Ton pripovijesti kao da hoće sugerirati kako ne postoji ništa sveto u ljudskome svijetu, u kojemu je svatko vrijedan poruge, gdje su nakaznost i potpuna amoralnost ljudi, glupost i sebičnost prevladavajući arbitri
S njemačkoga preveo Igor Bošnjak
Biblioteka Feral Tribune, Split, 1996.
Rođen 1901. godine na riječkome Sušaku, njemački pisac mađarsko-češkoga porijekla, Ödön von Horvath, jedna je od amblematskih književnih figura svoga vremena, prije svega zbog svoje „bezdomne“ biografije, koja ga je, zbog čestih selidbi, a vezano uz diplomatsku karijeru njegova oca, u zrelijoj dobi i zbog promjena mjesta boravka u bijegu pred nadirućim fašizmom u Evropi, učinila čovjekom mnogih važnih evropskih prostora, uključujući i ovaj naš.
Pa premda nakon njegova rođenja u Hrvatskoj njegova obitelj nije boravila dugo, odnosno premda se je brzo nastavila tranzitna povijest obitelji von Horvath, koja je dosta često selila – u Veneziju, Beč, Sarajevo, Beograd, Budimpeštu, Bratislavu, München (Ödön von Horvath maturirat će u Beču, a u Münchenu upisati studij filozofije i germanistike) i hrvatski prostori, poput Opatije, Kvarnera, Zagreba, ostat će upisani u njegovu književnost, književnost autora koji je za sebe zapisao kako ne pati zbog toga jer nema domovine kojoj bi pripadao, već ga ta činjenica naprotiv dodatno čini sretnim, jer ga oslobađa nepotrebne sentimentalnosti. Pojam domovine smatrao je, kako je zapisao, „nacionalno krivotvorenim“, ali je isto tako napominjao za sebe kako je „tipična staroaustrijskomađarska mješavina: mađarsko – hrvatsko – njemačko – češka“.
Međutim, isto tako, ovaj autor dobro je znao kojem kulturno književnom krugu pripada, i isticao je kako je njemački jezik njegov materinji jezik, kako piše isključivo na njemačkome jeziku i pripada njemačkom kulturnom krugu. Prema staroj Austro-Ugarskoj nije bio sentimentalan – poput nekih drugih autora zajedničkog prostora i kruga djelovanja – primjerice Josepha Rotha ili Sandora Maraia. Ödön von Horvath autor je kojega su odlikovali oštriji kriticizam, ironija, i jedna vrst gotovo okrutne nemilosrdnosti kada su trule i nepravedne, manipulatorske i zlorabljujuće društvene strukture i uređenja u pitanju, prema kojima nije gajio iluzija, i koje je sagledavao samo kao odraz moralnih i drugih vrijednosti građana koji unutar takvih društava žive.
Takav se pogled na društvo i njegove građane očituje veoma jasno i izravno i u njegovim djelima – dramama i romanima koji su ostali iza ovog pisca kratkog životnog vijeka, koji je nakon prve knjige lirike ušao u svijet dramskoga pisma, i to najvjerojatnije pod utjecajem profesora Kutschera, koji je oko sebe u to doba okupljao mlade dramatičare, poput Tollera, Piscatora i Brechta. Već 1923. godine Horvath dovršava dramu „Ubojstvo u Mohrengasse“, koja sadržava gotovo sve bitne značajke dramskoga pisma kojim će se Horvath kasnije proslaviti – od specifičnog jezika, preko kritike malograđanskih obitelji i muško-ženskih odnosa, što će i kasnije ostati piščevom opsesivnom temom, pa sve do dramaturške inovacije u obliku pauze ili tišine „ispisane“ tamo gdje likovi uhvativši sami sebe u laži – a mnogi od njih lažu neprestano, naglo ušute.
Godine 1924. Horvath seli u Berlin, gdje u to vrijeme stvaraju dramski klasici kao što su Hauptmann, kao i predstavnici mladog, ekspresionističkog teatra, poput Ernsta Tollera, Bertolta Brechta, Georga Kaisera. Ovdje se proslavlja komadima koji izviru iz tradicije njemačkog pučkog teatra, takozvane Volkstück tradicije, ali nasuprot standardnome obrascu, gdje se dramskim komadima ugađa ili podilazi tradicionalnoj svijesti i takozvanom „čovjeku iz puka“, Horvath razara taj tradicionalan obrazac Volkstücka, na njegovoj sadržajnoj i etičkoj ravni, prikazujući puk u svjetlu pod kakvim se ovaj nipošto ne bi želio vidjeti.
