Terorizam, islamofobija i geopolitička pozadina propagande o “sukobu civilizacija”

U američkom gradu Garlandu u Teksasu se održavala dodjela nagrade na izložbi za najbolju karikaturu o poslaniku Muhamedu pod nazivom  “Nacrtaj Poslanika”, koju je u Centru “Curtis Culwell” organizirala “Američka inicijativa za obranu slobode” (American Freedom Defense Initiative).  Centar “Curtis Culwell” je bio domaćin prve godišnje kontroverzne izložbe i natječaja “slobode govora”, a pobjednik s “najboljom karikaturom” poslanika Muhameda je trebao dobiti nagradu od 10 000 dolara.

(altermainstreaminfo.com.hr)

Kada su predstavnici inicijative za obranu slobode govora počeli govor u blizini zgrade se dogodile eksplozija, a specijalna policija je sve uzvanike i organizatore odvela u takozvanu “sigurnu sobu”. Također su evakuirani susjedni Walmart i drugi centri.

Naime, kasno sinoć su zgradi Centra “Curtis Culwell”prišla dva naoružana napadača i prema njoj ispalila nekoliko hitaca, ali su oba osumnjičenika ubrzo pronađena i ubijena od strane lokalne policije. U razmjeni vatre je ranjen i jedan policajac, koji je otpušten nedugo nakon što je primljen u bolnicu, prenosi Breitbart Texas.

Prema porukama sljedbenika takozvane “Islamske države” na društvenim mrežama, napad su počinili “džihadistički militanti odani toj terorističkoj skupini”.

Jedan od boraca “Islamske države” je na Twitteru napisao: “Dvojica naše braće su upravo otvorila vatru na izložbu u Teksasu o poslaniku Muhamedu” i “Oni su mislili da su u Teksasu sigurni od vojnika Islamske države”, prenosi SITE Intelligence , on-line agencija koja prati aktivnosti islamističkih militanata.

Tijekom incidenta je u zgradi Centra “Curtis Culwell” bilo oko 100 ljudi, a sve će kasnije, prije nego što im je bilo dopušteno da napuste centar, ispitati FBI, pozivajući se na američke medije prenosi RT.

Srećom, na kraju, osim dvojice napadača, nitko nije stradao, ali se postavlja pitanje opravdanosti održavanja ovakvih manifestacija  je li doista riječ o “slobodi govora”? Dvojica ubijenih napadača su od strane medija odmah okvalificirani kao “džihadisti povezani s teroristima Islamske države” i ovo nije prvi put da se islam i “džihad” poistovjećuju s ubijanjem i terorizmom. Istina je i da su određene takfirističke, selafijske i vahabitske skupine sklone nasilnim akcijama i provedbi terorističkih napada, ali se to ne može reći za milijardu i pol muslimana koje se na suptilan način pretvara u “neprijatelje zapadne civilizacije i univerzalnih ljudskih vrijednosti”.

Stoga i ovaj napad u Teksasu nije posljedica djelovanja terorističke ćelije koja je htjela izvršiti masakr na manifestaciji koja se održavala u znak podrške “slobodi govora”, nego samo vrh ledenog brijega indoktrinacije javnog mnijenja koja traje već više od dvadeset godina.

Naime, nakon pada Berlinskog zida su u povijesnoj post-bipolarnoj fazi SAD pokušale nametnuti unipolarni svijet, a takozvani “Zapad” je nakon sloma komunizma neprestano predstavljao islam kao “problem”: politički, društveni, vjerski i kao problem javnog reda i sigurnosti. Ova slike o islamu su usmjerene na stvaranje alarmantne situacije i neprekidne zabrinutosti zbog islama. Iz većinskim muslimanskih zemalja su javnom mnijenju prikazivani pojedini muslimani, koji su iskorištavani kako bi se stvorio kruti stereotip u cijelim narodima, podoban da na globalnoj razini pokreću “nužne sigurnosne vojne kampanje”.

Proizvodnjom “istine” se pravda totalitarizam, a medijski aparat služi da se suzbije bilo kakvo proturječno mišljenje, samo kako bi se olakšalo iznuđivanje širokog konsenzusa za realizaciju unipolarnog svijeta.

Ako netko misli da se ovim pravdaju teroristički napadi, onda ide u potpuno krivom smjeru, jer se želi naglasiti da su nepoznata dvojica muškaraca, kao i slični slučajevi u Francuskoj i diljem Europe proizvod upravo ove kampanje sotonizacije islama koji je “nestankom” komunizma postao “neprijatelj broj jedan” zapadne civilizacije.

