotivnovezan za ovaj dio grada.  Srednja  škola koju sam pohađao, nalazila se u ulici ukojoj je nekad živio Tin Ujević. Svakodnevno sam čekao taj svoj „Tramvaj zvaničežnja“ na stanici ispred Vijećnice koja je u tom periodu izgledala kao na ovimfotkama M. Kovačevića Strašnog. U međuvremenu se Vijećnica obnovila. Ponovoblista u svoj svojoj raskoši i ljepoti. Sarajevu je podarila i takve kulturneposlastice kao što su izložbe slika naših velikih umjetnika Ede Murtića iliMersada Berbera. Ono što boli je to da danas više nema ulice Pariške komune. Itakvo je ime nekom u Sarajevu zasmetalo, te je u vihoru rata pobrisano, isahranjeno. 

                                                       *    *    *

Nakoncu, još preostaje da zaključimo ovaj esej… i da rezimiramo njegovu poruku,i iznesemo konačna zapažanja o motivima fotografija. A sve nekako ide u smjeru,odnosno tiče se potrebe de-ideologizacije Sjećanja, i sasvim jasno, njihovedekontaminacije. Kada je riječ o de-ideologizaciji individualne Svijesti – toje zadatak Literature. Literatura oblikuje čista sjećanja, sasvim jasno, akonije riječ o literaturi koja parazitira na ideoloskom diskursu. A vidjeli smozadnjih decenija mnogo gadova-pisaca koji se služe spomenutim sredstvima.Međutim, kroz književnost se može oblikovati sjećanje, bez obzira na njenu vezusa nasiljem istorije i traumatskim iskustvom. U tome smislu ne sumnjam da ćedoći do jednog čišćenja, odnosno de-ideologizaciji sjećanja, a već se poneštona tom planu i uradilo, jer se pojavilo mnogo književnih djela u kojima sespomenuti procesi zapažaju… Međutim, problem nastaje u procesimadekontaminacije i de-ideologizacije kolektivne Svijesti. Etno-nacionalizmi crpesvoju privlačnu snagu upravo tako što su uspostavili unutrašnju kontrolu nadljudima, putem manipulacije pamćenjem, i kolektivnom memorijom. To jednovirtuelno polje etno-nacionalizmi neće ispustiti iz posjeda, oni se toga nećeodreći sve dok imaju dominaciju nad ljudima post-jugoslavenskih zajednica, svedok su živi, dakle… A dok su živi, oni neće ispustiti poluge moći. Tužno jeto da se u ovome vremenu tehnološke eksplozije dešavaju tako prizemnemanipulacije. Međutim, treba kazati da se to ne dešava u pravim, istinskimCentrima Moći (velikim metropolama Svijeta), gdje postoji jedno drugačije tretiranjekolektivne i individualne memorije. Ti su procesi karakteristični za rubne,slabo razvijene sredine, u kojima se nepostojanje ekonomske osnove nadomještaprenošenjem krize na plan identiteta, na plan jezika, na plan kulture – premdase ekonomsko stanje ljudi ne može promijeniti na tim razinama… Kod nas se tekategorije nisu razlučile, i razdvojile, što dovoljno govori o društvenimokolnostima. Šta na osnovu navedenoga zaključujemo? Zapažamo da će društvenenauke, putem univerziteta prije svega, a zatim i putem razvoja biblioteka, iinformacijskog sistema, morati da prođu kroz proces ozbiljnih reformi, i davrate neki red, i neku sistematičnost u tu krizu identiteta, koja se zapažaprije svega na kolektivnom planu, a problem Memorije je samo jedan njen dio.Vidimo da se u medicini neki pomaci dešavaju, u tehnologiji, također, alidruštvene nauke, koje su odgovorne za oblikovanje tog kolektivnog identiteta, idalje su u velikoj krizi. Međutim, identitet jednog kolektiva vrlo je teško nadobar način oblikovati. Svaki pokušaj propadne, ili završi nekim ratovima,deformacijama, i tome slično… Mi se ovdje prije svega bavimo individualnimiskustvom, i pamćenjem, jer je to polje na kojem Literatura zasniva svojuegzistenciju – koja naprosto cvjeta ako se na dobar način pristupi problemubiografije, prošlosti, pamćenja… Vidimo da se u post-jugoslavenskojliteraturi zadnjih godina pojavljuje mnogo romana memoarske, biografske, iauto-biografske prirode. To je dobro, i dokazuje da se proces diferencijacije izmeđukolektivne i individualne memorije, proces izdvajanja memorije iz okovaideološkog diskursa već uveliko odvija. Sasvim jasno, navedeni procesi memorijeu Svijetu su odavno zapaženi. Kriza identiteta modernog čovjeka doživjela jesvoju kulminaciju u 20. stoljeću, velikim pomjeranjem ljudi, komunikacijskomeksplozijom, koju je pratio proces Emigracije. Spomenut je Marcel Proust, kojije među prvima tretirao problem odnosa Memorije i Identiteta na samom početku20. stoljeća. Tim fenomenima rada Svijesti izložena je prije svega emigrantskaliteratura. Prema tome, svi navedeni procesi pamćenja, i sjećanja koja supotisnuta u podrume Svijesti, koja su izložena transformacijama, ideteritorijalizacijama, u svijetu su odavno primjećeni. Milomir Kovačević je teprocese transformacije Realnosti, pretakanja Realnosti Pariza u RealnostSarajeva, i obratno, prevođenje Realnosti Sarajeva u Realnost Pariza, već krozsvoje umjetničke projekte koristio, i na tome je procesu zasnivao svojuUmjetnost Fotografije. A mi ovdje, u maglama provincije, i na obodimakontinenta, za početak možemo koristiti iskustva naših umjetnika u Emigraciji(kakav je Aleksandar Hemon, i mnogi drugi) – a Milomir Kovačević Strašni uprijestonici Umjetnosti, i toj „velikoj kuhinji ideja“, gradu Parizu, koji jeuvijek bio magnet za umjetnike, uspješno predstavlja taj neobični planet, tajUniverzum koji se zove Sarajevo.

Autor: Marko Raguž

magazinplus.eu

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close