Krunom njegovog kazališnog rada smatra se drama „Priče iz Bečke šume“, postavljena 1931. godine na sceni berlinskoga Deutsches Theatrea, predstava koja je dobila i Kleistovu nagradu, jednu od najprestižnijih književnih nagrada u Njemačkoj. No istodobno, predstavom neće biti zadovoljan tisak nove reichovotvorne ideologije, i naredni komad, „Kazimir i Karolina“, bit će posljednji uprizoren u predratnoj Njemačkoj. Već slijedeći komad – „Vjera, ljubav, nada“ neće moći izaći pred berlinsku publiku, jer je stigla 1933. godina, kada nacističke vlasti počinju krojiti kazališni repertoar.
Praizvedba te predstave biti će izvedena 1936. godine u Beču, kamo pisac emigrira nakon što nacisti provale u njegovu roditeljsku kuću u Murnauu, i stave embargo na izvođenje njegovih drama.
U emigraciji nastaju drame „Neznanka iz Seine“, lakrdija „Amo – tamo“, „Glavom kroz zid“, „Sudnji dan“, „Figaro se razvodi“, „Don Juan se vraća iz rata“, komedije „Selo bez muškaraca“, „Pompeji/ Komedija jednog potresa“, no Beč neće odmah iskazati sluha za njegovo dramsko stvaralaštvo.
Roman „Vječni malograđanin“, s podnaslovom „Poučni roman u tri dijela“ Horvath piše 1930., a potom, sa pisanjem proze, radi pauzu od sedam godina, kada u švicarskom egzilu piše svoj drugi roman, „Mladež bez Boga“. Ubrzo će nastati i roman „Dijete našeg vremena“, koji će, kao i prethodni, objaviti jedan izdavač u Amsterdamu.
Svega nekoliko dana nakon toga – a radi se o koncu svibnja, početku lipnja godine 1938., kada je pisac već otpočeo s pisanjem romana „Zbogom, Europo!“, u nadi da će uistinu napustiti Stari kontinent koji je već uvelike uranjao u tamnu noć fašizma, i otpočeti novi život u Americi – za što je bilo i realnog povoda – dogovor o ekranizacijama njegova djela s američkim filmskim producentom Robertom Siodmakom, život mu je naglo prekinut nesretnim događajem.
Upravo zbog susreta i dogovora sa Siodmakom, i zbog posjete starim bečkim prijateljima, piscima i novinarima, koji su privremeno utočište u bijegu pred fašizmom pronašli u tadašnjem Parizu, Ödön von Horvath zateći će se na pariškoj ulici Champs Elysees u vrijeme jedne snažne ljetne oluje gdje će poginuti udarcem grane jednog kestena.
Jedan će njemački književni esejist Ödön von Horvatha nazvati „pronicljivim, nepotkupljivim kroničarem svoga vremena, koji uvijek mora provocirati jer je velik moralist, supatnik, iskren suvremenik tridesetih godina 20. stoljeća“, i to će biti jezgrovita odrednica, jer je cijelo djelo ovoga pisca motivirano moralnom izopačenosti društvenih i ljudskih okolnosti koje je proizvelo njegovo doba, također i kultura kojoj je pripadao.
