KulturaVisoko

On nosi ružu svima umrlim od ljubavi

(Recenzija za rukopis poezije Mensura Ćatića, „Ako te mačka vidi golog“)

Mensur Ćatić ime je pesnika već dugo poznatog vernim poklonicima poezije u regionu. Za sobom ima objavljene knjige: „Pjesme za drugo mjesto“, „Eskimska ruža“, „Golubovi nad odrom“, „Podnevni mjesec“, „Sokrat na psihijatriji“. U pripremi je nova knjiga pod nazivom „Ako te mačka vidi golog“. Rođen je 1959. u Doboju. Po zanimanju je pravnik; živeo je u Odžaku, Modriči, Doboju, Sarajevu, Banjaluci, Mađarskoj, Poljskoj, Danskoj. Sada živi i radi u Visokom.

Njegov je pesnički jezik prepoznatljiv: mekan, nežan, ali naoružan smelim poređenjima, komparacijama i metaforama; ritmički nepogrešiv. Uz pomoć bilja i ptica, uspomena na oca, dedu, babu, minule i neostvarene ljubavi, preko opisa lokalnih junaka i antijunaka – običnih ljudi, nosilaca priče o jednom drugom vremenu, podnosilaca nesreća, neslavljenih proroka – pesnik nam donosi priču o smislu, o vrednostima, o odbrani časti poezije, o ljubavi (najviše o ljubavi!), no to je priča koja ne viče, koja šapuće, sva zaodenuta u grančice koje krckaju, stakla kojima srce puca, sva mirisna kao jorgovan izrastao na mestu pogibije.

Mensur nas vraća pravoj ulozi poetske reči, poetskoj istini, upozoravajući da „pjesnike danas prepoznaje samo po socijalnoj nefunkcionalnosti“, vraćajući nas Sabatovom iskazu da veliki pisac nije ništa drugo do veliki čovek koji piše. Celokupna duhovna pustolovina Mensura Ćatića je u potrazi za ljubavlju i smislom, u svetu pred kojim ne zatvara oči, trudeći se ipak da iz mora viđenog i spoznatog izdvoji samo ono suštinski najvažnije – malog čoveka i njegovu moć da život ispuni ljubavlju.

U tom smislu, ni novi rukopis Mensura Ćatića, pod nazivom „Ako te mačka vidi golog“ nije bitno različit u odnosu na ostatak opusa ovog vrsnog književnika. Radi se o osebujnoj i po mnogo čemu drugačijoj knjizi u odnosu ne na njegov dosadašnji opus, već na ono što se piše danas, u njegovoj sredini ili širem regionu, iako možemo slobodno reći da prostor obiluje kako već potvrđenim, tako i novijim glasovima, takođe zanimljivim i vrednim čitanja. Ono što u moru glasova izdvaja glas pesnika Mensura Ćatića progovara jednako iz novog rukopisa, kao i iz njegovih prethodno objavljenih knjiga. To što nam njegova poezija donosi čini je prepoznatljivom, i svako ko je čitao njegove stihove moći će prepoznati i nepotpisanu pesmu. Iako se te specifičnosti donekle opiru terminima i sredstvima književne teorije, mogli bismo ih (uprošćeno i nepotpuno) opisati kao snagu i sposobnost pesme da čitaoca duboko dirne i natera na razmišljanje istovremeno, a da pritom ne klizi u patetiku, i da se sve to postiže samo snagom umetničkih slika i jednostavnim poetskim sredstvima kao što su poređenja i komparacije, bez preteranog usložnjavanja i opterećivanja jezika pesme. Ono što je pritom jako važno, jeste i sama emocija, sama poruka koju ta pesma izražava, a koja je u potpunom skladu sa načinom izabranim da bude izrečena, pa je tako dobijamo ili kao lirsku minijaturu velike snage, ili kao nešto dužu celinu koja nam donosi određenu priču, lagano i sigurno vođenu do poente, ritmički i jezički tečnu i besprekornu, a značenjski katarzičnu i oplemenjujuću.

