BUKA Analiza: Istraživanja javnog mnijenja – Relevantnost i zloupotrebe

Kako se približavaju izbori u BiH, u javnosti se sve češće plasiraju rezultati istraživanja o popularnosti političkih stranki, prognoze izbornih rezultata i slično.

Autor: Maja Isović – BUKA

Nije rijedak slučaj da se političke stranke pozivaju na određena istraživanja, nudeći javnosti potpuno različite rezultate, što stvara nejasnu predstavu o tome čemu istraživanja javnog mnijenja, zapravo, služe, dovodi u pitanje relevantnost samih rezultata istraživanja i načina na koji se ona provode.

ŠTA JE JAVNO MNIJENJE?

Pojam javno mnijenje u sebi sadrži upozorenje da se tiče javnih, a ne privatnih stvari. Javno mnijenje se u najširem smislu bavi s “res publica”. Dakle, tom pojmu “javnosti” pripadaju svi građani i udruženja građana koji razmišljaju i razgovaraju o zajednici u kojoj žive, te ta razmišljanja formuliraju u kritiku i odbijanje, prijedloge i prihvatanje, koje javno izražavaju i zastupaju, te i na taj način pokušavaju uticati na javno mnijenje. Na taj način oni zapravo i formiraju javno mnijenje. Ali, s obzirom na to da, u pravilu, u pluralističkom društvu uvijek postoje različita mišljenja o istoj stvari, ne možemo govoriti o jednom javnom mnijenju, već o javnim mnijenjima.

Engleski pojam javnog mnijenja (public opinion) datira iz osamnaestog vijeka i potiče iz francuskog l’opinion publique, koji je prvi put uporabio Montaigne dva vijeka ranije, 1588. godine. Kako bi se utvrdilo stvarno stanje javnog mnijenja, poduzima se njegovo stručno istraživanje.

Početkom juna, u medijima su se pojavili rezultati istraživanja o opredijeljenosti birača za određene stranke koje je, navodno, radila Agencija “Ipsos”. Ubrzo nakon toga, iz ove Agencije su rekli da ne stoje iza ovih “lažnih podataka”.

Iz Ipsos Strategic Marketinga saopštili su da se ograđuju od interpretacija podataka ili komentara istraživanja koja se u pojedinim medijima u Srpskoj pripisuju njima, a iza kojih ne stoje, te da ne žele da učestvuju u insinuacijama i konstrukcijama koje se u vezi s tim pojavljuju. Ističu da su podaci koji im se pripisuju falsifikovani, istrgnuti iz konteksta ili parcijalno prikazani.

O tome kako se kod nas vode istraživanja i koliko su njihovi rezultati pouzdani razgovarali smo sa stručnjacima koji se godinama bave ovim poslom.

Psiholog Srđan Puhalo kaže da postoji nekoliko dominantnih načina istraživanja javnog mnjenja u BiH, a to su licem u lice, telefonske ankete i fokus grupe. Svaka od ovih metoda, kaže, ima svoje dobre i loše strane i zavisi od predmeta istraživanja, ciljeva istraživanja, vremena i novca koje istraživač ima na raspolaganju.

“Kada govorimo o reprezentativnosti uzorka, to se najčešće povezuje sa veličinom uzorka, što je potpuno pogrešno. Veličina uzorka ne mora da bude garant reprezentativnosti uzorka. Uzorak je reprezentativan ako se njegove karakteristike poklapaju sa karakteristikama populacije koja se istražuje. Naravno, veličina uzorka jeste važna, a koliko ćemo imati ispitanika zavisi od mnogo faktora: karakteristika populacije koja se ispituje, teme koja se istražuje, količine novca kojom raspolažemo i drugo. Kod nas su obično uzorci veličine od 1.000 do 1.500 ispitanika i tu imamo jedan razuman odnos između cijene istraživanja i pouzdanosti dobijenih podataka. Moramo imati na umu da ako sa 1.000 ispitanika povećamo uzorak na 2.000, to ne znači da će naši podaci biti dva puta tačniji, ali je sigurno da će biti dva puta skuplji”, kaže za BUKU puhalo.

