Omer Ibrahimagić, profesor ustavnog prava: Temelji obnove BiH su u ZAVNOBiH-u

Povod za razgovor sa prof. Ibrahimagićem godišnjica je Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a, održanog od 30. juna do 2. jula 1944. u Sanskom Mostu, na kojem je 1. jula te godine donesena deklaracija o pravima građana u BiH. Na početku, profesor ističe kako dobar dio sadašnje vlasti u BiH zazire od vrijednosti ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, uz pitanje treba li se odati počast Josipu Brozu, koji je razumio prijedlog da BiH bude jednako tretirana kao federalna jedinica.

(PIŠE: Jelena MILANOVIĆ – Oslobođenje)

• Profesore, prvi put su se ove godine i u Jablanici pojavila stranačka obilježja. Čini se da se i ovakvi događaji koriste za ličnu i promociju stranke, ali da se na sve načine pokušavaju zanemariti vrijednosti ZAVNOBiH-a?
– To ne valja. Pokušao sam to aktuelizirati, spominjanjem nekoliko ličnosti, koje treba spominjati i odavati im počast, kao što su Vojislav Đedo Kecmanović, predsjednik ZAVNOBiH-a, Nurija Pozderac, koji je bio potpredsjednik AVNOJ-a, pa Đuro Pucar, Čolaković, Karabegović, Humo… Rekao sam da bi trebalo zanemariti tu komunističku ideologiju. KPJ je pozvala na ustanak protiv okupacije, dakle fašizma, kako ovog sa strane, tako i onog unutra, a bez ustanka ne bi bilo ZAVNOBiH-a, to jest obnove državnosti, a bez razumijevanja prvog čovjeka tog ustanka i političke ličnosti Broza, ne bi bilo ni bosanskog pitanja.

Bosanska politika

• Kako postići razumijevanje ako to ne odgovara onima koji trenutno vode BiH?
– Da vam kažem nešto, danas mnogima ne odgovara ni Bosna i Hercegovina i ovakva kakva je. Velikosrpskom i hrvatskom nacionalizmu ne odgovara nikakva BiH. To je općepoznata stvar još od prije agresije, od Tuđmana koji je govorio da opstanak BiH nije u interesu Hrvatske, koji je nju zamišljao u granicama hrvatske banovine, a velikosrbima nije odgovarala BiH u kojoj bi bili Muslimani i Hrvati. Sinoć sam prelistao Dejtonski sporazum i došao sam do zaključka da ga mnogi naši aktuelni političari nisu ni pročitali ili ako jesu, da su to uradili 1995. godine, pa su zaboravili sadržaj. Ali, mnogi od njih opet manipuliraju njime, a svoju nekompetenciju brane rješenjima u Dejtonskom sporazumu.

• Ima li tu i namjere da se uzme iz Ustava samo ono što nekome odgovara?
– Da, ali imamo izjave da nedostaje treći entitet ili da je realizacijom Daytona ugrožen RS. Zaboravlja se da Dejtonski sporazum jeste potpisan od Srbije, odnosno SRJ, RH i RBiH. Nisu Srbija i Hrvatska garanti, već obveznici provođenja, na njima je suštinska odgovornost ponašanja Srba i Hrvata u BiH, jer je Dejtonski sporazum Milošević potpisao i u ime RS-a, a Tuđman u ime Hrvatske, ali i Federacije. RS svojom današnjom negacijom BiH krši Dejtonski sporazum.

• Ako ne poštujemo Dayton, kako da usvojimo vrijednosti ZAVNOBiH-a, koje bi nam sada dobro došle?
– Sve one koji su za bosansku politiku, vlasti u RS-u proglašavaju neprijateljima srpskog naroda. Međunarodnim priznanjem BiH i njegovim potvrđivanjem 1995, izvršena je samo unutrašnja reorganizacija države. I te vlasti bi konačno trebale početi voditi bosansku politiku, umjesto da slijede onu iz Srbije.

