Odnos prava i književnosti i prednost spajanja te dvije oblasti

Priče o pravu fascinirale su čitatelje još od vremena starogrčkog tragičara Sofokla, preko Shakespearea i Dickensa do modernog dramaturga zakona Grishama, i nudile pogled izvana na pravni sistem. Pravno-književni pokret s početka 20. stoljeća doprinio je razvoju koncepta interdisciplinarne veze između zakona i književnosti. Danas mnogi poznati univerziteti nude književne kolegije za studente prava i kolegije prava za studente književnosti. Rezultat toga je da su studenti prava i advokati bolje opremljeni retoričkim vještinama, dok studenti književnosti i pisci bivaju stručniji u uvrštavanju prava, kao važnog dijela društvenog života, u književnost

(Piše: Ahamuduzzaman | Sharif Rakib Hasan)

Prevela Mubina Muftić

Pravo i književnost prepliću se već stoljećima. Ako se vratimo počecima prava i antičkoj Grčkoj, prisjetit ćemo se da je pravo bilo usko vezano za retoriku, govor i pisanje. Izvorna namjena retorike je bila da pomogne u predstavljanju argumenata na sudu. Kako je pravo sve više postajalo profesija, tako se od toga ograđivalo, pa su pravo i književnost krenuli različitim stazama: književnost se više bavila izrazom ljudskih emocija i osjećaja, a pravo održavanjem društvenog reda.
Veza prava i književnosti

Pravo i književnost usko su povezani. Jedan od izvora prava je “zakonska fikcija” (Fictio juris), koja označava “bilo koju pretpostavku koja skriva ili ima namjeru skriti činjenicu da je vladavina prava bila podložna promjenama, tako da se ne mijenja slovo zakona nego način djelovanja” (Islam, 2002). Zahvaljujući zakonskoj fikciji, usvajanje djece je moguće. U očima zakona, firma može imati osobnost koja se razlikuje od njenih članova. Presedan se zasniva na fikciji prema kojoj zakonodavstvo ima određenu namjeru dok izvršava neku vladavinu prava. Fikcija je također imala važnu ulogu kao izvor prava u antička vremena.

Postojao je zakon procedure u Rimu, prema kojem se nerimljaninu dozvoljavalo da lažno tvrdi da je rimski građanin i tako sebi omogući suđenje pred preterom (Praetor urbanus). Ova fikcija građanstva je bila prihvaćena samo zato da bi se rimsko pravo raširilo na nerimljane. Svi su bilo pod istim “svjetlom zakona” (Lex gentium). U Engleskoj je Apelacioni sud priskrbio nadležnost nad građanskim parnicama koristeći zakonsku fikciju, prema kojoj je tužilac dužnik kralja. Ove fikcije su prihvaćane na sudovima kao načini da se sudovima da nadležnost. Stari rimski zakon stavljen je na Dvanaest ploča, a izmjene su vršene prema prosudbama ljudi učenih u zakonu (Responsa prudentium). I danas se smatraju jednim od naljboljih izvora međunarodnog prava u mnogim nacijama.

Fikcije stoje na putu kodifikacije prava. Moguće je da u stvarnosti osoba A posjeduje određenu imovinu, ali je u isto vrijeme moguće da osoba B, vlasnik, konstruktivno posjeduje tu imovinu. Ne mora značiti da postoji povjerenje, ali je moguće da je ono tu prema zakonu. Prema fikciji, dijete roditelja Hindusa ima pravo na nasljedstvo dok je još u utrobi.

