ZAŠTO HRVATSKI PREMIJER I JAVNOST ŠUTE O SKANDALOZNOM PONAŠANJU ZORANA MILANOVIĆA PREMA BIH?
Autor: Boris Pavelić
Od uvreda, manipulacija, pa i implicitnih prijetnji što ih Bošnjacima, a time i cijeloj Bosni i Hercegovini, upućuje hrvatski predsjednik Zoran Milanović, sramotnija je samo šutnja kojom se javnost u Hrvatskoj konformira s takvim ponašanjem hrvatskog predsjednika koje, ako se i može nazvati “politikom”, nije drugo doli etički nedostojna, taktički promašena i strateški štetna politika.
U tjednu kada se Bosna i Hercegovina, pa i svi dobronamjerni ljudi ovoga svijeta, prisjećaju 30. obljetnice početka opsade Sarajeva – najtežeg zločina nad jednim gradom u Europi poslije Drugoga svjetskog rata – Zoran Milanović odlazi u Mostar, da obilježi tridesetu obljetnicu Hrvatskog vijeća obrane. I to kako odlazi! Baš kao i Milorad Dodik, baštinik i slavitelj onih koji su opsjeli Sarajevo, koji je našao shodnim da u Mostar, na tamošnji Međunarodni sajam gospodarstva, odvede mađarskoga ministra vanjskih poslova, Orbanova činovnika Petera Szijarta, doslovno dan uoči obljetnice početka opsade Sarajeva. I ondje, dakako, ne reći ni jedne jedine riječi o toj obljetnici, koja s toliko demonske jeke odjekuje danas i u Ukrajini.
Odlazi Milanović u Mostar, također, nakon što je unaprijed, svojim kvazihistoriografskim interpretacijama, minirao apele – nadajmo se dobronamjerne – hrvatskog premijera Andreja Plenkovića; premda ni Plenković, boraveći u Mostaru baš na dan kada je prije trideset godina počinjalo ubijanje Sarajeva, o tom zločinu nije rekao nijedne jedine riječi. Utoliko, različita retorika Plenkovića i Milanovića o Bosni i Hercegovini ne zvuči kao istinski različita politika; ona tek podsjeća na igru dobrog i lošeg policajca koji žrtvu mrcvare dvjema različitim taktikama, kako bi postigli isti cilj. U ovome slučaju, slučaju Bosne i Hercegovine, taj cilj nipošto nije jasan onoliko koliko Plenković i Milanović, u zboru s Čovićem i Dodikom, tvrde da jest.
Jer, zapanjujuće je slušati ono što Zoran Milanović govori o Bosni i Hercegovini – naročito od političara koji je još do prije desetak godina hvastao da je socijaldemokrat, kao i svojim političkim prijateljstvom sa Željkom Komšićem. Valja ovdje reći, dakle, da je političko “pretrčavanje” što ga je poduzeo Zoran Milanović, mnogo nedostojnije od pretrčavanja što su ih krajem osamdesetih i početkom devedesetih poduzimali sada već legendarni komunisti, koji su u niskom startu bježali pod skute HDZ-a: tada je, naime, Miloševićeva najezda još i mogla djelovati kao stanoviti alibi – ali, što je danas alibi Milanoviću, da od umjerenog račanovskog patriota lijevog centra prebjegne u tabor nekonzervativne desnice Trumpova i Orbanovog tipa, pa još da se time i razmeće? Kada je o Milanoviću riječ, pretpostavljamo da su uzroci u stanovitome psihološkom procesu etičke korupcije, ali to će biti tema nekog drugog teksta.
