Bez vjerničkog suočavanja s vlastitim djelovanjem, bez optužbe protiv samog sebe u onim stvarima koje su se u vlastitoj prošlosti pokazale kao zablude, grijesi i propusti, nema obraćenja i promjene životne prakse, nema ni željene budućnosti
Drago Bojić, polis.ba
Polovicom rujna započela su u Sarajevu zasjedanja Prve sinode Vrhbosanske nadbiskupije na kojima će biskupi, svećenici, redovnici, redovnice, teolozi i vjernici laici raspravljati o stanju Katoličke crkve u ovoj nadbiskupiji kako bi dali smjernice za budućnost. Radni materijal koji je pripreman godinama donosi mnoge teme o kojima će članovi Sinode (grč. sínodos: sabor, vijeće, skupština) raspravljati i na koncu donijeti zaključke. Riječ je o važnim i istodobno teškim i kompleksnim pitanjima i izazovima pred kojima se nalazi vrhbosanska Crkva zbog čega je Sinoda od početka označena kao najvažniji događaj u novijoj povijesti Katoličke crkve u Vrhbosanskoj nadbiskupiji.
Ako se pažljivije prođe kroz pripremne materijale Sinode, koji imaju poslužiti za raspravu, može se primijetiti da u njima nema teme na koju stalno ukazuje sadašnji papa: ispitivanja savjesti i kritičkog sagledavanja vlastite prošlosti, koja je – osobito nedavna ratna prošlost – za Crkvu i mnoge katolike u Bosni rezultirala vrlo teškom situacijom. Odgovorne za to ne treba tažiti samo u vanjskim faktorima, kojih je dakako bilo i u ratu i u poraću, nego vidjeti ima li odgovornosti i na strani Crkve i njezinih ljudi. Predsjednik Sinode, kardinal Puljić, u prvom obraćanju članovima Sinode, izrazio je želju da se Sinoda ne pretvori u “kritiziranje i kukanje”, nego da traži “ono što će učiniti ovu mjesnu Crkvu životnijom i hrabrijom svjedočiti svoj identitet i poslanje”. Slažem se doista s Kardinalom da kukanje ne pomaže mnogo, ali sasvim suprotno mislim da kritički osvrt na neka područja crkvenog života i djelovanja može uvelike pomoći da se traži i nalazi željeni put za budućnost.
Početkom rujna papa Franjo je u jednoj od svojih propovijedi u Domu Sv. Marte kazao da se prvi korak u čovjekovom obraćenju i promjeni života sastoji u tome da “optuži samog sebe”. I kao pojedinci i kao kolektivi skloniji smo optuživati druge, grešnošću drugih opravdavati vlastite zloće i slabosti, u drugima gledati uzroke svoga nezadovoljstva i očaja, i sve to samo kako ne bismo kritički razmišljali o sebi i o svojim postupcima. Cilj takvog sagledavanja, preispitivanja i suočavanja sa svojim djelovanjem i životom jest obraćenje, koje ne polazi ni od uljepšane i ušminkane, ali ni od beznadne i paranoične svijesti o svom stanju, nego od osobnog i zajedničkog iskustva vjere, susreta sa zahtjevnim i milosrdnim Bogom.
Prije dvadesetak godina, u jubilarnoj 2000. godini, papa Ivan Pavao II. je pred svjetskom javnošću pokazao što znači suočavanje s prošlošću i čišćenje pamćenja, te je zatražio oproštenje za grijehe koje su pripadnici Crkve počinili u dvije tisuće godina postojanja kršćanstva. Tada je taksativno nabrojao grijehe Crkve iz prošlosti: vjerski i križarski ratovi, nesnošljivost prema onima koji drugačije misle, prisile inkvizicije, crkveni raskoli i podjele, neprijateljstvo prema pripadnicima židovskog naroda, grijesi protiv ljudskih prava, drugačijih vjera i kultura, grijesi protiv dostojanstva žene i temeljnih prava ljudske osobe. Ipak ta njegova mea culpa više je odjeka imala u svijetu, nego li u samoj Crkvi, pa stoga priznanje grijeha i traženje oprosta i nije značajnije promijenilo život same Katoličke crkve. Veliku odgovornost za to snosi i sam papa Ivan Pavao II. i njegov najbliži suradnik kardinal Ratzinger, kasniji papa-nasljednik, Benedikt XVI. Na koncu je sve ostalo uglavnom na formalnoj i deklarativnoj razini kajanja bez obraćenja. Kajanje za grijehe i zla iz prošlosti ima smisla ako ono mijenja praksu sadašnjosti. Ako to nije slučaj, onda je kajanje licemjerno, neobvezatno, a može služiti i kao alibi da se nastavi po starom.