• Umjesto da se od bosanske politike zazire?
– Tako je. I najveći nedostatak, kada govorimo o neefikasnosti države, jeste to što postoje snage protiv bosanske politike. Velika je odgovornost na Vladi Srbije, koja sebe predstavlja prijateljem BiH, a nastavila je da koketira s Dodikovom politikom odnosa prema BiH kao nekom teretu za RS i kao nečemu što dovodi u pitanje opstanak RS-a. A državnu vlast u BiH čine oba entiteta. Kada kritikuju državu, zanemaruju svoj udio u tome, preko svojih predstavnika u Parlamentu BiH, Predsjedništvu BiH… Narodna skupština RS-a 20. jula 1993. godine održala je tematsku sjednicu u Mrkonjić-Gradu i donijela odluku da RS i njegov narod ne obavezuju odluke donesene na ZAVNOBiH-u 1943. Ta odluka je Ustavom BiH iz Daytona postala ništavna. Zašto? Zato što je u aneksu 2 na Ustav BiH rečeno da propisi doneseni za vrijeme rata na različitim nivoima ostaju na snazi ako nisu u suprotnosti sa ovim ustavom. Ta odluka NSRS-a iz 1993. postala je ništavna jer je u članu 1. Ustava rečeno da RBiH nastavlja svoje postojanje kao međunarodnopravno priznata država pod imenom Bosna i Hercegovina. To znači da su temelji obnove državnosti BiH u ZAVNOBiH-u, da je odluka NSRS-a ništavna jer je samim Daytonom potvrđeno međunarodno priznanje BiH, a koja je nastala kao obnovljena država 1943. Političko rukovodstvo nije se odreklo te odluke, iako je ona ništavna i vodi na bazi te odluke protubosansku politiku.

• U čemu se ta politika sve ogleda?
– Lansirana je 1945. godine jedna netačna parola, više ideološka nego stvarna, a to je da je pobijeđen fašizam. On nije pobijeđen kao ideologija, već su pobijeđene države koje su imale politički program da ovladaju svijetom. On na neki način kroz velikosrpstvo i velikohrvatsvo postaje živ i jedna je od osnovnih tački agresije na BiH. Riječ je o izmirenju u tim zemljama nosilaca ideje antifašizma i fašizma. U Srbiji je to učinjeno i kroz zakonodavstvo, jer je četnički pokret Draže Mihailovića tretiran kao jedan od prvih antifašističkih pokreta. I u Livnu je 23. avgusta 1993. proglašena republika Herceg-Bosna na istoj platformi, što je faktički negacija države. Zato je negiranje tekovina i vrijednosti ZAVNOBiH-a na neki način ugrađeno u te projekte. Iako Herceg-Bosna nije donijela odluku kao NSRS, kada je riječ o obilježavanju Dana državnosti 25. novembra, on se ne obilježava u kantonima sa hrvatskom većinom. Tamo se obilježava 18. novembar iz 1992, kada je stvoren HZ-HB.

• Šta Bošnjaci mogu učiniti po pitanju njegovanja tradicije ZAVNOBiH-a?
– Mislim da je suštinsko pitanje i da je važno da se unutar BiH probosanske snage vrate osnovnoj vrijednosti Narodnooslobodilačkog rata, a to je obilježavanja Dana ustanka naroda BiH. Prateći historiju u posljednje 2.000 godina, došao sam do zaključka da je ovaj ustanak od 27. jula 1943. drugi u tom razdoblju, a da je bio općenarodni, neovisno od toga kojim se narodima ili plemenima pripadalo. Jer, prvi ustanak je bio od šeste do devete godine nove ere, tzv. Batonov ustanak ilirskih plemena na tlu današnje Bosne i Hercegovine, protiv Rimske imperije, kada je od 25 kohorti te imperije 15 njih učestvovalo u gušenju tog ustanka. Tada je jedna od presudnih bitaka održana na Vranduku. Ovo je drugi ustanak na historijskom tlu BiH koji je dobio obilježje općenarodnog i to je važna činjenica. Svi dotadašnji pokreti i u srednjem vijeku i u Osmanskom carstvu bili su socijalni, ne općepolitički. Čak i otpor BiH Austro-Ugarskoj 1737, kada je održana bitka pred Banjalukom, ustvari je bila odbrana poretka pred prijetnjama tuđe države. Katolički element u BiH je pozdravljao ulazak Austro-Ugarske, a pravoslavni je stajao po strani iako je tom ulasku prethodio njihov ustanak 1875. godine u Bosni, a koji je proizveo potrebu sastajanja Berlinskog kongresa. Ovaj drugi ustanak bio je objedinjen idejom antifašizma i ponukan idejom koju je lansirala Komunistička partija, a to je da svaki narod na teritoriji na kojoj živi, svojim autentičnim ustankom da doprinos oslobođenju te teritorije kao sastavnog dijela bivše Jugoslavije, u kojoj će on nakon pobjede biti suveren. Narod na prostoru BiH su ustvari Bosanci i Hercegovci, a ideja ustanka bila je da se obnove njihove historijske državnosti koje su imali.