Pokušaću da u nekoliko reči izdvojim prepoznatljive poetske crte stvaralaštva Mensura Ćatića, koje se mogu pronaći u novom, još neobjavljenom rukopisu poezije koji je preda mnom. Rukopisu pristupam isključivo kao čitalac i poštovalac, izražavajući pritom i protest što ovakva poezija nije sama sebi dovoljna najava, već određen sistem u izdavaštvu i distribuciji knjiga potražuje postojanje posrednika koji će tu poeziju predstavljati ljudima (kojima možda nije do nje, i ne samo do nje već do poezije uopšte), što to mora da radi neko ko će svojom rečitošću (drugačije vrste nego što je rečitost pesnika) ubeđivati nevoljne ljude da je pesma, kao neka vrsta robe, upravo ono što im je potrebno, dok ta poezija zapravo stoji stamena i nezavisna od bilo kakvih najava, i nikakve je kritičarske ili esejističke najave ne mogu dostojno predstaviti potencijalnom čitaocu ili izdavaču.

No, zaplovimo u poetski svet zbirke „Ako te mačka vidi golog“. Tematski, zbirka donosi slične motive koji su nam već poznati iz Ćatićevog opusa. On i dalje na svom putu kojim se traga za istinom, pesničkom i životnom (a to je jedna ista) progovara pre svega o ljubavi, ljubavi muškarca i žene, deteta i roditelja, ljubavi prema poeziji, životu, malom čoveku, prijatelju, prema životinji, prirodi, pravdi, utesi. Zvučaće paradoksalno ako navedem kao česte motive u tim istim pesmama o ljubavi – motiv smrti, bolesti, rat, poginule, ranjene ili obogaljene, prosjake, nesrećnike, izbeglice, motiv majke čije se dete ne vraća ili oca koji je dete sahranio, zatim odlaske u inostranstvo, ili povratke iz daljine da bi se pokopali tek pronađeni mrtvi… Ovo povezivanje tmurnih, mračnih, tragičkih tonova sa nešto laganijom (ali nikako ne banalnijom već krajnje iznijansiranom do uzvišenosti) ljubavnom tematikom, nije nimalo neobično za Ćatićevo poetsko izražavanje, ono je, moglo bi se reći, u samoj njegovoj srži. Kroz ta se povezivanja zapravo i iskazuje ono opšteljudsko i istinito u ljudima i njihovim svakodnevnim odnošenjima; to je upravo ono što čitalac, kroz ove poetske anegdote i priče u stihu, prepoznaje kao poetsku istinu, kao nešto što ga se tiče na najdubljem nivou. Pesnik nam ovim slikama govori o ranjivosti i istovremeno o čudnoj izdržljivosti čoveka koji prolazi kroz užase stvarnosti. Održavaju ga ljubav, sećanja, i nešto što Ćatić naziva „neizbježnim dostojanstvom“. No, ovo poslednje (izneto u sjajnoj istoimenoj pesmi) nije odlika svih ljudi, nije odlika ni novog doba, kome se Ćatić u jednom broju ironično intoniranih pesama nemilosrdno izruguje (uzimajući za metu pre svega književni život, kao u pesmi „Ne okreći se, Marina“, ili vladajuće pesničke struje, kojima se briljantno narugao u „Savjetima mladome pjesniku“). U pesmi „Ptičji hod“ naše se doba naziva i „dobom prosvijećenoga kanibalizma“, i to je jedan od najboljih opisa naše stvarnosti u stihu. Nekoliko stihova iz te pesme, među kojima je i navedeni, mogli bi se nazvati svojevrsnim pesničkim i životnim manifestom Mensura Ćatića. Oni glase:

u ovo doba prosvijećenoga kanibalizma i ljudi koji vrište ulicom
kad svaki dobar književni kritičar lahko može
nadmašiti svoje pjesničke uzore, on nosi ružu
svima umrlim od ljubavi, tuberkoloze i gladi
i pjesnike danas prepoznaje samo po socijalnoj nefunkcionalnosti.