Ukoliko je inicijatorima i sudionicima Sinode stalo da ona donese novi zamah i preobražaj Vrhbosanskoj nadbiskupiji, onda bi taj proces morao uključiti i ozbiljan, ljudski i vjernički osvrt na zajedničku prošlost i suočavanje s vlastitom – osobnom i zajedničkom odgovornošću, ne isključujući ni prije spomenutu “optužbu protiv samih sebe”. Bez sagledavanja prošlosti naprosto nije moguće objektivno i kritički progovoriti o sadašnjosti, a još teže je dati smjernice za budućnost. Zato ću se u ovom tekstu kao izravno zainteresirani, franjevac Bosne Srebrene i svećenik Vrhbosanske nadbiskupije i Katoličke crkve u BiH, osvrnuti na ono što po mome mišljenju Katolička crkva u Vrhbosanskoj nadbiskupiji ne bi smjela previdjeti kao mjesta svoje odgovornosti. Takva vrsta suočavanja nije lagana i zgodna, ali jest put kojim Crkva treba ići ako se hoće zvati Kristovom zajednicom i biti vjerodostojna pred današnjim ljudima i svijetom. Moj osvrt se odnosi na sedam – vjerojatno i brojčano i sadržajno nepotpunih – problemskih područja crkvenog, političkog, društvenog, moralnog i duhovnog karaktera, koja pokazuju ponekad i teške neuralgične crte, ali nipošto nisu bez mogućnosti novih putova. Upravo sinodalni proces uključuje mogućnost da se iz raspravljanja, suočavanja i kritičkog osvrta, otvori put za dogovor o važnome, bitnome, životnome.
Nekritički odnos prema prošlosti
Bosanski katolici su u zadnjem ratu pretrpjeli velika zla, progone i etnička čišćenja, ponajviše u bosanskoj Posavini i Krajini. Istodobno i neki od njih su počinili zločine nad drugima, primjerice u Srednjoj Bosni. Unatoč toj činjenici, unatoč i sudskim presudama, biskupi i svećenici u Vrhbosanskoj nadbiskupiji rijetko govore o zločinima koje je počinila hrvatska i katolička strana u ratu, a istodobno podržavaju i presuđene ratne zločince. Kritika našega zla, neće obezvrijediti našu patnju, nego je pročistiti. Empatija prema tuđoj patnji čini nas humanijima i može iscjeliteljski djelovati na našu patnju.
Postoji opravdana i jasna – iako često preuveličana – kritika komunističkog sistema i njegovih sistemskih zala, ali ne postoji jasan, odlučan i kritički otklon prema ustaškom režimu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj iz Drugog svjetskog rata, prema biskupima, svećenicima i franjevcima koji su podržavali taj režim. Uza sve nužne razlike u pojedinim slučajevima, ne smije se vlastite vjernike ostavljati u pogubnom uvjerenju da su ubojita ideologija i zli režim, koji je zlo nanosio drugima, a suludo žrtvovao svoj narod, u bilo kojem smislu prihvatljivi, a kamoli dobri. U tom smislu će mise za poginule i nestale na Bleiburgu i nebrojenim stratištima biti proigrane prilike da se doista suočimo ne samo sa zlom neprijatelja, nego i s odgovornošću naših i nas.
Kad je riječ o prošlosti treba spomenuti i unutarcrkvene podjele između dijecezanskog i franjevačkog dijela Crkve koje vuku korijene još od konca 19. stoljeća i vremena nadbiskupa Stadlera koji je nanio puno nepravde bosanskim franjevcima i ponašao se kao da je stoljetno djelovanje franjevaca potpuno beznačajno. Sadašnja „štadlerizacija“ Vrhbosanske crkve (za Stadlera se vodi postupak kanonizacije) očituje se i u tome što kardinal Puljić ne želi ispraviti nekorektan odnos svojih prethodnika prema bosanskim franjevcima, primjerice odnos nadbiskupa Jozinovića i njegovo problematično oduzimanje župa (slučaj Haljinići).
Izjednačavanje vjere s nacionalnom pripadnošću
Vjersko i nacionalno su kod svih bosansko-hercegovačkih naroda isprepleteni. To ima svoje povijesne razloge, a rat devedesetih dodatno je tu vezu osnažio i produbio. Da je vjera bosanskih i hercegovačkih katolika tako snažno obilježena nacionalnim (nažalost, često i nacionalističkim), veliku odgovornost snose i biskupi i svećenici koji također ne prave razliku između narodne (nacionalne, etničke) pripadnosti i vjere. Zbog toga mnogi vjernici poistovjećuju ta dva identiteta. Hrvatstvo je posve zasjenilo kršćanstvo. Kazano riječima koje rado koriste mnogi biskupi i svećenici – domoljublje je nadjačalo bogoljublje. U zagrljaju nacije i vjere, uvijek se guši vjera.