Kako bilo, dan uoči tridesete obljetnice početka opsade Sarajeva, Zoran Milanović – koji je, prisjetimo se, ružno napao Šefika Džaferovića kada se ovaj, kao dobar susjed, poklonio žrtvama porušenog Vukovara – najavio je odlazak u Mostar, na obljetnicu utemeljenja HVO-a, ne spomenuvši opsadu Sarajeva ni jednom jedinom riječju. Pritom je rekao, doslovno, ovako: “Mi ne idemo tamo postrojavat’ nekakve frei-korove ili nekakve trupe koje će ne znam šta raditi u BiH, nego naprosto neke stvari potcrtat’ – da je uloga Hrvatske u BiH, uz neka zastranjenja, bila vitalna za BiH.”
“Uz neka zastranjenja”?! Što, zaboga, znači “uz neka zastranjenja”? Predsjednik nije objasnio, pa nam ne preostaje drugo nego pretpostaviti: pod “zastranjenjem” Milanović je očito mislio na rat HVO-a i Armije BiH od listopada 1992. do travnja 1994. Pa je li taj rat “zastranjenje”? Pa, evo, samo osnovno: masakr 116 bošnjačkih civila u Ahmićima; pokolj u Stupnom dolu; logori za tisuće bošnjačkih muškaraca; prisilni rad; odvođenje i pogibije na prvoj crti bojišta; silovanja, mučenja, izgladnjivanja, protjerivanja; srušeni gradovi – istočni Mostar, Stolac, mali orijentalni biser Počitelj – naravno i obrnuto: ratni zločini nad Hrvatima u Grabovici, Križančevu selu, Malinama, Bugojnu; protjerivanje Hrvata iz Vareša; godinu i pol uzajamnog ratovanja, bezumni rat u kojemu je poginulo… Koliko ljudi? Nikad nije točno utvrđeno koliko, ali može se strahovati da nije manje nego u Domovinskom ratu u Hrvatskoj… To su “zastranjenja”? Pa zar činjenice, koje su s toliko fascinantne i bolne pedanterije istodobno opisane i katalogizirane na dvije i pol tisuće stranica presude šestorici civilnih i vojnih čelnika Herceg-Bosne, opisuju tek “zastranjenje”?! Naravno da ne. Naravno da rat HVO-a i Armije BiH nije bio “zastranjenje”, nego epohalna tragedija opterećena zločinom, koja će u povijesti međunarodnog prava ostati zapisana kao udruženi zločinački pothvat vrha hrvatske države za nasilnim otcjepljenjem dijela susjedne zemlje, Bosne i Hercegovine, a u političkim i etičkim odnosima dva naroda kao najveći zločin koji se nikada više ne smije ponoviti.
A za Zorana Milanovića, ako je suditi prema njegovim vlastitim riječima, sve je to, eto, “zastranjenje”. Istina, Milanović ne ide u Mostar da slavi zločine HVO-a nad Bošnjacima – službeno svakako ne. On ide onamo iz istog motiva zbog kojeg je, u kolovozu 2020., uručio odlikovanje Zlatanu Miji Jeliću, ratnom zapovjedniku HVO-a u Mostaru, protiv kojega je BiH podnijela optužnicu, a Hrvatska otvorila istragu zbog ratnih zločina. Milanović je, podsjetimo se, odličje Jeliću uručio kao zapovjedniku postrojbe HVO-a koja je sudjelovala u Oluji. Tako i sada: Milanović tvrdi da ide u Mostar kako bi obilježio osnivanje vojske koja je, kako kaže, “zajedno s Hrvatskom vojskom spasila BiH”. “To je onaj HVO zbog kojeg je Alija Izetbegović dobio najviše veleredove iz ruku Franje Tuđmana”, dodaje Milanović, pa posprdno poziva “neka ih njegov sin vrati ako je Hrvatska zločinac koji ide dijeliti BiH”. Milanović pritom tvrdi kako “BiH ne bi opstala da nije bilo HV, i HVO-a, ali prije svega HV-a”. Rezolutan je kako “nikakvo bombardiranje NATO-a nije slomilo Ratka Mladića, već dolazak hrvatskog oklopa i nekoliko stotina profesionalaca pred Banjaluku. Tek onda se mogla postrojiti Armija BiH”. Pa zaključuje: “To su gole činjenice.”