Autorova briga o dehumanizaciji sveta u kome živimo iskazana je i u poetski vrlo zanimljivoj pesmi „Paradentoza“. Nekadašnje vreme je „bijelo kao zubi studentice stomatologije / mehko i mirisno kao njena kosa i dječje dekice./ Bijelo kao njene čizmice preko crnih najlonki“. O novom vremenu autor nam ne govori ništa; jedino što nam se o njemu eksplicitno kazuje sadržano je u samom naslovu: „paradentoza“.

Jednu od naročitih poetskih draži njegove poezije predstavljaju i veoma uspešna poređenja, kojima obiluje čitava zbirka. Poređenja nalik na ova: „potucala (se) na svoju sjenu kao na predugu venčanicu“ ili „život se ionako razmazao kao oplakano pismo“ tu su ne samo zbog toga da nam jasnije predstave atmosferu pesme i slikom je dignu na jedan viši nivo, već da samu pesmu prošire skrećući njenu osnovnu misao, razgranavajući njenu nit na više mogućih strana, čime se pesma otvara za dodatna usložnjavanja i dublji doživljaj.

Najsnažnije emocije možda su iskazane u sasvim kratkim pesmama, koje su mogle da figuriraju i kao strofe ili stihovi nešto dužih celina, međutim to bi im moglo i oduzeti na snazi, pa se ovako ogoljene pokazuju kao strastvenije, prodornije, upečatljivije slike i poruke, u nekom smislu i primerenije trenutku u kome savremeni čitalac traži sve kraću i jezgrovitiju formu. Veliki je rizik sa poezijom pisanom na takav način; samo majstori koji već imaju do tančina razrađenu veštinu ovakvog povezivanja slika i reči mogu u tome ostvariti značajne rezultate. Jedan je broj takvih minijatura naročito uspeo, izdvojiću pesme: Držanje za magareće uši, Staklo u prozoru, Jesenje sunce, Kamen, Vojničko groblje u proleće, Vetar u tvojoj kosi, čime se spisak naravno ne završava. Kao primer onoga o čemu govorim, navodim pesmu Jesenje sunce u celini:

Jesen je zašla u vrtove i voćnjake
i pozlatila šumu. Šalim se.
Sunce leži kao čovjek. Sunce leži kao čovjek (Bože, pozdravlja te)
koji umire od rane koju je zadao drugom.

Nije retko ni da se kroz pesme provuče asocijativno upućivanje na likove iz literature koji nose sobom dodatno značenje. To je još jedan od načina da se pesma otvori u više različitih pravaca. Tako u pjesmu „Nevjerica“ odjednom upadne Lizaveta Ivanovna, sestra zelenašice iz „Zločina i kazne“, slučajno ubijena jer se zatekla na pogrešnom mestu u pogrešno vreme; tragična žrtva utoliko pre što o njoj znamo da je bila pobožna i požrtvovana u svojoj brizi za druge. Starac ubijen na ulici zbog pokvarenog mobilnog telefona u toj se pesmi na taj način pridružuje svim slično nastradalim žrtvama, ponavljajući, kako je Borhes verovao, jedan obrazac, jednu večitu priču krvnika i potpuno uzaludne žrtve u kojoj se samo akteri menjaju. I sam Borhes tako ušetava u više pesama: u jednoj Mensurovoj pesmi o plavoj vodi i psu, menja svoje mesto sa prosjakom koji plače. Na isti način sam pesnik menja mesto sa Sokratom, pronalazeći spasenje samo u odbijanju da se spasi.