Ni činjenica da je bosansko-hercegovačkih katolika sve manje zbog ratnih progona i dramatičnog iseljavanja, ne smije biti razlog da se opravdava nacionalizam. Upravo su biskupi i svećenici u BiH najodgovorniji što je među bosansko-hercegovačkim katolicima zaživio model integralnog hrvatstva i matične domovine Hrvatske. To je dovelo do odbacivanja Bosne i Hercegovine kao vlastite domovine, a vjeru mnogih ljudi svelo na puku nacionalnu pripadnost. Bosna, zemlja u kojoj se kršćanstvo inkarniralo i ima vlastitu, dugu i snažnu tradiciju, ne doživljava se autohtonim duhovnim i religioznim zavičajem.
Sprega s vlašću
Vrlo problematično djelovanje vodstva Katoličke crkve u BiH, i dijecezanskog i franjevačkog dijela, iako postoje određene razlike, bez sumnje je nekritičko podržavanje hrvatske politike devedesetih godina, zagrebačke i hercegbosanske, a sada hercegovačke i mostarske, koja također nije bez odgovornosti što su bosanski katolici u mnogim dijelovima Bosne posve istrijebljeni, što se u njih nakon rata nisu vratili ili što se ni sada za njih ondje nitko ne brine. Ta politika ne bi bez asistencije Crkve imala takvu moć nad bosanskim katolicima.
U ratu je bilo više kritičke distance prema toj politici, nego što je to slučaj u poratnom vremenu. Generalno se može kazati da je mjesna (vrhbosanska) Crkva u ratu sačuvala svoj obraz, da se mjesna (vrhbosanska) Crkva u ratu bolje i ispravnije postavljala, da su i biskupi i mnogi svećenici, riskirajući često i svoje živote, podnijeli velike napore ostajući uz vjernike i pomažućima da lakše prebrode ratne strahote. Taj veliki ljudski i vjernički kapital u godinama poslije rata olako je potrošen ponajviše zbog toga što je Crkva više slijedila politiku, nego išla putem vjere i Evanđelja, na koji je pozvana i obvezana.
Kardinal Puljić i većina svećenika i franjevaca u Vrhbosanskoj nadbiskupiji podržavaju politiku HDZ-a koja posljednjih godina stalnim strašenjem bosanskih katolika i Hrvata ugroženošću, pojačava njihovo iseljavanje. Stanje u kojem se nalaze bosanski katolici i Hrvati objektivno je teško i to se ne smije nijekati niti umanjivati. Unatoč tome, ne bi se smjelo slijediti sadašnju “nacionalnu” politiku zato što ona ne čini praktično ništa da se to stanje bar dijelom popravi ili ublaži. Ta politika, treba to stalno ponavljati, odustala je od Bosne i bosanskih katolika i Hrvata. Crkva to ne smije učiniti jer bi tako izdala svoje temeljno poslanje – da bude utjeha i nada ostavljenim, zaboravljenim i marginaliziranim ljudima.
Cijelo poratno vrijeme kardinal Puljić se trudio da i u javnosti, i u Crkvi koju vodi, ušutka kritičke glasove, pozivajući konstantno na jedinstvo što je uvijek išlo u prilog mnogostruko destruktivne politike među Hrvatima. Mnogi svećenici se doslovno natječu tko će se više dodvoriti političkoj vlasti i tko će više od toga profitirati. Pritom su nekima važniji politički šefovi od svetinja, ponižavaju sami sebe, dopuštaju da crkve i sveti prostori budu pozornice političkih parada. Postoje i slučajevi, znaju to crkveni i redovnički poglavari, gdje politička vlast odlučuje i o službama i namještenjima svećenika, pa i o tome tko smije, a tko ne smije propovijedati na blagdanima i svetkovinama.
Socijalna neosjetljivost
Demografski opustošeni bosanski katolici, istodobno su i socijalno osiromašeni, osim malog dijela koji se u ratnom i poratnom vremenu “snašao” i “jamio”, odnosno obogatio se na pljački i nezakonitoj privatizaciji. Ovdje izuzimam one koji su znanjem, sposobnošću i poštenim radom stekli svoja bogatstva i koji se pravedno i korektno odnose prema radnicima. O eksploataciji radnika vodstvo Katoličke crkve u BiH uglavnom se nije izjašnjavalo, a ako bi se i doticalo te teme, bilo je to formalno i deklarativno pozivanje na načela kršćanskog socijalnog nauka, ali tako da se nikad ne zamjeri bogatima.