Zakonska fikcija i zakonska pretpostavka, pak, nisu jedno te isto. Zakonska fikcija je izvor prava, dok je zakonska pretpostavka vladavina prava. U pravu je jedna činjenica dovoljan dokaz postojanja druge činjenice. Zakon pretpostavlja da je obavijest u službenom listu potpisala osoba koja tvrdi da ga je potpisala. Možda je ovih nekoliko primjera dovoljno da razumijemo da se zakon može posmatrati kao književnost.
U tom kontekstu se može veoma relevantno govoriti o Kur’anu, koji daje utisak savršene ekspozicije s jedne strane, a s druge je magacin prava. Kur’an zna zvučati zapanjujuće književno zbog svog sadržaja i stila, a u vrijeme njegove objave poezija i retoričke vještine bile su vrhunski umjetnički izražaji u Mekki. Nakon što su čuli omamljujuće stihove Kur’ana, najbolji pjesnici tog vremena pocijepali su svoje pjesme jer su smatrali da mu ne mogu parirati. Ali, s obzirom na to da je Kur’an Božija riječ, Svetom tekstu umanjujemo vrijednost pridajući mu književne osobine. Ipak, razni snažni načini izražaja se mogu naći u Kur’anu, a cilj im je prenijeti poruku islama. Poglavlja i stihovi Kur’ana takvi su u fonetskoj i tematskoj strukturi da se ljudi mogu sjećati poruka teksta. Narativni stil mnogobrojnih događaja, posebno njihov dramski prikaz, stoljećima zadivljuju učenjake. Sells je rekao: “Vrijednosti predstavljene u ranim mekanskim objavama ponavljaju se u himničnim surama. Osjeti se neposrednost, intimnost, kao da slušaocu iznova i iznova postavljaju jednostavno pitanje: šta će na kraju ljudskog života biti od vrijednosti?” (Sells, 1999). Ali, u osnovi, ovi su stihovi zapravo zakoni namijenjeni cijelom čovječanstvu. Uz sunnet (Poslanikovo prakticiranje Kur’ana), Kur’an kao glavni izvor islamskog vjerskog prava nesumnjivo pokriva gotovo sve aspekte ljudskog života: od porodice, seksualnosti, higijene, društvenih problema, poslovanja, ekonomije, do politike, kako nacionalne tako i međunarodne, pa krajnje pravo dolazi u obliku savršene ekspozicije.

Utjecaj književnosti na zakon je dalekosežan glede podučavanja, pisanja i tumačenja zakona i podnošenja peticija. Mnogi autori su pokušali pokazati ljudsko stanje i utjecaj zakona na ljudski život posredstvom svojih književnih djela sa neutralnog stanovišta. Oni su smatrali da fikcijske mogućnosti u književnosti mogu kazati mnogo toga o političkim i društvenim situacijama te da se osobe često nađu pred sudom. Ronald Dworkin je u svom članku “Law as Interpretation” rekao: “Predlažem da unaprijedimo naše razumijevanje prava tako što ćemo uspoređivati zakonska tumačenja s tumačenjima iz drugih obalasti znanja, posebno iz književnosti.” (Dworkin, 1982)
Pravo i književnost u djelima velikih autora

Brojna popularna ali i od kritike priznata djela poznatih autora, kakvi su Shakespeare, Kafka, Dickens i Camus, bavila su se pravom. Gotovo svaki pažljiv čitalac mogao bi uočiti da je pravni sistem njihovog vremena imao utjecaja na ove pisce, te da su oni bili svjesni tog utjecaja i na ličnom i društvenom nivou. Bilo bi pogrešno smatrati da je pravo bila tema njihovih djela ili drama samo zato što su htjeli ispričati zanimljiviju priču. Ustvari, oni su izražavali svoja gledišta o pravnom sistemu tako što su ih vješto unijeli u radnje svojih priča. Ono što je ovdje najinteresantnije jeste da je na njih utjecalo pravo, ali i to da su oni sami, definitivno, utjecali na pravo.

U romanu “Stranac” Alberta Camusa se vrijednosti istine sukobljavaju s obmanama i korumpiranim pravom. U njemu saznajemo o pravnom sistemu vremena i njegovim rupama kako se odvija suđenje Arapu za ubistvo. Nadalje, roman govori o problemu neizostavnog konflikta između manjkavih pravnih postupaka i čovjekovog individualnog mišljenja.

Shakespeareova djela sadrže zapanjujuću količinu pravnih termina koji se koriste veoma precizno. Hamletov pravni žargon posebno je dojmljiv. Ali Shakespeare upravo u “Mletačkom trgovcu”, kontroverznoj priči o zelenašu Židovu, istražuje teme pravde i pristrasnosti pravnog sistema.

Dickensov popularni roman “Sumorna kuća” posebno je poznat po svom nepatvorenom napadu na manjkavosti britanskog pravnog sistema. Dickensu je dobro došlo iskustvo advokatskog pripravnika u Londonu u tako slikovitom prikazivanju svih slabosti prava.