Nije neobično ni da u pesmama Mensura Ćatića pronađemo nove reči. Neke su nastale spajanjem već postojećih, kao krozasan, krozidove, kadumrem, neke dodavanjem prefiksa koji menja smisao kao raskoračnica, ili na drugi način, kao srnovrat ili lipored. To je još jedan od načina da se iskoriste do maksimuma potencijali poetskog jezika. Tu i tamo naići ćemo i na citiranja stihova poznatih pesnika, kao što je stih „o čovječe, pazi da ne ideš malen“ (ispod zvjezda – to je stih Antuna Branka Šimića), ali on se u Ćatićevoj upotrebi menja, dobija nastavak „ispod krvavih muzgi na nebu“, čime se i celina premeće u jedan zastrašujući oblik.

O samoj poeziji, jeziku i muzici koja se korišćenju jezika opire Mensur Ćatić je napisao nemali broj pesama, od kojih ovoga puta izdvajam pesme: Svileni zrak, Prilog definiranju gravitacije u poetskom prostoru i Ptica, konj i druge figure. U prvoj, pesnik iskazuje nemogućnost da se poezija (ako je prava) tretira i imenuje kao dobra. To se u nekom smislu približava onoj čuvenoj Kafkinoj tvrdnji da pisana reč mora biti kao sekira za zamrznuto more u nama. Druga pesma nešto dužeg naslova upravo govori o jeziku. Izmišljanje posebnog i nedostupnog jezika nije samo sebi svrha, ono je rezultat potrage za stvarima koje ostaju izvan jezika, dolaženje do onoga šta je iza reči. I ova pesma može nas podsetiti na nešto već poznato iz literature: bravurozna Borhesova priča Tlen, Ukbar, Orbis Tertijus, ilustruje nam pored ostalog (izmišljene) narode koji se služe jezicima strukturisanim na potpuno drugačiji način nego što su jezici kojima se mi služimo (recimo: jezik bez imenica, opisivanje pojmova dugom listom prideva itd). Pesnici ponekad tragaju upravo za takvim jezicima. Treća pesma uvodi u priču Ničea i Hesea. Njen je zaključak da muzika unutar bića izmiče jezičkim strukturama koje nekad sprečavaju direktniju i iskreniju komunikaciju.

Nije zgoreg navesti jedan broj pesama koje se, u mom iščitavanju, izdvajaju kao najcelovitije, najpotresnije, do sekire za zamrznuto more dovedene i neopisive drugim sredstvima kojima obična reč pokušava da opisuje poeziju. Zato ću ih samo nabrojati, uz preporuku budućem čitaocu da na njih obrati posebnu pažnju: Otac, najslabija tačka, Roman o vrisku, Mutavac, Žamor, Ljudi, konji i djeca, Kost u grlu, Bolnička kola, Snijeg na rukama, Svečana pjesma itd

Posebnu grupu pesama čine one koje govore o odlaženju i smrti. Poređenje ostanka u zemlji sa smrću, koje nameće i sam jezik, ipak je nešto više od konstatacije te sličnosti:

KAMEN

Na skeli koja pluta preko Save curica iz Podrinja nekome odgovara
da je otac ostao u zemlji. Trenutak kada se domovina i smrt
podvlače pod istu riječ. Kao zmija pod kamen.

U ljubavnim pesmama Ćatić ipak vidi „povijest cijelog čovječanstva“ (stih je iz pesme „Da sam od toga što sam vidio“). Završiću svoj čitalački doživljaj jednom pesmom, kako i priliči, uz poziv potencijalnom izdavaču da bez razmišljanja da potreban okvir ovom sjajnom i nesvakidašnjem rukopisu, a budućim čitaocima da povrate svoju veru u poeziju i ljudskost družeći se sa sasvim posebnim stihovima, rastužujućim, ohrabrujućim i lekovitim u isti mah.

DVIJE RAJSKE NOTE

Najopipljiviji dokaz o postojanju raja
jeste činjenica da se riječi
ne mogu ničim dodirnuti
osim srcem
i da glazba uvijek započinje
na mjestima gdje nam zastaje dah

Zahvalnost pesniku za ukazano poverenje i priliku da pišem o rukopisu pre njegovog objavljivanja.

za P.U.L.S.E: Jadranka Milenković

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close