Da biste silom oblikovali ovaj svijet i podčinili ga jednoj od supersila, proces za koji netko koristi termin ‘globalizacija’, a drugi ‘globalizam’, prvo ga morate dobro prilagoditi za pružanje sve što zahtijevaju “slobodno tržište” i “slobodno kretanje ljudi”. Drugi dio globalizacije podrazumijeva stvaranje  “svjetske vlade”, proces u kojem je UN bio prvi nagovještaj, ali se oteo kontroli i u njemu “nepotrebno prevelik utjecaj imaju Kina i Rusija”.

Potom se na globalnoj razini institucionalizira “međunarodna  pravda”, što se vidi iz cijelog niza međunarodnih sudova, posebno onih za “ratne zločine” ili “zločine protiv čovječnosti”, koji uvijek optužuju samo gubitnike. Da, gubitnike. Bez obzira na to što su u “našem” slučaju pred Međunarodnim sudom Haagu okrivljeni i “pobjednici” i “gubitnici”, objektivno smo svi gubitnici, jer živimo u vazalskim državama bez pravog suvereniteta i perspektive. Osim “svjetske vlade” i “svjetske pravde”, unipolarni svijet zahtijeva i “svjetsku religiju” s jednim moralom, “zapadnim” i jedinstvenim obrascem “ljudskih prava” i “demokracije”. Sve razlike među nama moraju biti svedene na folklor, prisilno jedinstven i naoko “pacificiran”, ali će u biti sve biti podčinjeno “tržištu”.

Europa je od 1945. godine i bila stavljena pod djelomični nadzor onih koji čeznu za ovakvim ishodom, a Europska unija je s postupnim dokidanjem suvereniteta država namjeravala dovršiti posao koji je ranije započeo s okupacijom. Rusija i Kina su se pobunile i odlučile ne primati zapovijedi od donositelja tih odluka. Kako bi se postigla kontrola nad “srcem Euroazije”, a posebno spriječila energetska neovisnost tog geopolitičkog prostora, bilo je potrebno “okupirati pojas” država koje graniče s Rusijom i Kinom, od kojih su većina pretežno muslimanske zemlje. To je poznata “Osovine zla”, koja zapravo uključuje kasnije napadnuti Irak, a još uvijek uključuje Iran, Sudan i Sirija, potencijalno druge države), ali i Sjevernu Koreju, koji se nalazi skroz na drugom kraju “pojasa”. Ove “odmetničke države” su nakon navodnog “Velikog praska u dvadeset i prvom stoljeću” 11. rujna 2001. godine povezivane s “islamističkim” napadima u Sjedinjenim Državama, Europi i ostatku svijeta.

Nakon tih terorističkih napada je u pravilo punom parom radila zapadna medijska mašinerija koja je zapadnom javnom mnijenju polako nametnula ideju “da, iako nije istina da su svi muslimani teroristi, ipak je činjenica da su svi teroristi muslimani”.  Nitko danas u Europi ne pamti “crveni” i “crni” terorizam i “olovne ‘70-te”, a oraginizrani terorizam je isključivo “islamski”, dok su Norvežanin Anders Breivik, njemačka “Banda kebab” i pripadnici grčke Zlatne zore “teroristi, ali pojedinačni slučajevi i izrodi u većinski zdravom društvu”.

Zaboravlja se da se “islamskom terorizmu”, prema identitetu bombaša i napadača, uvijek radi o osobama koje su itekako bile upoznate sa “zapadnim vrijednostima”, počevši od Mohameda Atte koji je živio u Njemačkoj i svih drugih.

Ovdje je onda ključni problem onaj s početka ove priče, a to su”suživot” i “integracija” muslimana u sve više “demokratskom Zapadu”. Često se postavlja pitanje: “Kako napraviti dobre europske ili zapadne muslimanske građane?” ili prevedeno jednostavnim riječima: “Možemo li vjerovati muslimanima koji žive među nama?”

Možemo li vjerovati muslimanima koji žive među nama, ako u ime slobode govora svjesno i namjerno uprilčimo izložbu na kojoj će netko dobiti 10 000 dolara za najbolju karikaturu o poslaniku Muhamedu? Je li to doista nužno i radi li se o “slobodi govora” ili je to bio “mamac” za muslimane Teksasa, jer je za pretpostaviti da će među njima biti barem jedan ili čak dvojica  koji će reagirati ovako kako su reagirala dvojica napadača na Centar “Curtis Culwell”.

To se posebno vidjelo u slučaju nedavnih terorističkih napada u Parizu. “Problem” tada  postaje “civilizacijski” i među europskim narodima je vrlo lako podići zabrinutost, obzirom na značajan postotak muslimanskih useljenika. Cijeli jedan dio populacije se veže za famozne “islamističke terorističke ćelije u mirovanju” i “petu kolonu Al Qaede “, a sve je u konačnici usmjereno na stvaranje konsenzusa za provedbu funkcionalne vojne i geopolitičke strategije u područjima koja su predmetom atlantističkog dizajna.  Imamo “neprijatelja” za kojeg će se pobrinuti “međunarodna policija” sa svim obveznim operacijama, što znači rat, a sve postaje uobičajen način vođenja unutarnje i vanjske politike.

