Od istočne Sirije i zapadnog Iraka stvaraju novu državu – ‘Teroristan’!
KOALICIJSKO BOMABARDOVANJE SIRIJSKIH BAZA I TURSKA INVAZIJA NA IRAK DIO SU ISTOG PLANA: Od istočne Sirije i zapadnog Iraka stvaraju novu državu – ‘Teroristan’!
Kakva je veza između savezničkog bombardovanja sirijske vojne baze u Ajašu i turske invazije na sjeveru Iraka?
Oba ova naizgled izolovana događaja su dio šireg plana balkanizacije Bliskog Istoka, jačanja uticaja Vašingtona na preostale resurse, uvlačenja Rusije u skupi i dugotrajni rat i osiguravanje da se naftom i dalje trguje u dolarima.
Rat protiv terorizma je smokvin list za javnost, smokvin list stvoren da prikrije pokušaj Vašingtona da vlada svijetom. Bez šire slike, nemoguće je uhvatiti smisao onoga što se dešava širom svijeta, kako se naizgled slučajni aktovi nasilja i terora uklapaju u širu i sveobuhvatniju geopolitičku strategiju stvaranja novog unipolarnog svjetskog poretka, uništenja svih rivala i širenje prevlasti SAD-a u punom obimu širom planete.
Pogledamo pojedinosti: u nedelju su američki avioni bombardovali sirijsku vojnu bazu istočno od Rake, ubivši tri sirijska vojnika i ranivši još trinaest. Incident se dogodio u selu Ajašu pokrajini, Palmira.
Portparol Koalicije, američki pukovnik Stiv Voren je demantovao učešće SAD-a u smrtonosnoj akciji, uprkos činjenici da je sirijska Opservatorija za ljudska prava, sa sjedištem u Velikoj Britaniji, potvrdila “da je u vazdušnom napadu pogođen vojni logor”. Prema opservatoriji, “ovo je prvi put da je su u napadu koalicije koju predvode SAD poginuli pripadnici sirijskih vladinih trupa”.
Vorenovo poricanje, što je refleksivni odgovor Pentagona na bilo koju optužbu, sugeriše da je napad bio namjerna provokacija koja je imala za cilj pokrenuti odmazdu Rusije, koja bi, zauzvrat, opravdala povećanu ulogu američkih vojnika i naoružanja u sirijskom ratu. Nejasno je samo da li su vazdušni udari dobili zeleno svjetlo od Bele kuće, ili od otpadničkih elemenata koji djeluju samostalno u Pentagonu.
Jasno je, međutim, da je napad na sirijske vojnike, punih 30 milja od određenog cilja, bila greška. Također, treba napomenuti, da se, prema analizi portala “Južni front”, američki napad poklopio sa “velikom ofanzivom DAIŠ-a na sela Ajaš i Bgelija.” Drugim riječima, napad SAD-a je bio podrška iz vazduha za kopnene operacije teorista.
Da li je to dio plana ili samo slučajnost?
Manje od 24 sata nakon napada, američki avioni su bombardovali selo Al-Kan u sjeveroistočnoj Siriji ubivši 26 civila, uključujući najmanje četiri žene i sedmoro djece.
Poruka koju američka vojska šalje ovim smrtonosnim napadima je da želi kontrolisati vazdušni prostor nad istočnom Sirijom, gdje se planira uklanjanje terorista DAIŠ-a i de fakto uspostavljanje ‘terorističke države’, koju nazivaju ‘sunnitskom’, u skladu sa planom podjele Sirije i Iraka u manje kantone kojima bi vladali lokalni gospodari rata, teroristički fanatici i američke marionete.
Mnogo toga je već napisano o ovoj temi, tako da nećemo trošiti previše vremena na to ovdje. Nedavno je u New York Timesu Džon Bolton sumirao osnovni koncept koji izgleda podržava praktično cijeli politički establišment SAD-a. Evo odlomka iz članka:
“Današnja realnost je da su Irak i Sirija, koje smo ranije poznavali nestali. Umjesto da nastoji da rekonstruiše geografsku kartu stvorenu poslije Prvog svjetskog rata, Vašington bi trebalo da prepozna novu geopolitiku. Najboljaalternativa ‘DAIŠ državi’ na sjeveroistoku Sirije i zapadu Iraka je nova, nezavisna „sunitska“ država. Ovaj prijedlog se drastično razlikuje od vizije rusko-iranskog saveza. Njihov cilj je obnova Iraka i Sirije u nekadašnjim granicama, koji je fundamentalno u suprotnosti sa američkim, izraelskim, i interesima pojedinih arapskih država.
Bolton kaže da novi “Sunnistan” ili bolje kazati „Teroristan“ ne može biti Švajcarska.“ Ovo nije demokratska inicijativa, već hladna politika moći. To je u skladu sa strateškim ciljem brisanja DAIŠ-a, države koji dijelimo sa našim saveznicima, a to je ostvarivo”, napisao je Bolton u članku “Stvorimo sunnistan da bi porazili DAIŠ”.
Njegov tekst je samo jedan od mnogih članaka i političkih dokumenata koji podržavaju podjelu Iraka i Sirije i prekrajanje mape Bliskog Istoka. U ovom planu, DAIŠ, koja je u velikoj mjeri izum zapadnih obavještajnih agencija i njihovih zaljevskih kolega, je ključna komponenta u ovom ukupnom planu.
Postavljanje terorističke organizacije u epicentar područja sa svjetskim zalihama nafte, stvara razloge za miješanje u poslove drugih suverenih nacija kad god neko odluči.
Ovo objašnjava bombardovanje u Ajašu i Al-Kanu. SAD opravdava napade mašući krvavom majicom “DAIŠ”, dok u stvari nastoji da ostvari svoje uske strateške interese. Pentagon je želio poslati poruku da, iako SAD nisu formalno uspostavile zonu zabrane letova u toj oblasti, jasno je da sada za operacije u istočnoj Siriji postoje veći rizici nego prije samo sedmicu dana.
Ovo pravilo se, također, može primjeniti na turski upad u s,everni Iraku sa oko 900 vojnika i 20 tenkova. Prije svega, ne postoji šansa da Turska pokrenula upad bez prethodnog dobijanja odobrenja iz Vašingtona.
Svi znamo koliko nasilno je reagovala Obamina administracija kada je Moskva branila Krim nakon udara u Kijevu. Uporedimo to sa mlakim odgovorom posebnog predsjedničkog izaslanika, Breta Mek Gurka, koji je povodom turske akcije na Tviteru napisao da “SAD ne podržavaju vojne misije unutar Iraka u odsustvu pristanka iračke vlade”.
Vašington nije Turskoj nametnuo sankcije, napao njenu valutu ili finansijska tržišta, niti joj prijeti ratom. U stvari, Obama nije ni kritikovao Tursku. On je jednostavno pogledao na drugu stranu i potpuno ignorisao to pitanje. Naravno, to je razjarilo drugog američkog saveznika u Bagdadu, iračkog premijera Hajdara al-Abadija, koji je prijetio da će preduzeti mjere ako turske trupe ne odu u narednih 24 sata.
Još jednom, turski potez se savršeno uklapa u ukupnu strategiju “dekonstrukcije” Sirije i Iraka i njihovo razbijanje u manje i slabe državice koje će ostati u “stalnom stanju kolonijalne zavisnosti” u doglednoj budućnosti.
Turska: Imamo pravo učestvovati u kreiranju sudbine Iraka!
Što se tiče turskih neoosmanskih iluzionista u Ankari, oni misle da je potpuno opravdano vratiti teritorije za koje smatraju da su im ukradene poslije Prvog svjetskog rata. Turski kolumnista Čemil Barlas je to ovako sumirao:
“U prošlosti, ova zemlja je pripadala nama; imamo pravo da učestvujemo u njenoj sudbini. Štaviše, naši rođaci žive u tim regionima. Mi smo zabrinuti za to šta se dešava sa njima ….“
Prema Barlasu, Turska ima pravo i na sirijske i iračke prirodne resurse i misli da ljudi koji tamo žive nemaju koristi od prodaje nafte, jer sve ide u ruke “diktatora”.
Turska invazija na Irak označava početak dugoročne okupacije, koja će se verovatno proširiti na Mosul. To će uspostaviti mostobran za kontrolu resursa i naftovodnih koridora koji će osigurati da nafta teče u Tursku i u njenu južnu luku Čejhan.
Drugi turski kolumnista Javu Bajdar, u opozicionom listu Daily Zaman objelodanjuje strategiju Tuske:
“Povratak Mosula u potpunosti je prioritet. Radi ovog cilja očigledno postoji približavanje interesa između Turske, Kurdske regionalne vlade (KRG) i zapadnih saveznika. Ključna figura ovde je Kaled Hodža, lider sirijske Nacionalne koalicije (SNC), koji blisko sarađuje sa liderom iračkih Kurda Masudom Barzanijem. On je izjavio da će zajednička vojska biti stvorena u kantonu Zapadni Kurdistan.
Stvaranje ove formacije podržale su SAD i Turska i ona će se sastojati od oko 5.000 ljudi, uglavnom pripadnika grupe Ahrar Al-Šam i Al-Nusra, i Turkmena. Njena pojava se povezuje sa odlukama nedavnog sastanka u Rijadu, gdje su Saudijci radili na organizovanju novog saveza sirijskih opozicionih snaga”.
Izgleda da je postignut sporazum između Turske, Kurdske regionalne vlade i Sjedinjenih Američkih Država, da iskoriste dijelove sjevernog Iraka i istočne Sirije, radi stvaranja nove države koju će zajednički kontrolisati Ankara i Vašington.
Dakle, želja da se ukloni Asad je privremeno stavljena u drugi plan, dok je odlučnost da se uništi Sirija jaka kao i uvijek. Odlučili su stvoriti ‘Teroristan’.
(Global CIR/Mike Whitney/Counterpunch)
