BiHPolitika

Strah je ubica uma

Strah je ubica uma

Ima tog’ ovdje isuviše

Kad Miki kaže da se boji, on misli ozbiljno, ima fobiju od potresa, živi visoko… u očima mu strah, toksira se vinjakom i ne pomišlja na laž. Kad Miki kaže da se boji, noge mu klecaju, kupio je nova kola, sad ga zezaju… Kad Miki kaže da se boji, izlazim na zrak, muka mi je, znojim se, povraćam… A na ulici sa svake strane filijale, uredi, iz njih plaze birokrate, jao, ljudi, pa ja se bojim! (Branimir Johnny Štulić)

Još nisam razlučio o čemu se radi: o strahu, bezobzirnom ili pukom konformizmu, drskom ali funkcionalnom oportunizmu, bahatosti ili pak svijesti da je tako kako je i da je malo moguće učiniti da se bilo šta promijeni? Zašto pristajemo na sve i zašto svi – čast izuzecima koji potvrđuju pravilo – sve šutke podnosimo? Ako je strah…

Iz zla u veće

Strah je intenzivan i neugodan negativni osjećaj koji čovjek doživljava kad vidi ili očekuje opasnost ili, pak, samo prijetnju, bila ona stvarna ili zamišljena. Postoji cijeli raspon mogućih negativnih osjećaja ovisno o situaciji u kojoj se čovjek nalazi: strah, panika, užas! Sve su to urođene, genetski programirane reakcija na prijeteći ili bolan podražaj, odnosno primarne, primitivne emocije poput sreće, tuge, iznenađenja, ljutnje i gađenja, koje se u različitim kulturama izražavaju na gotovo isti ili sličan način, što govori da izražavanje straha nije naučeno.

Strah nije nefunkcionalan. On poput boli, čiji je cilj zaštititi tijelo od daljnjih oštećenja, svojom intenzivnom neugodom i isključivanjem svih drugih stvari koncentrira tijelo na odbranu od onoga što izaziva strah, postavlja sustav u stanje spremnosti i potiče na pozorno motrenje onoga od čega prijeti opasnost. Postoji također cijeli raspon nerealnih (iracionalnih, nestvarnih) strahova koje nazivamo fobijama (fobija nije nužno iracionalna, ali je uvijek pretjerani strah).

Zašto živite u strahu? Od bilo čega… Od supružnika, od rođenog djeteta, revizora, policajaca u uniformi i onih u civilu, slučajnog nasilja i namjerne potvore, lažne optužbe i glasine, suda, tužilaca, advokata i sudija, prelaska ulice, prekratkog zelenog na semaforu, preuskih ili preširokih semafora, stalnih tajnih poskupljenja, prijetnji novim sukobima i starim ratovima? Želite li zazirati od namrštenih prolaznika, od ljudi koji sjede za stolom iza vaših leđa, od onih koji vam preblizu stoje u tramvaju dok komentirate hladnoću i skupoću, loše vrijeme i slabo grijanje, nestašicu vode… Želite li se osvrtati oko sebe prije nego što progovorite ili nešto izgovorite? Želite li se dovesti u situaciju da vam glas zadrhti kad trebate progovoriti jer vam posao, karijera, egzistencija, život… ovise o autoritetu koji prekriženih ruku stoji ili sjedi iza vas?

slika-kolumna1

 Želite li da vaša policija čuva njihove vile od vas, a vas ni od uličnih razbojnika

Želite li šapatom povjeravati kako se ne slažete s općeprihvaćenim mišljenjem, poluglasom izražavati čuđenje kako je moguće da u gradu u kojem je statistički odnedavno najviše zaposleno neko traži da se otvore još dvije javne kuhinje… Želite li da vaša policija čuva njihove vile od vas, a vas ni od uličnih razbojnika, otimača tašni, džeparoša i naoružanih maloljetnih pljačkaša? Želite li biti dijelom cjeline u kojoj se manjak znanja, vjere i zrelosti nadoknađuje i nadomješta viškom kilograma, oholom agresivnošću i fanatizmom? Želite li da vas “postrojava” maloumni junoša kojemu su broj zuba i koeficijent inteligencije otprilike istoznamenkast broj?