Roman govori o dugogodišnjoj bici između dvije stranke za nasljedstvo ogromnog imanja, koja će na kraju sve skupo koštati. Mnogi vjeruju da je Dickenskov oštri prikaz viktorijanskog pravnog sistema otvorio put ka reformama 1870-ih.
Prednosti spajanja prava i književnosti

Spajanje prava i književnosti daje određene prednosti za obje oblasti. Prvo, književnost je izuzetno vješta u analizi ljudske psihologije i konteksta pomoću teksta. Ova sposobnost se može kombinirati s pravnim okvirom koji regulira ljudske radnje u stvarnom životu, te time mogu istinski voditi ka demokratskom pravnom sistemu koji je preduvjet za

uspostavljanje korektnog i moralnog društva. Drugo, književnost se smatra nosiocem ljudske volje i slobode izražaja. Ova se karakteristika može pozitivno uklopiti u pravni sistem tako da omogući humanije pravne odluke. Treće, književnost nam pomaže da razumijemo ulogu teksta u definiranju ljudskog iskustva, kako se to koristi u pravnoj retorici. Četvrto, ako primijenimo književne metode u pisanju zakona, onda je moguće da će se zakoni lakše tumačiti a zakonske odluke lakše primjenjivati. Peto, čitanje i pisanje književnosti pomaže da se poboljša jasnoća izražaja koja je neophodna u pravnoj profesiji.

Osim toga, svaki građanin u društvu bi trebao da postigne tu jasnoću kako bi se mogao braniti na pravnom mejdanu. Nadalje, moguće se prilagoditi posebnim slučajevima tako što će se književni standardi primijeniti na pravne dokumente; time bi se uveliko smanjio despotizam. S tim u vezi, neki od zagovornika miješanja prava i književnosti kažu da se na ovaj način gleda u prošlost i vraća slika advokata kao načitane osobe koja posjeduje široko humanističko obrazovanje, nekoga ko, osim što poznaje jezike, retoriku i književnost, pravo vidi kao aspekt humanističkih nauka i javnog života, a ne kao nauku ili posao. Na kraju, jedna od vještina književnosti koja ima čemu naučiti pravo jeste moć imaginacije, tako da se pravnici nauče biti u koži svojih klijenata, protivnika, svjedoka, porote i suca, da bi mogli predvidjeti reakcije na njihove molbe, iznošenje dokaza, argumenta i prijedloga u nagodbama.

No, ne trebamo misliti da korist od ovoga spajanja ima jedino pravo; i književnost je ta koja će se okoristiti. Pravo je daleko proširilo područje za književnost. Pravo se bogati svakim danom i upravo bi ova konstantno šireća sfera prava mogla biti velikim izvorom za književnost. Do sada je većinu književnosti u kojoj pravo ima veliku ulogu zanimalo krivično pravo; time se zanemaruju mnogi sporovi oko nasljedstva, ugovora, razvoda i imovine. Upravo bi se ovi problemi mogli predstaviti uz više pravnog fokusa u književnosti da su pisci zainteresirani da saznaju malo više o pravu i pravnom sistemu.

U tom kontekstu se možemo prisjetiti britanskih romana iz 19. stoljeća koji su veliki izvori za razmišljanje o pravu i advokatima i koji nude uvid u pravno naslijeđe, uglavnom zahvaljujući romanima Charlesa Dickensa, Georgea Eliota, Anthonyja Trollopea i mnogih drugih koji su učestvovali u debati o najboljem načinu da se provede pravna reforma. Imajući to u vidu, više prostora će biti za razmatranje ljudskih osjećaja, emocija i okoline u kojoj je odrasla osoba. Tad bi teorije kažnjavanja (reformativna, kaznena, teorija zastrašivanja, kajanja, preventivna teorija) mogle biti detaljno analizirane. Tu bi književnost mogla otvoriti prozore mišljenja za reformatore.
Ustvari, pravo uopće nije mirujuća oblast. Ono se mnogo promijenilo tokom vremena, a književnost može tvrditi da je najviše doprinijela tome. Različiti pisci u različitim vremenima nagnali su zakonodavce na razmišljanje o rupama u zakonu putem svojih djela. Tako je došlo do tumačenja različitih zakona, pa su otkrivene te rupe. Slično tome, pisci su nam dali nove ideje o tome kako definirati zločin i kaznu pod različitim okolnostima, te su pomogli da se razjasni zakon. Također se samovoljna moć sudaca i posljedice toga mogu vidjeti iz šire perspektive. U tom kontekstu je korisno spomenuti Lorda Denninga, najvećeg suca-zakonodavca 20. stoljeća. Lord Denning nam je pokazao volju da pređe preko presedana i da učini ono što smatra pravičnim, te da krene ka oblikovanju zakona prema vremenima i okolnostima koje se mijenjaju.