Na pitanje koliko rezultati istraživanja javnog mnijenja pokazuju stvarno stanje u društvu, odnosno koliko se njihovi podaci mogu uzeti kao relevantni, Puhalo kaže da to zavisi sa kojom ozbiljnošću se pristupa istraživanju.

“Svaki ozbiljan istraživač nastoji da uradi istraživanje najbolje što je moguće i da njegovi podaci budu što relevantniji. Naravno, uvijek imamo na umu sve faktore koji mogu da utiču na iskrivljivanje podataka i, što je mnogo važnije, svaki istraživač govori o rezultatima sa određenom greškom, koja može biti veća ili manja. Ta greška se smanjuje povećanjem uzorka, ali zavisi i od teme koja se istražuje, rada anketara, reprezentativnosti uzorka, veličine upitnika, tipa pitanja, društvenih dešavanja, vremenskih (ne)prilika i mnogih drugih stvari koje istraživač mora da predvidi i eliminiše koliko je u mogućnosti. Najbolje rezultate možemo dobiti ako radimo kontinuirano istraživanja i pratimo trendove duži period i tako kontrolišemo sami sebe”, ističe Puhalo.

Dodaje da zainteresovanost građana da učestvuju u ovom tipu istraživanja varira i zavisi od mnogo stvari. “S jedne strane, imate ljude koji vole da učestvuju u anketiranju, ali i dobar broj njih koji to odbijaju. Zato moramo da imamo na umu da ne dozvolimo da samo kategorija ‘obožavatelja anketa’ stalno učestvuje u istraživanju, jer to onda utiče na reprezentativnost. S druge strane, postoje teme koje odbijaju ljude od anketiranja, a to su najčešće teme iz politike, seksa, ličnih primanja i standarda i slično. Takođe, postoje pitanja na koje više vole da odgovaraju žene od muškaraca, mladi od starih, ljudi sa sela u odnosu na ljude iz grada. Poseban problem su istraživanja pred izbore, kada su ljudi jednostavno zasuti anketama i to ih strašno frustrira”, kaže naš sagovornik.

Iz Instituta za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjaluci kažu da reprezentativni uzorak u BiH, pod uslovom da je dobro geografski i demografski raspoređen, iznosi 500 ispitanika, uz mogućnost statističke greške od 3 – 4%.

“Na primjer, Institut Galup u Americi provodi istraživanja na uzorku od 1.000 ispitanika, imajući u vidu da populacija u ovoj zemlji iznosi 300 miliona stanovnika. Često se, radi smanjivanja statističke greške, povećava uzorak, međutim, povećanjem uzorka se greška ne smanjuje proporcionalno, što bi značilo da se, na primjer, povećanjem uzorka sa 500 ispitanika na 1.000, greška smanjuje na 2 – 3%.  Svaka istraživačka organizacija ili agencija prilagođava način istraživanja temi istraživanja, a najčešći oblici su telefonsko anketiranje i anketiranje ‘od vrata do vrata’”, rekli su za BUKU sa ovog Instituta.

Napominju da, ukoliko je uzorak dobro geografski i demografski raspoređen, veća je mogućnost da će se dobiti pouzdani podaci za cjelokupnu populaciju. Takođe, pouzdanost rezultata zavisi i od dobro definisanog upitnika, sa pitanjima koja nisu navodeća i pod uslovom da ispitanici zaista iskreno odgovaraju. U istraživanjima javnog mnjenja se nikada ne može saznati šta pojedinac misli, nego se daje generalni presjek mišljenja većine ispitanika.