Želite li živjeti u društvu koje se temelji, gradi, obdržava i projektira kao razjednica (suprotno od zajednica) ljudi koji žive jedni pored drugih, rade ili ne rade, posjećuju se ili ne posjećuju, pozdravljaju se ili selame… i beskrajno se mrze? Želite li živjeti u zemlji u kojoj će bilo ko bilo koga tlačiti zbog bilo čega u vaše ime; naime, želite li više biti onaj koji maltretira ili onaj koji je maltretiran ili, pak, onaj koji uskraćuje prava ili onaj kome su prava uskraćena? Želite li biti dio naroda koji svoju ravnopravnost i jednakopravnost ostvaruje na račun svih ostalih, a naročito onih iz toga naroda koji se ne slažu sa takvom “politikom”? Želite li živjeti u okruženju u kojem su oni što se ne slažu u krivu i uvijek krivi? I, konačno, želite li živjeti u društvu u kojem tuđa djeca neće imati istu priliku, jednaku šansu, fer startnu poziciju kao vaša djeca? Čovjek ne može da eliminira sve reakcije straha – svako se štrecne kad se vrata zalupe. Ali, zašto, zaboga, želite živjeti u strahu?

Možda je nekad bilo i drugih motiva, ali danas je glavni strah. Od straha su ljudi zli, surovi i podli, od straha su darežljivi, čak i dobri. Mnogi griješe iz straha da ne pogriješe. Često zbog straha pred nekim zlom upadamo u još veće zlo. Jer, strah je ubica uma, mala smrt koja donosi potpuno brisanje. Tamo kuda prostruji strah ne ostaje ništa. A nasilje je najbliži srodnik straha.

“[U]tjerivanjem straha od Drugih / vođe su majstorski probudili u svakoj ptici nagon / da se svom jatu vrati.” (Marko Vešović, „Uštap u vodi“)… A, ustvari, sve što cijenimo i čega se bojimo, u nama je samima… Učinite ono čega se bojite i strah će sigurno umrijeti.

Idemo unazad

Ova nas je demokratija malo preskupo koštala, ja sam je sit, a pravo da kažem, u posljednje vrijeme me pomalo i straši. Ustvari, više me straše demokrate nego demokratija i to ponajviše zbog one da vladari sa vlasti odlaze gotovo istovjetno kako su na nju i došli… Drugim riječima, što puškom dođe, puškom mora i da ode. Drugim riječima, tek sada znam šta je strah!

U Bosni, doista, vrijeme kao da teče unazad. I kao da se sa svakim mjesecom i godinom koju ispratimo nekako demonski vratimo nekoliko desetljeća ili stoljeća unatrag. Ili kao da smo upali u neki vremenski vir i stalno se vraćamo na početak prve od četiri iste godine i svaki put iznova preživljavamo iste strahove, panike, užase… Jasno mi je čega se oni boje: strah je osobina onih koji misle samo na sebe; bogatstvo koje predstavlja izvor njihovog utjecaja, moći, samopoštovanja, ugleda… svega što misle da jesu i što ih čini time što jesu trebalo bi da se stiče znojem, a budući da to nije posrijedi te da su oni ljudi koji od svog bogatstva nemaju ništa osim straha da ga ne izgube, jasno mi je zašto i zbog čega su oni u strahu i koliko su nas spremni žrtvovati da bi zaštitili ono što su stekli. Na kraju, nisu prezali ni da nas žrtvuju da bi stekli, zašto bi se, onda, ustručavali učiniti to ponovo. Ali mi nije jasno čega se vi bojite da učinite sve da vladavinu straha zamijenite vladavinom prava?

 

 

Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close