BiH kao pokrajina

Ne treba zanemariti da je na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a dat proglas narodima Jugoslavije svih vjera i nacija i da su u njemu pobrojani svi narodi: Slovenci, Hrvati, Muslimani, Srbi, Crnogorci i Makedonci. U dijelu u kojem se proglas odnosi na Muslimane, u prvom pasusu se kaže da su oni bili predmet manipulacije u Kraljevini Jugoslaviji, a drugi se odnosi na Bosance i Hercegovce. To nije slučajno. Kaže se: Bosanci i Hercegovci, Muslimani, Srbi i Hrvati, priključite se NOR-u, da bi BiH kao jedinica održala to svoje jedinstvo i integritet. Već 1943. godine, pred održavanje Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, određena je grupa u sastavu Đilas, Pijade i Žuljović, da u ime CK-a KPJ-a razmotre pitanje položaja u BiH u novom kontekstu. Oni su predložili da BiH bude pokrajina u Srbiji. Kada su to čuli hrvatski predstavnici, rekli su zašto u Srbiji, a ne u Hrvatskoj. Onda je rečeno neka bude pokrajina, u direktnoj vezi sa centralnom vladom. Politički predstavnici ustanka u BiH, Čolaković i Humo, tražili su prijem kod Kardelja i Tita, gdje su tražili da i BiH bude federalna jedinica. Tito je razumio historijsko biće Bosne i tu je njegova veličina kao vođe ustanka, vojnog i političkog vođe. Neki dan čitam Žarka Puhovskog u Oslobođenju. On kaže da je oko 80 posto ukupno izginulih u ratu između ‘41. i ‘45. bilo iz BiH. Ali, ne slažem se s njim, kada kaže da je KPJ ili jugoslavenska elita bila velikodušna kada je priznala nepostojeće nacije Makedonce, Crnogorce i Muslimane. Govori o tome da je u samom tom političkom rješenju napravljena šupljina – BiH kao nenacionalna država. To jeste greška ZAVNOBiH-a, ako hoćete i ukupne politike Narodnooslobodilačkog pokreta, što je AVNOJ Bosnu i Hercegovinu definirao kao jedinicu, ne po nacionalnom, već ekonomskom i kulturnom kriteriju. U rezoluciji ZAVNOBiH-a umjesto toga da BiH nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, trebalo je stajati da je jedinica Bosanca i Hercegovaca.

• Mislite li da bi nam sada zbog toga bilo bolje?
– Mislim da bi tada definitivno bilo riješeno pitanje s kojim se i sada može manipulirati. Bilo bi jasno da BiH pripada Bosancima i Hercegovcima, kao političkim subjektima, a ovako se manipuliralo, pa se pisalo na Pošti u Sarajevu: Ovo je Srbija ili na objektima u srednjoj Bosni: Ovo je Hrvatska. Čak su neki hrvatski političari, liberalne orijentacije, govorili o tome da Hrvati imaju dvije države. A to je greška, jer imaju hrvatsku državu, a BiH je država Bosanca i Hercegovaca, sve tri njene etničke zajednice i niko je ne može svojatati. O tome je Mesić govorio, ali nisam siguran da sadašnji HDZ Hrvatske to ponavlja. Dodik sada ne bi govorio o Sarajevu kao Teheranu, ne bi govorili o Istočnom Sarajevu kao nečemu što je uopće suprotno ideji Sarajeva kao glavnog grada BiH. Najnovijim diskusijama vezanim za biciklističku trku kroz Istočno Sarajevo i Sarajevo manipulira Košarac, navodeći probosansku orijentaciju opozicije u RS-u. To što država ne funkcionira punim kapacitetom kriva je činjenica što joj se oduzima legitimitet.

• Možemo li mijenjati stanje?
– Možemo, ako bi na sljedećim izborima pobijedila opozicija u RS-u, jer se u posljednje vrijeme internacionala narodnih stranaka Evrope opredijelila za pravi pristup prema BiH, a to je da strankama koje jesu narodne, demokratske orijentacije ponudi proevropski program. To su one i potpisale.

Greška Lagumdžije

• Govorimo o pet stranaka iz BiH?
– Jeste. To nije učinila Socijalistička internacionala Evrope. I ona je trebala ponuditi jedan program za BiH koji bi trebale potpisati stranke i obavezati se na jednu proevropsku politiku. Greška je Zlatka Lagumdžije što je sprečavao Dodika da SNSD bude član te internacionale.

• Dakle, po Vama, SDS i HDZ bili bi manje zlo od Dodika i Lagumdžije?
– Po mom mišljenju, SDS je izvukao ispravne zaključke svojim pristupom ovom aktu EPP-a, da se opstrukcijom Dejtonskog sporazuma u smislu orijentiranja RS-a ka nezavisnosti ustvari produžava agonija srpskog, pa i drugih naroda u BiH. Istovremeno, tu je i skidanje teškog kamena oko vrata Srbiji na putu ka Evropi. To je ono što Dodik još nije dokučio, a što je iz sebičnih razloga osporio Lagumdžija, koristeći se njegovom retorikom, ali i toga što internacionala nije prepoznala i nije obavezala socijalističke stranke Srbije i BiH na evropsko viđenje BiH kao nezavisne i suverene države.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close