“Prema našim iskustvima, u ispitivanjima na terenu nismo nailazili na značajnije prepreke ili odbijanja učestvovanja. Kada su u pitanju telefonske ankete, postoje određene poteškoće u izazivanju interesovanja ispitanika za učešće, jer lakše može da izbjegne isto, dok se kod anketa ‘licem u lice’ lakše ostvaruje kontakt i obezbjeđuje pažnja ispitanika”, objašnjavaju iz Instituta.

Ističu da su istraživanja koja se rade u sklopu političkih kampanja uglavnom upitna, jer je u interesu agencije da prikaže samo one rezultate koji idu u korist stranke koja ih je angažovala.

“Dakle, sva istraživanja koja rade nezavisne institucije i agencije su relevantna, ukoliko nisu naručena od strane političkih partija. Što se tiče različitih rezultata povodom istih pitanja koje objavljuju različite političke partije, to se može desiti usljed drugačijeg pristupa raspoređivanju uzorka”, kažu iz Instituta za društvena istraživanja.

Napominju da su samo ona istraživanja čiji su svi podaci dostupni javnosti u formi izvještaja, sa objašnjenjem metodologije istraživanja, metode uzorkovanja i strukture uzorka,  kredibilna.

“Istraživanja koja selektivno prezentuju svoje podatke su upitna, jer postoji mogućnost da objavljuju samo podatke koji idu naručiocima istraživanja u korist, a zanemaruju podatke koji su negativni po naručioce istraživanja.”

Zlatiborka Popov-Momčinović sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu objašnjava da način na koji se istraživanja sprovode zavisi od predmeta, ciljeva i problema istraživanja.

“Ako je uzorak reprezentativan, onda je svakako dovoljan da se dobiju relevantni podaci, budući da daje presjek čitave populacije ‘u malom’. No, uvijek su moguće takozvane greške u uzorkovanju, u slučaju izrazite varijabilnosti pojave koja se istražuje. Najreprezentativniji su slučajni uzorci, u kojima svaki pripadnik ‘mase’ odnosno cjelokupne populacije ima jednaku šansu da uđe u uzorak. No, s obzirom da populacija nije homogena, preporučuje se takozvana stratifikacija uzorka, koji odražava procenat pojedinih slojeva populacije (na primjer po obrazovanju, godinama, tipu naselja…). Ona ne zavisi isključivo od veličine uzorka, iako se sa njegovom veličinom načelno smanjuje slučajna pogreška uzorka, što ne mora da bude slučaj. Slučajne pogreške ili varijabilnost se mere standardnom devijacijom (pogreškom) aritmetičkih sredina, koeficijentom korelacije, proporcijom totala”, kaže Popov-Momčinović za BUKU.

Ona ističe da pouzdanost rezultata zavisi od više faktora.

“Na primjer, neke agencije su se profilisale kao izuzetno profesionalne i ozbiljne u svom radu. Uz pomoć odgovarajućih procedura i statističkih formula, takozvane margine greške mogu biti izračunate, pa je moguće izvesti ispravne zaključke o populaciji. Takođe, ozbiljne agencije vrše i obuke i različite metode kontrole anketara, odnosno ljudi koji prikupljaju podatke na terenu. No, glavni problem je, mislim, u samoj prirodi ovakvog tipa istraživanja. Ljudi različito tumače neka pitanja koja postavljate, često ne znamo šta sam odgovor koji smo dobili zaista znači, već ga jednostavno kodiramo, obrađujemo i onda koristimo za analizu. Stoga, mnogi naučnici iz oblasti društvenih nauka više naginju kvalitativnoj metodologiji, budući da ona  ulazi u smislove i značenja koje ljudi pripisuju određenom problemu, dok se u kvantitativnim istraživanjima, a tu su i tzv. istraživanja javnog mnjenja, to ne problematizuje, već se pretpostavlja da ljudi jednostavno imaju neki stav o nečemu, da im on jednostavno ‘iskače iz glave’, dok se stavovi i različiti oblici ponašanja formiraju kroz složene procese društvene interakcije i nisu statični”, objašnjava profesorica Popov-Momčinović.