Sam pisac, čije će djelo, brzo po njegovu pojavljivanju, prepoznati veliki onovremeni kolege, pisci poput Thomasa Manna ili Hermana Hessea, o nacizmu će zabilježiti, a ujedno i apostrofirati vlastite najveće strahove, koji danas zvuče kao slutnja tragičnoga kraja: „Ne bojim se ja toliko nacista… Ima gorih stvari koje mogu nekog plašiti, to jest koje ga mogu plašiti, a da ne zna zašto. Ja se, na primjer, bojim ulica. Ceste mogu biti neprijateljske prema nekome, mogu ga uništiti. Mene ulice prestravljuju.“
Kako u uvodu svog kratkog, vrlo uspjelog romana „Vječni malograđanin“ iz 1930. godine, kojemu je prethodio roman „Trideset i šest sati“, navodi autor, „malograđanin je hipohondrični egoist, koji svagda teži za tim da se svemu kukavički prilagodi i da svaku novu formulaciju ideje krivotvori prisvajanjem“ – no njega u rukopisu koji slijedi, napominje, zanima kakav će biti malograđanin budućnosti, onaj kakav se još nije iskristalizirao. U takvom će, podrugljivo kritičko humornom tonu biti ispisan rukopis koji slijedi, a koji će u središte čitateljeve pažnje isprva postaviti jednog paradigmatskog junaka – ili antijunaka, ovisno o perspektivi, gospodina Alfonsa Koblera. Vrijeme događanja pripovijesti određeno je precizno – rujan, 1929. godine. Zajedljiv i ironičan pripovjedač – pokazat će se, ne bez razloga, jer cilj mu je ocrtati djelatnu i prevladavajuću psihologiju njegova društva u aktualnom vremenu, i u budućnosti, pripovijeda o događajima u životu gospodina Koblera, kojemu se osmjehnula nenadana sreća kada mu je uspjelo prodati svoj stari, istrošeni kabriolet s pomoćnim sjedalom za šest stotina njemačkih maraka nekakvom trgovcu sirom iz Rosenheima, stanovitom Portschingeru, naivnom i neiskusnom što se tiče poznavanja motora automobila. Portschinger će imati sreće već na povratku kući „novim“ automobilom da ostane živ nakon što se kabriolet prevrne uslijed loma osovine i bude potpuno uništen. Kobler je bio u svome dvadeset i sedmome ljetu, i, kako nas lukavi i zloguki pripovjedač obavještava, „nije bio ni posebno obrazovan ni posebno fin“. Bavio se je prodajom automobila, probnim vožnjama i sastancima s kojekakvim gospođicama, možda i prostitutkama, ali njegovao je vezu s jednom pjevačicom dvorske opere sve dok ova nije počela naglo starjeti, što joj na posljetku nije mogao oprostiti.
Potom nešto saznajemo i o Koblerovoj bečkoj stanodavki, gospođi Perzl, o njenoj obitelji, a upravo će gospođa Perzl, koja je čeznula za putovanjima i kulturnim znamenitostima, biti ta koja će ga potaknuti da ode na nadahnjujuće putovanje u Barcelonu. To putovanje će uvelike biti predmet opisa ovoga malenog, veoma interesantno napisanog romana, koji uistinu na jedan beskurpulozan i bespoštedan način oslikava malograđansku svijest – svijest čiji je izravan, „oponašateljski“ pristup temeljni predmet književnog interesa ovoga pisca.
Kobler priželjkuje da u Barceloni, gdje će se okupiti bogat, imućan svijet zbog „Svjetske izložbe“, upozna i zavede kakvu, kako on to naziva, „bogatu Egipćanku“, koju bi potom mogao oženiti, i tako si konačno obezbjediti lagodan i dokon život. I tako se, preko Italije i Francuske, Kobler upućuje u Barcelonu. No prije puta susreće se s gospođicom Annom Pollinger, koja će čitatelju postati važna u drugom dijelu romana, nakon što se Koblerova avantura s Barcelonom već okonča. No već ovdje, prije putovanja, pisac nam ocrtava i psihološki profil svoje druge po važnosti junakinje, prosječnu gospođicu Pollinger, koja „nije bježala od gospode, ali bi uvijek dopuštala samo jednome, jer ju je tako naučio život“. O njoj još saznajemo kako je „veoma rijetko govorila, uvijek je samo slušala što muškarci među sobom govore. Onda im se potajno smijala, jer gospoda eto nisu imala što za reći. U životu joj je skoro sve bilo svejedno, a to je i moralo biti tako, inače ne bi izdržala.“
No Kobler se je već našao u ekspresnom vlaku, u kojemu će izmjenjivati površne i trivijalne rečenice sa svojim suputnicima o aktualnom političkom stanju u državama Europe, ili pak informacije o povijesnom i kulturnom značaju pojedinih krajeva, što će sve odisati jeftinom trivijalnošću slabe upućenosti i neznanja koje o sebi drži da je visoka upućenost i znanje, i fascinirano je vlastitim elitnim kulturnim statusom. Tu su i političke poštapalice u podobnome ruhu, i to katkada izrečene iz usta kakvih uglednih suputnika, poput gospodina dvorskoga savjetnika, kojemu se ulaguje čovjek iz puka tako što se hvali time kako su on i njegovi sumještani nedavno „premlatili jednog Židova“, koji je bio sam, dok je njih bilo desetorica, i „sve je frcalo od ćušaka“.
