-TopSLIDEKolumne

Barutana Borik

Foto: Neda Radulović-Viswanatha

SAŠA ILIĆ

Nijedan datum nije tako važan vlastima u Srbiji kao 9. januar – neustavni Dan Republike Srpske. Taj datum ništa ne može da zaseni, osim možda nekoliko kriznih situacija bez presedana: napad na mural Ratka Mladića, izlazak kapetana Dragana iz zatvora, uvođenje sankcija Miloradu Dodiku ili nevolje koje su snašle porodicu Đoković sa Skotom Morisonom, premijerom Australije. Nažalost, medijska javnost Srbije je ovog 9. januara morala da bude ravnopravno podeljena na dva entiteta: dodikovski i teniserski. Čak je i Svečana akademija u banjalučkoj Hali Borik deo pažnje preusmerila ka raspadu pravnog poretka Australije, čime je demonstrirana poslovična sloga bez koje nema opstanka. Zato je svaka poruka iz Borika odisala prkosom i ponosom kakvi se sreću samo jednom godišnje, i to u hali gde se ostalim, neprazničnim danima preprodaje oružje, što je potvrdio 9. januar 2012, kada je na istom mestu iz ormara slučajno ispalo nešto malo naoružanja (tri kilograma plastičnog eksploziva TNT, detonator, snajper, dve automatske puške, dva škorpiona, prigušivač i 400 metaka različitog kalibra). Osetiti delić atmosfere sa Svečane akademije u Banjaluci nije mala stvar. I zato je svako ko je tu došao, milom ili silom, pokazao duboko razumevanje za brige koje su nenadano pritisle „srpski svet“. Bili oni prisutni telom ili samo duhom, svi akteri ovog događaja poslali su svetu jednodušnu ciničnu poruku mira i tolerancije.

To se videlo i na svečanom defileu vojnih formacija, kada su se hepeningu pridružili i helikopteri MUP-a RS, kao i konjica. Na kraju je prodefilovala podružnica ruskog bajkerskog kluba „Noćni vukovi“, čijem je lideru Aleksandru Zaldostanovu Hirurgu, „osvedočenom prijatelju srpskog naroda“, Milorad Dodik pre dve godine, na isti dan, dodelio Orden časti sa zlatnim zracima, zbog afirmacije „ljudskih prava, tolerancije i jačanja veza između Republike Srpske i Ruske Federacije“. Zaista, ko je na relaciji od Vladivostoka do Banjaluke više uradio na unapređenju ljudskih prava od Hirurga. Vođene tom logikom, vlasti RS su i ovog puta odabrale stručnjake kojima bi se dodelila priznanja, ordeni i lente. Među njima su se našli Ivica Dačić, Bratislav Gašić i Marko Đurić – od živih, a od pokojnika – jedan hirurg, odnosno patolog – Zoran Stanković. No da bi svečanost u Boriku bila u punom kapacitetu, tu su se našli premijerka Srbije Ana Brnabić kao i patrijarh Porfirije.

Neko bi rekao, nedostajao je samo Vučić, ali grdno bi pogrešio, jer on je bio u Boriku duhom i mislima, ako nije telom. Isto onako kako je tog dana Radovan Karadžić bio u Beogradu. Naime, svi emisari predsednika Vučića, od Vulina do Brnabić, bili su zaduženi da iznesu složenu i duboku misao Aleksandra Vučića na tom važnom mestu. Na drugom bitnom mestu, koje je u tesnoj sprezi sa Borikom (i to ne samo 9. januara) – beogradskim Novostima, osvanuo je tog dana Karadžićev nemušti autorski tekst pod naslovom „Nove nužde rađ’u nove sile“. E sad, kako je moguće da se u dnevnim novinama u Srbiji, božićnom poslanicom iz zatvora na ostrvu Vajt u Lamanšu, potpuno slobodno oglasi lice koje je proglašeno krivim po 10 tačaka optužnice, uključujući genocid u Srebrenici, napade na civile tokom opsade Sarajeva, progon Bošnjaka i Hrvata iz 20 opština i uzimanje pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih nacija za taoce – to ostaje enigma. Verujem da u Srbiji ne postoji pravna institucija niti pravnik, osim predsednika, razume se, koji bi mogao ili smeo da objasni ovu situaciju. Ali njega niko neće smeti ni da pita tako nešto, jer bi istog časa bio optužen da se bavi politikom. Tako je ovde normalizovano permanentno prožimanje stvarnosti iz 1992. i 2022, pri čemu Vučić šalje svoje emisare vremeplovom u 1992, odakle se RS nikada nije ni pomakla, dok s druge strane, sa ostrva Vajt stiže glas iz iste te godine u tobože 2022, koja je u Srbiji na snazi samo deklarativno.