Definicija krivice se može još detaljnije analizirati ako se posmatra pomoću književnosti. Ako uzimamo pouke iz književnosti, život se može unaprijediti, što uveliko može pomoći službama za provođenje zakona u održavanju reda u društvu. Konflikti u društvu i zajednici su uobičajeni u svakoj zemlji i dobro su prikazani u književnosti; zakon može posuditi ove materijale da bi se nosio s njima. Književnost također pomaže da nađemo načina da se nosimo s psihološkim problemima koji su uobičajeni u ljudskom životu i koji imaju određene uticaje na cijelo društvo. Opet nam književnost govori kako da se odnosimo prema tako osjetljivim problemima i upravo to može pomoći zakonu da se sa tim nosi na nježniji način. Kako je prosvjećenje jedan od ciljeva književnosti, spajanje prava i književnosti na kraju pomaže moralnom razvoju svakoga ko se bavi pravom. Pošto književnost kritizira advokate i cijeli pravni sistem, to povezivanje će svakako proširiti materijal za kritiku različitih manjkavosti pravnog sistema, kakve su odlaganja u sudskim postupcima, zatvor bez suđenja, mučenje pri istražnom postupku ili ispitivanju, nedostatak iskrenosti u istrazi, korupcija i sl., sigurno je da će književnost pomoći da se s ovim izađe nakraj.

Nedavno je, posmatrano iz globalne perspektive, zakon proširio svoju sferu i u procesnim problemima, te su deložacija, masovno ubijanje, ratni zločini, samovolja, ilegalna okupacija došli u prvi plan. Svi ovi problemi su teme mnogih književnih djela koje su napisali različiti autori, a koji mogu pomoći pravnim ekspertima da nađu načine da razmišljaju o njima i da se s njima nose. Književnost također pomaže u gradnji boljeg društva tako što nam predstavlja posljednice činjenja zločina i strahovite posljedice kriminalnog života.

Da zaključimo: spajanje književnosti i prava može nam dati nadu u pravni sistem kojeg dotiče humanost. Piscima to može pomoći da proizvode književnost s više iskustva u životu i društvu. U isto vrijeme ne smijemo zaboraviti da je pravo dio naše kulture,l a ne čisto tehnički studij, te da mnogo toga ima za ponuditi književnosti. Pošto je književnost magacin alternativnih viđenja prava i društva, što više književnosti dođe u misli advokata ili studenta prava, to je veća šansa da će se pravo u društvu obazirati na ljudske vrijednosti i emocije, vrijednosti za koje većina ljudi smatra da pravu nedostaju. Slično tome, književnost bi se više trebala baviti svakodnevnim problemima u životu i, šire gledano, trebala bi da bude odraz društva. Vremena zahtijevaju da pisci ne proizvode samo nizove imaginarnih slika koje se smjenjuju u njihovim umovima i u tome pravo doista može pomoći književnosti.
Roman i zakon

“Proces” Franza Kafke je još jedan od romana u kojima autor otkriva kako se zakon zloupotrebljava i kako može donijeti mnoge patnje čovjeku. Glavni lik romana, Josef K., jednog se jutra probudi i, zbog razloga koji nikada ne budu otkriveni, biva uhapšen i podvrgnut pravnom procesu za neki neodređeni zločin. Otkrivaju nam se neka od ključnih pitanja pravnih postupaka, kakvi su nagomilani slučajevi, hapšenje zbog sumnje i pritvaranje osobe na neodređen period, nepostojanje kvalitetne istrage, nepostojabje prava na samoodbranu…
Autori:
Ahamuduzzaman
Viši predavač na Odsjeku za pravo, Univerzitet ASA, Bangladeš
Sharif Rakib Hasan
Predavač na Odsjeku za engleski jezik pri istom univerzitetu