Prema njenom iskustvu, građani su zainteresovani za učešće u istraživanjima javnog mnijenja.

“Ljudi vole da ih se pita za mišljenje o nekom društvenom pitanju ili problemu, stiču osećaj da je njihovo mišljenje bitno, pogotovo u društvu gde ih se inače malo pita za mišljenje. Naravno, postoje i ljudi koji iza ovakvih oblika istraživanja vide skrivenu nameru, čak i neki oblik teorije zavere. A to je povezano, kako sa nedovoljnom transparentnošću samih istraživanja, tako i sa nekim zloupotrebama samih istraživanja. Zloupotreba se ne tiče, na primjer, samo problema dobijanja reprezentativnog uzorka, već i same analize, naročito namene za koju će se ona koristiti ako ova nije čisto naučne prirode, iako društvene nauke nikad ne mogu biti vrednosno neutralne. I sam proces odabira problema koji će se istraživati je vrednosno zasićen”, kaže ona i dodaje da postoji jedna simpatična uzrečica: „Statistika je naša dika, šta god želiš to naslika!“.

TAČNOST REZULTATA

Građani se uvijek pitaju koliko su tačni rezultati istraživanja, a naročito kada su u pitanju politička istraživanja. Na primjer, različite stranke na ista pitanja dobijaju različite odgovore, pa se stvara konfuzija u javnosti.

Puhalo kaže da svako istraživanje mora biti transparentno, pa kada govorimo o rezultatima, moramo prije toga da damo podatke o tome ko je naručio istraživanje, ko ga je izveo, kada je urađeno, na kolikom uzorku i kojom metodom. To je osnovna stvar koju moramo znati o istraživanju. Takođe, savjetuje da bi bilo dobro vidjeti na koji način su formulisanja pitanja i kakvi su odgovori bili ponuđeni.

“Prilikom interpretacije rezultata, moramo imati u vidu da ona zavisi od mnogo faktora i istraživači se klone toga osim ako nemaju informacije sa kojima mogu da porede dobijene rezultate. Veoma je teško reći da li je 30% mnogo ili malo, dobro ili loše, jer to se poredi uvijek sa nekim ranijim istraživanjem ili podacima koje su dobili neki drugi istraživači”, ističe Puhalo.

Na pitanje ima li zloupotrebe u istraživanjima javnog mnijenja, posebno kod političkih istraživanja koja su česta u predizborno vrijeme, Puhalo odgovara da istraživači imaju posao sličan minerima, ako jednom pogriješe, njihov kredibilitet postaje upitan.

“Nisam siguran da ozbiljni istraživači žele svoj obraz ukaljati zbog 5.000 KM ili 10.000 KM, jer to znači kraj njihove karijere. Problem sa istraživanjima ne leži najčešće u istraživačima, već u ljudima koji su naručili istraživanje i samim tim postaju vlasnici istraživanja. Oni često manipulišu sa rezultatima, tako što prikazuju samo one koji im odgovaraju tj. selektivno prikazuju rezultate. Takođe, problem je kada se novinari dočepaju tih istraživanja i krenu sa svojim interpretacijama rezultata, koje često mogu biti tačne, ali zaključci koji se iz njih izvode mogu biti pogrešni”, objašnjava Puhalo.

Da bi se provjerila tačnost istraživanja, Popov-Momčinović kaže da bi se trebali pozvati stručnjaci u ovoj oblasti da, poslije objavljivanja kontroverznih rezultata, protumače kako je i zašto do toga došlo.

“Nauka nema baš veze sa demokratičnošću, ne možemo očekivati od građana da znaju kome treba verovati, već sa nekim epistemološkim postulatima kao što su objektivnost, preciznost, sistematičnost, pouzdanost. I mi kao građani smo takođe pristrasni. Evo, ja ću lično verovati tj. poželeti da verujem istraživanju koje će pokazati da će na izbore izaći više žena nego do sada, da će više glasova dobiti neetničke stranke i slično”, kaže ona.