Zabrinutost je postala svakodnevica , a za napade su uvijek odgovorni islam i muslimani. Mogi pogrešno tumače pojam “preventivnog rata”, jer to nije “rat koji će suzbiti islamističku prijetnju”, nego treba preventivno djelovati kako Sjedinjene Države  ne bi dobie konkurenciju u pojavi novih političkih, ekonomskih, kulturnih i vojnih sila, koje će biti sposobne potkopati američku unipolarnost.

Dakle, samim postojanjem multipolarnosti u međunarodnim odnosima, što će dovesti do upravljanja resursa prema prirodnim principima slobode, neovisnosti, samoodređenja i suvereniteta svih naroda/nacija svijeta, zagovornici globalizacije neće sjediti prekriženih ruku. Od njih se ne može očekivati da će drugim narodima dozvoliti da slobodno izaberu, upravljaju i usmjeravaju svoju budućnost i da će sa svima surađivati za opće dobro.

Stoga je širenje ideje islama kao “problema” vrlo uspješna strategija, jer se hrani krajnjim neznanjem i osim nekih “stručnjaka” malo tko je upućen u  pravi smisao riječi “islam” ili “džihad”, koji se potpuno pogrešno interpretiraju i u kolektivnoj svijesti zapadnjaka te dvije riječi zajedno, često i pojedinačno, uglavnom su sinonim za “terorizam”.

Oni “neupućeni”, posebno novinari, točnije “dopisnici”, a time i njihovi direktori, siju zbrku i u ovom informacijskom ratu stvaraju savršenu ratnu atmosferu.

Mediji koji oblikuju umove ljudi ne mogu razumjeti razinu kriminala i prijevare koju su počinili tijekom invazije većine muslimanskih zemalja, od kojih su neke gotovo nestale, a što je još gore za svijet koji se stalno pjeva ode o vrlinama “anti-rasizma”, te su zemlje vidjele pokolj ljudskih bića, rodbine imigranata kojima trebamo odati “poštovanje”. Oni barem, u skladu s prevladavajućim “sekularnim “,” demokratskim “i inim klišejima  nisu krivi za sudbinu koja ih je snašla.

No, te himne “anti-rasizme” očito nisu skladane za sve i pravi rasizam je u stvari računovodstvo u kojem su istrebljenja muškaraca, žena i djece puka statistika, jer za te “računovođe” muslimani, masovno demonizirani, po definiciji i nisu prava ljudska bića.

Za pokornu manjinu je izmišljen pojam “umjerenog islama”, svojevrsna dimna zavjesa kojom se zamagljuje vid mnoštvu korisnih idiota, uključujući i “intelektualce”, od kojih su neki posebno “egzotični”, kao i za javnost koja im daje kredibilitet.

S točke gledišta kolektivne psihologije, dezinformacije o islamu za cilj imaju podijeliti europsko i arapsko-muslimansko stanovništvo, odvojiti obale Mediterana i odugovlačiti unedogled dihotomiju “istok – zapad” u kojoj je Istok “mjesto barbarstva i tiranije”, dok je Zapad područje “civilizacije”.

Europa, koja umjesto da nađu svoju prirodnu političku, gospodarsku i kulturnu nadopunu u Aziji i Africi, nestaje u smrtonosnom zagrljaju pseudo-kultura globalizacije i globalizma.

Lutkari ovog manevra su lako prepoznatljivi. Kada se dvoje svađaju treći se okoristi. Unoseći razdor između kršćanstva i islama, gospodari Europe i destabilizatori Bliskog istoka su šezdeset godina i više stvorili teritorijalnu cjelinu cionizma – Izrael, dok su muslimanski narodi – Arapi i ne – podijeljeni do neprepoznatljivosti, čak i unutar granica vlastitih “država”.

Većina Europljana je lobotomizirana od djetinjstva i doslovno se ne “sjećaju” onoga što se dogodilo prije šezdeset godina, a paralelno je proizvedena politička klasa bez značaja, dok su se “intelektualci” prilagodili ulozi “proizvođača pristanka”, posebno u kontekstu novog kruga igre između Sjedinjenih Država i Rusije.

Od pada Berlinskog zida i trenutka kada antikomunizam više nije služio atlantističkoj propagandi, došlo je do naglog recikliranja mnogih “intelektualaca” i “opinion makera”, a svi su zajedno pristupili stvaranju raspoloženja u kojem  islam kao vjera i civilizacija, Arapi i muslimani moraju biti percipirani kao “problem” ili “problem svih problema”.

Razlog je jednostavan. Antikomunizam je mogao imati smisla dok god su životarile velike “komunističke” vlasti, ali s Rusijom koja je napustila ulogu SSSR-a i Kine koja se probila na globalnim tržištima “komunizam” je bilo potrebno preoblikovati  u smjeru kontrole Euroazije u nove “velike priče” korisne za ponovnu konsolidaciju Zapada, prije svega Europljana, koji u osnovi ne razumiju tko su i dragovoljno se odriču prirodnog interesa kojeg povijesno imaju u Euroaziji i Sredozemlju.

U ovoj novoj fazi “velike šahovnice”, područja zemalja s arapsko-muslimanskom većinom su postale prva prepreka koju treba neutralizirati, kako bi se uspješno pokrenuo napad na sljedeći glavni cilj koji se nalazi izvan njega. Stoga stvaranje “islamskog problema” podrazumijeva demonizaciju naroda koji nastanjuju područje u blizini Bliskog istoka, a destabilizacija njihovih država je važna jer su neke od njih bogate energetskim resursima.

Europljani moraju postati svjesni stvarnog problema, jer pristajući na ovu prljavu igru ćemo ostati bez naše slobode, nezavisnosti, samoodređenja i političkog, ekonomskog, kulturnog i vojnog suvereniteta.

Ako ne shvatimo tko smo, upregnut će nas u tuđe ratove u kojima ćemo igrati i ulogu “križara Uncle Sama”. Ova noćna mora se može obistiniti i zato što su narodi Europe, indoktrinirani višedesetljetnom propagandom koja im je oslabila karakter i volju. Više se ne rađaju političke klase koje djeluju u njihovom interesu, a europski državnici nisu dostojni ovog statusa. Nije slučajnost da se trenutno najniži odnosi na svim razinama između Europe i Arapa i islamskog svijeta odražavaju na i ulogu Izraela kao ključnog elementa destabilizacije strateški i gospodarski važnog područja, a ne suprotno, kako to neki žele prikazati navodnim, a ne suprotno, kao neki žele prikazati navodnim “sukobom između Bruxellesa i Tel Aviva”.

Globalizacija i internacionalizacija “tržišta”, kao jedini egzistencijalni imperativ i vjera u “ljudska prava”, koja su ništa drugo nego parodija, uporišna su točka onih koji imaju interesa u širenju dezinformacija o islamu i generiranja kontinuiranog alarma kojem je cilju postići konkretne ekonomske, strateške i geopolitičke ciljeve.

Tradicionalni islam sigurno mrzi sjedište globalizacije i internacionalizacije. Muslimani se mjere po mjeri njihove vjernosti islamu i većinom se ne klanjaju novcu, posebno ne lihvarskom sustavu. Ako uzmete u obzir egzistencijalni očaj mnogih “modernih” ljudi, onda treba uzeti u obzir da se iza predstavljanja islama u lošem svjetlu skrivaju jasne namjere.

Analitički okvir gore navedenog treba biti predmetom daljnjih razmatranja i studija, ali je posebno važno naglasiti da iza agitacije oko “islamskog pitanja” stoji trud gomile političara, medija, kulturnih i vjerskih krugova. Ipak, stvaranje “islamskog” problema, koja je tim smjerom krenula nakon uspjeha protiv “komunističke opasnosti”,  odgovara potrebama atlantističke propagande u geopolitičkoj utrci za Euroaziju.

Europljani, kao i uvijek, imaju sporednu ulogu u već viđenom filmu, iako će o konačnom ishodu utakmice za kontrolu Euroazije ovisiti sloboda, nezavisnost, samoodređenje, politički, ekonomski, kulturni i vojni suvereniteti svih europskih i svjetskih naroda.

Na kraju, vraćajući se na napad u Teksasu, jedan od dvojice ubijenih napadača je identificiran kao Elton Simpson iz Arizone, koji je već ranije bio predmetom terorističke istrage. Elton Simpson imenom ne odaje svoju pripadnost muslimanskoj manjini u Sjedinjenim Državama, ali je sam napad bio idealna prilika da se, pozivajući se na statuse na Twitteru i Facebooku, napadači povežu s takozvanom “Islamskom državom”. Slučajno? U to je zaista teško povjerovati.

FOTO / Većinski muslimanska područja u svijetu se “slučajno” ili ne podudaraju s područjima geopolitičkih i geostrateških interesa i aktivnostima Washingtona i njegovih saveznika i njihova bi “konačna pobjeda” u tom dijelu svijeta neminovno dovela do “kraja povijesti” i unipolarnog svijeta:

Izvori:

The “Great Middle East” and the anti-Islamic moment of the „clash of civilizations“

Selling the “clash of civilizations”

E. Galoppini, Islamophobia. Actors, tactics, goals