Nisu, nažalost. To nisu “gole činjenice”. To su tek “neke činjenice”. Jest, godinu nakon što su Amerikanci natjerali – natjerali, dakle – Franju Tuđmana da zatvori logore za Bošnjake, a s njima i Herceg-Bosnu, on je napokon, opet uz budni nadzor Amerikanaca, sklopio ratni savez s Armijom BiH, pa su te dvije vojske porazile, doslovno pomele srpske snage iz zapadne i sjeverne Bosne – a tako je to, naravno, i trebalo biti, pa to razdoblje, dakako, treba zajednički i obilježavati. Ali zajednički, a ne jednostrano, kao što to čini Milanović. I osim toga, kao što znaju svi osim, izgleda, Zorana Milanovića, to razdoblje – na veliku hrvatsku sramotu – nije jedino u ratu u Bosni i Hercegovini. Postojala je, nažalost, i ta ratna 1993, koja je počela – prema nalazima presude Haškog suda – nasiljem HVO-a nad Bošnjacima u Prozoru u listopadu 1992., a okončala se u travnju 1994, političkim i ratnim fijaskom Herceg-Bosne, protubošnjačkog HVO-a i njihovog pokrovitelja Franje Tuđmana, koji je, na svu sreću, bio prisiljen odustati od svoje opsesije neprijateljstva s Bošnjacima, kao i od apsurdne ratne suradnje s onima koji su napali njegovu vlastitu domovinu.
E, da je i to spomenuo Zoran Milanović, tek bi to bile “gole činjenice”. Ne može Hrvatska u Bosni i Hercegovini voditi prijateljsku politiku, ako uporno prešućuje 1993. godinu, a naročito ne ako ima predsjednika koji otvoreno vrijeđa bošnjačke političare, nazivajući, recimo bošnjačkog člana Predsjedništva BiH “udbašem iz Zenice”, a predsjednika SDA “velikim Hasan-agom pomiriteljem”, da ovdje ni ne spominjemo već znameniti “sapun i parfem”. I ne može hrvatski premijer Andrej Plenković očekivati da će njegov deklarativno pristojni politički govor, kojim hrvatske i bošnjačke političare nastoji privoljeti na dogovor, polučiti ikakav rezultat, sve dok jasno ne prozbori o načinu kojim predsjednik njegove vlastite države ponižava susjede i manipulira najbolnijim događajima ovdašnje zajedničke povijesti.
Andrej Plenković, a s njim i hrvatska javnost, dužni su jasno reći da je Milanovićev politički govor o Bosni i Hercegovini moralno neprihvatljiv, strateški štetan i taktički promašen: on, dapače, šteti više Hrvatima u BiH nego zagovornicima građanskog koncepta, jer ove potonje samo opskrbljuje dodatnim argumentima za tvrdnju kako Hrvatska nema dobre namjere prema BiH. Ali taj Milanovićev način, dakako, kontraproduktivan je i za Bošnjake, pa i za sve u BiH: jer na konfrontaciji, svađi, suprotstavljanju, nikad se ništa dobro u toj zemlji ne može postići. A postoji, naravno, i drukčiji put: put iskrenog, časnog, nedvosmislenog i dobrosusjedskog priznavanja zabluda vlastite strane, uz istodobno strpljivo građenje razumijevanja i zajedništva kroz naglašavanje zajedničke, iznimno uspješne obrane u ratu od 1994. naovamo. Tako bi o BiH trebao govoriti hrvatski predsjednik. On bi danas, na obljetnicu početka opsade Sarajeva, trebao reći: “Žao nam je, jer znamo: da Tuđman nije zaratio s Armijom BiH, opsada Sarajeva mogla je trajati dvostruko kraće”. Jer i to je, eto, “gola činjenica”. Zašto javnost u Hrvatskoj o tome uporno šuti? Boji li se bivšeg Komšićeva prijatelja Zorana Milanovića?
tacno.net