To se je gospodinu dvorskome savjetniku veoma dopalo, pa su uglas spremno on i čovjek iz puka poviknuli „Heil!“, kao i „Pobjeda!“, i „Smrt!“
Među mnogim interesantnim, epizodnim putnicima u tom vlaku, Kobler će sresti Rudolfa Schmitza, novinskog urednika iz Beča. Schmitz je potjecao iz kraljevsko-časničke i činovničke obitelji, „ali građanštinu nikada nije baš volio. Bio je rođeni boem. Već je 1905. hodao bez šešira. Slabost mu je bila metafizika“ – kako će ga ukratko opisati Horvath. Schmitz, literarno filozofskih sklonosti, „čovjek od pera“, također je putovao na Svjetsku izložbu u Barcelonu“, a pisac nas uvodi malo u svijest jednog gospodina, Koblera, u tom kupeu vlaka, a potom u svijest drugoga gospodina, načitanog i paneuropski raspoloženog Schmitza, što će se pokazati veoma interesantnim. No oni će, osim što će svaki za sebe i unutar sebe razmišljati o ovome drugome, ujedno i voditi razgovore, a načitani i općenito informirani Schmitz ostaje potišten nakon što pokuša uspostaviti ravnopravan dijalog sa ljubaznim bečkim gospodinom Koblerom koji nikada nije čuo za Edgara Allana Poea, a ime Vincenta van Gogha ne uspijeva mu pobuditi niti najudaljeniju asocijaciju. Potišten, stišćući zube i stežući pesti, nakon dugog i mučeničkog razgovora, u nastojanju da uspostavi ravnopravan dijalog s neznancem, Schmitz će zaključiti kako „umjetnost postupno nestaje“, pitajući se u sebi: „Jesam li ja već gotov?“
Tako su ova dvojica suputnika stigla do Marseillea, čuvene luke s javnim kućama, gdje su se napokon odmorili od vlaka i otrijeznili, pa će Kobler zabilježiti u svojim uspomenama i jedan posjet bordelu, čime će se pohvaliti njemačkoj gospođici koju će upoznati u vlaku, kada kasnije nastave svoj put u Barcelonu. Nju će čak, iz razloga jer je gospođica kći nekog uglednog industrijalca, uspjeti i zavesti, na opće žaljenje i čuđenje Schmitza, no naposljetku će ga gospođica „nasamariti“ s nekim američkim kapitalistom, svojim bogatim zaručnikom sa kojim je imala dogovor u Barceloni. Tako će se ovdje zakotrljati i druga značajna tematska okupacija Ödön von Horvatha, a to je ona muško-ženskih odnosa, uglavnom katastrofalnih, zlorabećih, neiskrenih, egoističnih i lažnih, što će do kraja romana biti razvijano u nekoliko pravaca, i vraćanjem u fokus pripovijesti gospođice Anne Pollinger iz Beča, koja će, zbog slabog imovinskog stanja biti prinuđena odati se prostituciji, što će je odvesti do većih problema iz kojih će joj pomoći izaći nesebični gospodin Reithofer. Jer gospođica Pollinger je već počela vjerovati da u svijetu postoji samo zlo, a gesta gospodina Reithofera pokazati će joj da je „ljudska kultura i civilizacija ipak moguća“. – „Znate gospođice“, kazati će joj gospodin Reithofer, „Postoji nešto i bez zaljubljenosti, a to je eto ljudska solidarnost.“
I tu će negdje biti kraj ove neobične, poučne pripovijesti, koja je sva ispisana u jednom sarkastičnom tonu, čak i onda kada njeni junaci govore iskrene i dobronamjerne stvari. Taj ton, kojega ćemo lako prepoznati i u drugim djelima ovoga pisca, kao da hoće sugerirati kako ne postoji ništa sveto u ljudskome svijetu, u kojemu je svatko vrijedan poruge, gdje su nakaznost i potpuna amoralnost ljudi, glupost i sebičnost prevladavajući arbitri, i ondje gdje se misli zateći ljepotu prevladava, ili vlada novac, interes, pravila jačeg i nametljivijeg, a nipošto ne kvaliteta.
Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba
