Za Antenu M piše: Dragan Bursać
Živite svi zajedno u pravoslavnoj talibaniji, koja je iznad zakona, bilo kojeg svjetovnog zakona, talibaniji koja sebično i samoživo radi na neoporezovanom bioterorizmu, a koju su stanovnici Banjaluke i RS-a svojom bezmudošću i kukavičlukom nahranili da postoji kao takva.
“Zašto policija nije bila pred crkvama kad je već zbog ovog praznika uveden najduži policijski čas? Zašto oni koji su išli u crkve nisu kažnjeni? Ja dan provodim u kući, svakako ne bih nigdje išla, možda bih izašla da bacim smeće ili napravim krug. Što se tiče neodgovornih vjernika- sigurna sam da su oni koji su išli danas do crkvi izgubili prednost na ulazu u raj, jer ako i postoji bog kojem se mole, sigurno je da ne podržava neogovorno i rizično ponašanje koje su danas pokazali.”
Ovo danas pročitah kod poznanice na njenom FB zidu. Situacija u pravoslavnoj talibaniji banjalučkoj takva je da nije mudro ni ime pozanice otkrivati. Mogla bi imati grdnih problema, ako se njeno umovanje dovede u kontekst svijeta i okruženja u kome živi.
Sa druge strane, šta nam govori ova zapitanost?
Ništa ili gotovo ništa, jer nema odgovora na ovaj niz pitanja. A odgovori su poprilično jednostavni:
Živite svi zajedno u pravoslavnoj talibaniji, koja je iznad zakona, bilo kojeg svjetovnog zakona, talibaniji koja sebično i samoživo radi na neoporezovanom bioterorizmu, a koju su stanovnici Banjaluke i RS-a svojom bezmudošću i kukavičlukom nahranili da postoji kao takva i tolika.
Eto, zar je toliko teško rezonovati zdravorazumski i pravim imenom nazvati stvari, ljude, pojave i nešto složenije fenomene?!
Kako kome, reći će dokoni jazavci što se glasa svoga boje, no to je drugi par korona opanaka.
Ja mislim o nečem drugom. Mnogo ozbiljnijem od puke konstatacije da svi oni, zajedno sa mnom, obitavaju u jednom dobro navodnjavanom zilotskom eksperimentu.
Mislim ovako-ono nešto malo slobodnomislećih ljudi u manjem BIH entitetu, samo je sebi u strahu od srBskog vjerskog totalitarizma izvršilo lobotomiju i prigušlio misli. Tako se njihove priče i umovanja završavaju na poluretoričkim pitanjima, tipa otkud pravo vjernicima u doba policijskog časa da se okupljaju po crkvama? Ili, otkud pravo narečenim crkvama da uopšte obnašaju poslove od javnosti, za pozvanu javnost, a koji su potencijalni izvor zaraze u doba korone? Ili, kako je moguće da niko ne kažnjava ni crkvu ni vjernike u Banjaluci i okolini za bioterorističke koronapartije dok ostatak plebsa u stanovima i kućama čuči ispred svojih monitora i gleda fotografije bahaćenja SPC-a i pratećih im vjernika dok u direktnom TV prenosu ližu zajedničku kašiku?
Kažem, sve su to pitanja, koja lebde na ivici usana i obodima uštrojenih moždanih ćelija, bez da se ikada odgovori na njih.
Zapravo pitanja kao takva egzistiraju, upravo zato što i jesu prećutno postavljena, da se na njih nikada i ne bi trebalo odgovoriti.
A to je najstrašnije!
Pitaju se tako gluvonijemo retorički, dobri i pepošteni Republikosrbijanci iza zatvorenih prozora, ko im je ukinuo prava i slobode u odnosu na jednakije od njih što se švrćkaju ispred crkava, u odnosu na pravoslavni kler, pitaju se gdje oni to žive. Mutavo i u sebi, dakako. Bez odgovora i glasa.
Pa se oni zapravo ništa i ne pitaju!
-Jer da se odistinski pitaju sami bi, u sebi bi našli odgovor.
-Jer, kukavičluk se uvukao, kažem i u ono malo misleće mase sivomoždane manjeg BIH entiteta, koji ne smije sebe ni bližnje zapitati, kako je nastao, na čijim kostima se razbaškario i kako je takav, navodnjen genocidom entitet ižđikao u jednu pravoslavnu talibaniju.
-Jer, da se zapitaju, po da iskreno odgovore svi koji se pitaju, možda ne bi bilo siledžije Dodika na vlasti, možda ne bi bilo lizača zajedničke kašike, koji od Banjaluke do Hercegovine prkose sami sebi, zdravom razumu, zdravlju i zakonima. Možda ne bi bilo kompletne ove političke oligarhije, kojoj Crkva treba kao narkomanu fiks, e da bi ostala tu gdje jeste.
-Jer, valja se kvaliteno zapitati, jebi ga!
Sa druge strane, bilo bi živog i inspektora Miodraga Šušnice i studenta Davida Dragičevića i stotina znanih i neznanih što ih pojede višedecenijska noć srBske talibanske tiranije.
Korona? Ona je tu, tek reda radi, da se i kvaziljevičar i kvazidesničar banjalučki u svom stanu na društvenoj mreži ko biva iščuđava pravoslavnoj oligarhiji, koja je postala sazviježđe vlasti. I samostalan monetarni klaster.
I opet, šta će taj puk nego da gleda kako patrijarh Irinej zajebava narod sa varijacijama na temu od “ostanite kod kuće” do “dođite, neće vam policija ništa”. Taj puk sam sebe obamnjuje, mutavo se pitajući – ko ga demokratski uškopi dok u jednoj ruci drži nož, a u drugoj veterinarska kliješta.
Vidi ove crkvene žurke u banjalučkom naselju Rebrovac, vidi ove u novosadskom naselju Detelinara, vidi ove u Istočnom Sarajevu, prepiske se žive vrte zatvorenim vajber grupama, vječito mutavog zatvorenog naroda, kao ultimativno junaštvo.
Pa me to podsjeti na onaj vic, kad je došao Rambo u neku pripizdinu afgansku i rekao ljudima u selu, vidte li ovu crtu na zemlji koju sam povukao svojim samostrelom, e ko pređe tu crtu dok vam budem silovao žene ubiću ga istim ovim samostrelom. I opšti, tako, Rambo na silu sa ženama lokalnim, a jedan se pajdo samo smije. U sebi, ali slatko. Pita ga susjed, što se smiješ bog te ne ubio, vidiš da nam ovaj kabadahija siluje žene, kaže njemu smiuljko, a vidi mi noge, pokazujući kako “hrabro” vrškom nožnog palca u eri silovanja prelazi Rambovu povučenu crtu.
Ko je Rambo, ko je silovani svijet, ko je onaj što se kurči nad povučenom crtom?
Sami uklopite, eto vam zabave u karantinu dok se pravoslavna raja sa ausvajsima zajebava po gradu.