Dok su pojedini bogati katolici i Hrvati pljačkali vlastiti narod, biskupi, svećenici i franjevci (ne svi, naravno) su s tim istim ljudima surađivali, blagoslivljali njihove industrijske i tržne pogone, primali donacije i zatvarali oči pred zastrašujućom nepravdom koju su trpjeli radnici. Unatoč tome što sadašnji papa Franjo inzistira na društvenoj pravednosti, na socijalnoj osjetljivosti, na pravima radnika, što su i temeljni postulati kršćanskog socijalnog nauka, vodstvo Vrhbosanske crkve se uglavnom oglušuje o takve poruke, šuti o izrabljivanju radnika i zbog toga snosi dio odgovornosti za masovno iseljavanje ljudi posljednjih desetak godina.
Socijalne nepravde postoje i u samoj Crkvi, među svećenicima, ali i u njihovom odnosu prema časnim sestrama, prema ljudima koji rade u župama i samostanima, od kojih također neki nisu ni osigurani niti adekvatno nagrađeni za svoj rad. Ne može Crkva mijenjati socijalnu politiku, ali može i mora biti glas poniženih radnika, može i mora biti primjer pravednosti. Nije dovoljno samo karitativno djelovati, što Crkva svakako čini preko Caritasa, Kruha Sv. Ante i uz pomoć dobročinitelja, nužno je progovoriti o uzrocima siromaštva i bijede.
Šutnja o društvenom moralu
Kad je riječ o moralu, biskupi i svećenici u svojim nastupima najčešće govore o seksualnom moralu i time izbjegavaju da progovore o cjelovitom moralu osobe koji se tiče i njezinog javnog djelovanja. Iz biskupskih poslanica i svećeničkih propovijedi gotovo posve je iščezao govor o političkom i socijalnom moralu kako se ne bi zamjerili političkim vođama i bogatom dijelu društva. Jednostavnije je zalaziti u intimu ljudi, baviti se njihovom seksualnošću, nego javno progovoriti o korupciji i kriminalu koji je prisutan i u crkvenim redovima. Zadaća svećenika nije da se bave ljudskom seksualnošću koja je vrlo osjetljivo i kompleksno područje – područje na kojem smo svi krhki i slabi.
Zbog propovijedi biskupa i svećenika koje se bave seksualnim moralom, koji s patrijarhalnih pozicija moći u tradicionalističkom duhu određuju kako ljudi trebaju urediti svoj život (ljubavni, bračni, obiteljski), pogotovo kad je riječ o ženama, dio ljudi se udaljava od Crkve, jer ne pristaje na to da se banalizira, vulgarizira i duhovno kriminalizira njihova intima. To je i jedan od najvećih razloga što Crkva u BiH gubi mlade ljude koji se ne mogu poistovjetiti s ideološkim svjetonazorom njezinih biskupa i svećenika.
Ideološka razračunavanja s komunističkim režimom i liberalnom ideologijom, o čemu najčešće govore biskupi i svećenici, a zatvaranje očiju pred izrabljivanjem ljudi, pred njihovim stvarnim i svakodnevnim životnim problemima, znak su da Crkva djeluje više kao politička i aktivistička organizacija, a manje kao zajednica vjere. Kršćanstvo neće preživjeti boreći se protiv drugih i drugačijih svjetonazora, nego tako što će više povjerovati u moć Isusova Evanđelja.
Nezdrava duhovnost
Poratno vrijeme je obilježeno i fenomenom svećenika-karizmatika, uvoznih i domaćih, koji su iskvarili vjeru bosanskih katolika. Uz dopuštenje i blagoslov crkvenih vlasti oni su obezvrijedili bogatu tradiciju pučke pobožnosti u Bosni i nametnuli nove oblike religioznosti, često strane duhu Evanđelja i kršćanske vjere, duhovnosti bosanskih katolika, a mogli bismo reći i katolika i kršćana općenito. Takozvani karizmatski pokret sve više zahvaća Vrhbosansku crkvu, potkopava zdravu religioznost ljudi te iza sebe nerijetko ostavlja duhovnu pustoš.