Sledeći fenomen koji prati ovaj vremenski ukrštaj predstavlja radikalizacija tehnokrata i regresija koja se najbolje medicinski može pratiti na primeru premijerke Ane Brnabić, koja je brzinom svetlosti vraćena u stanje iz 1992, što je potvrdila i svojim obraćanjem na Svečanoj akademiji. Tom prilikom, ona je nadmašila Vučića, Šešelja i Dodika zajedno. Naime, Brnabić je otputovala još dalje u prošlost i iznela nekoliko nacionalističkih teza, povezavši 1941. i NDH sa rađanjem Republike Srpske. „Da nije bilo pokliča Za dom spremni ponovo 1991“, rekla je premijerka, „ne bi bilo ni RS“. Celomudreno i napredno. Ona se tom prilikom zaklela na odbranu RS u ime Vlade kojom predsedava, a čiji rad bi trebalo da bude garant Dejtonskog sporazuma. Takođe, prenela je i pozdrav predsednika Srbije, koji je u tom trenutku bio zaokupljen tolkovanjem reči Radovana Karadžića u Novostima, kao i srpskim problemima na tlu Australije.

Patrijarh Porfirije, za razliku od premijerke, bio je donekle suzdržaniji kada je u pitanju odnos prema BiH, pa je pored neizbežne Australije pomenuo neophodnost „suživota sa drugim narodima s kojima Srbi žive u Srpskoj i BiH kao celini“. Ovo je ujedno bio i jedini fragment javnog diskursa tog dana kojim se neko od zvaničnika i crkvenih velikodostojnika osvrnuo na Bosnu i Hercegovinu kao državu u celini i na podrazumevano očuvanje njenog integriteta i poretka. Svi ostali, a pre svega premijerka Ana Brnabić i Ivica Dačić, održali su govore kojima su otvoreno destabilizovali Ustav BiH.

Ne treba zaboraviti da je tu, u Boriku, bio još jedan od lidera Srba u regionu, neizbežni Milorad Pupovac, koalicioni partner HDZ-a u Vladi Republike Hrvatske, koji je mirno dremuckao u drugom redu. On se nije obratio sa bine, bilo mu je dovoljno da bude tu, gde se rešava sudbina srpstva za narednih 30 godina. Za razliku od ostalih zvanica, vidno ponesen Porfirijevom besedom, on je u pravoslavnom maniru bio podeljen na čak tri entiteta: telom je zaposeo stolicu u Boriku, duhom je bio u prostorijama SNV-a, dok je u mislima pratio Novaka na Australian Openu. Pritom nije ni primetio šta se sve odigralo pred njegovim očima. Tako mu je promaklo otkrivanje spomen ploče majoru Milanu Tepiću koji je septembra 1991. digao u vazduh barutanu u Bjelovaru. Visoko alergičan na razne ploče i natpise na njima, Pupovac je ovog puta ostao u boričkom poludremežu, ostavljajući hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću da u narednim danima objašnjava fenomen otuđenja jednog dela ličnosti kod svog koalicionog partnera.

Peščanik.net

Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close