Naša sagovornica kaže da političke zloupotrebe ne možemo jednostavno sprečiti, jer je sve to dio političkog marketinga koji se kod nas, na žalost, iskrivljeno posmatra.

“Ne kao borba za podršku, tj. famozni politički glas metodom argumentacije, već tehnikom manipulacije. U takvom kontekstu, uvek će biti zloupotreba, ali je mislim da je bitna uloga kritičke javnosti da o tome diskutuje, da se u diskusiju uključe ljudi od struke i ukažu na ovakve negativne pojave. Na taj način će se i sami građani više educirati, razviti kritičku svest, steći neka znanja… Takođe, u naučnom smislu se preporučuje kombinovanje više tehnika istraživanja, npr. upitnika i dubinskih intervjua, tako se vrši međusobna kontrola dobijenih podataka i stiče objektivniji i dublji uvid u bit problema koji se istražuje. No, takva istraživanja su skuplja, dugotrajnija i iscrpnija, pa se, nažalost, nedovoljno primenjuju”, kaže Popov-Momčinović.

ZANIMLJIVE TEME

Srđan Puhalo kaže da je kod nas vrlo malo empirijskih istraživanja, kako u nauci, tako i u privredi, ekonomiji i javnim institucijama.

“Mi nemamo kulturu istraživanja tržišta i javnog mnjenja, ali ni para, tako da je ona došla od strane stranaca. Istraživanja i analize bi trebalo da budu polazna osnova za sve naše aktivnosti, ali i korektivni faktor tokom rada i na kraju evaluacija našeg rada. Ljudi to ne vole, jer je kod nas improvizacija i pametovanje osnova svakog posla i neuspjeha. Problem, ali i izazov je to što poslije svakog istraživanja dobijete odgovor na neka pitanja, ali se otvara veliki broj novih nedoumica i pitanja, na koja se moraju tražiti odgovoriti”, kaže on.

Popov-Momčinović kaže da su njoj najinteresantnije teme koje se tiču etničkih odnosa, stereotipa, socijalne distance, religije i uopšte religioznosti.

“To je proizvod refleksije stanja u bh. društvu koje je etno-konfesionalno podeljeno, ali i generalnih trendova u društvenim naukama, gde u zadnje dve-tri decenije dolazi do opšte pomame za istraživanjem tzv. pitanja identiteta (etničkih, rodnih, religijskih). Ovakve, uslovno rečeno ‘soft’ teme su zanimljive i svakako bitne, ali su, nažalost, gurnule u stranu teme kojima smo se ranije više i dublje bavili, a to su npr. pitanja društvene stratifikacije, društvene pokretljivosti…. Nastala je neka generalna klima da npr. klasno pitanje više i ne postoji, već da se svi sukobi i konflikti sele na identitarnu ravan i tzv. borbu za priznanje vlastitog odn. grupnog identiteta, o čemu svedoči npr. aktuelnost tema vezanih za LGBT pokret. To je svakako bitno, ali otvorenost jednog društva se ne meri samo otvorenošću za različite (isključene) društvene grupe, već i otvorenošću u smislu društvene pokretljivosti i kretanja duž lestvice društvene strukture…”, kaže naša sagovornica.

Popov-Momčinović građanima poručuje da budu upravo to, građani, da imaju kritičku svijest i da je razvijaju, da ne prihvataju sve što im se servira. već da traže i zahtijevaju pravovremene i kvalitetne informacije i sadržaje.

“I, što je takođe bitno, mora se praviti razlika između  ciljane populacije i istraživane populacije. Rezultati se odnose samo na istraživanu populaciju, ali se često u svrhu političke manipulacije predstavljaju kao da se odnose na ciljanu populaciju”, zaključuje ona.