Svećenici-karizmatici manipuliraju osjećajima ranjenih, traumatiziranih i psihički bolesnih ljudi, dajući im lažne nade i gurajući ih još dublje u očaje i depresije, a istodobno čine bolesnima i one zdrave. Među njima su i svećenici iz Hrvatske i Hercegovine koji dolaze među bosanske katolike kako bi ih dodatno nacionalizirali i pohrvatili. Ti lažni proroci našega doba, uz odobravanje ili prešutnu podršku crkvenih poglavara, obilaze župe Vrhbosanske nadbiskupije i Bosne Srebrene, duhovno truju i razbolijevaju ljude, stvarajući male sektaške zajednice, često kao sjeme razdora u mnogim župama ove mjesne Crkve.
Duh takozvane karizmatičnosti sve više zahvaća mlade svećenike koji odbacuju teologiju i napor mišljenja, koji preziru sve što je vezano uz znanost i knjigu, pozivajući se na svoje “karizme” (darove) i “bliske odnose i kontakte s Duhom Svetim”. Njihove propovijedi su najčešće ideološko razračunavanje s “detektiranim” neprijateljima u Crkvi i društvu, jeftina apologetika političkog i nacionalnog katolicizma, banalno i plitko emocionaliziranje vjere, promocija samih sebe – propovijedi udaljene od života i životnih problema bližnjih, pri čemu se omalovažava ozbiljna i teološka razina Duha kao izvora i pokretača kreativnog, zdravo-kritičkog i životno otvorenog mišljenja i djelovanja.
Zataškavanje vlastite grešnosti
Posljednjih desetljeća Katoličku crkvu diljem svijeta potresaju sablažnjive afere i skandali na seksualnom i financijskom području. Sasvim recentni primjer iz Francuske ostavlja bez riječi i duboko postiđuje. To je jedan od razloga što su milijuni katolika u zapadno-europskim zemljama napustili Crkvu. Takvi slučajevi se u Vrhbosanskoj Crkvi zataškavaju, a problem se najčešće rješava tako što se “posrnule” svećenike premješta u druge župe ili druge države. Ponekad ih se i štiti i nagrađuje jer su poslušni svojim poglavarima koji ih koriste kao svoje sluge i svoje špijune. Ako netko o tim problemima i progovori na internim crkvenim i franjevačkim sastancima, njega se ušutkava, a nerijetko i osuđuje da radi protiv Crkve, protiv zajednice.
Sve to znaju crkveni i redovnički poglavari, ali unatoč tome dopuštaju, primjerice, da svećenici koji su upetljani u financijske malverzacije, koji su pronevjerili i otuđili crkveni novac, čak i novčane darove od misa i zavjetnih darova ljudi, upravljaju i dalje župama. Nije jednostavno donositi odluke koje se tiču života drugih ljudi, i nije jednostavno nekoga udaljiti iz franjevačke i crkvene zajednice, ali postoje slučajevi u kojima se naprosto mora djelovati odlučno kako bi se zaštitile žrtve i zaustavilo širenje zla.
Ne provjeravaju se ozbiljno ni franjevački ni dijecezanski svećenički kandidati, te se događa da u crkvene redove uđu ljudi problematičnih prošlosti i bolesnih osobnosti, ponekad i oni koji psihički nisu zdravi. Crkva treba imati razumijevanja za bolesne i grešne ljude, ali jednako tako mora imati odgovornosti za ljude s kojima njezini službenici rade te se ne smije pretvoriti u zdravstvenu ustanovu ili pak utočište za prevarante, pa čak i za kriminalce. Vjernici o tome uglavnom nisu informirani, jer se stvari kriju od vjernika, kako bi se tobože izbjegla sablazan. Zajednica koja šuti o prijestupima pojedinaca u svojim redovima, šteti vlastitoj vjerodostojnosti. Šutnja o tim stvarima i problemima kad tad će doći na naplatu.
U ovom tekstu smo ukazali samo na nekoliko problema unutar Crkve Vrhbosanske. Zadržali smo se na broju sedam zbog simbolike koju taj broj ima u kršćanskoj i katoličkoj tradiciji. Hoće li se na Sinodi progovoriti barem o nekim od ovih problemskih područja života i djelovanja Vrhbosanske Crkve, ostaje da vidimo. Ali jedno je jasno, bez vjerničkog suočavanja s vlastitim djelovanjem, bez optužbe protiv samog sebe u onim stvarima koje su se u vlastitoj prošlosti pokazale kao zablude, grijesi i propusti, nema obraćenja i promjene životne prakse, nema ni željene budućnosti. I to onoj prošlosti koje se treba stidjeti, za koju se treba kajati i tražiti oproštenje. U protivnom, puko priznanje opće grešnosti prema matrici da smo svi grešni ili skrivanje iza grijeha drugih, čin je neodgovornosti i u konačnici i čin nevjere.
Drago Bojić, polis.ba
