Nihad Hebibović za Vijesti.ba
Ne samo da opravdaju nego i da u jednom retoričko-političkom nadmetanju uspostave ofanzivu. I zaista je to uspjelo svim onima koji stoje na liniji secesije, od Milorada Dodika do Dragana Čovića, preko pojedinih intelektualaca koji govore o navodnom prounitarističkom bijesnilu. Kada se danas hoće iskonstruirati antipod secesionističkoj politici i retorici odmah se on vrlo brzo i lako pronalazi u navodnom a suštinski nepostojećem unitarizmu.
Postoje pojedine javne ličnosti, u prvom redu tzv.intelektulaci koji iz svojih tobože objektivnih pozicija, onih pozicija koje sebi umišljaju neko autonomno mišljenje, tako nezgrapno blebeću o ta dva konceptualna antagonizma. O secesionizmu i unitarizmu. Obično se djele na dvije vrste; One koji svjesno u svome diskursu prangijaju sa pojmom unitarizma i druge koji to rade nesvjesno, iz svoje oporutnističke političke korektnosti. Ne bih da licitiram sa imenima. Svako ko iole prati našu medijsku, političku i intelektaulnu scenu zna o kome govorim. Možda bi bilo korektno prozvati i imenom. Ali to sada nećemo raditi. Ne budimo odsanjane snove; Nek miruje ono čega ne bi (Jesenjin).
Nećemo, jer intelektuaci se znaju naljutiti na vas kada ih prozovete. To dovoljno govori o kakvom društvu slobode snatre kada na svaku kritiku njihovih “objektivnih ocijena” dižu svoje intelektualne nosove, kao Miusov iz Karamazovih kome Fjodor Pavlović ismijava njegova liberalna uvjerenja.
Ali dopusite dragi čitaoče, meni su ipak gori ovi potonji. Ti nesvjesni – ako ja nisam u zabludi, pa ih nazivam nesvjesnim političkim oportunistima. Oni će nas naprosto upropastiti, kao što će nas upropastiti one krpene poruke ljubavi koje vise po mostovima na Miljacki. Zar je zaista potrebno biti toliki oportunista da bi se danas i ovdje žvakao “gorko zarađen” intelektualni hljeb, da bi se prispjelo u svaki medij i u svaku kameru kazalo ono što prija njenim ušima. Izgleda da jeste. Zato i imamo danas sepet tih uvaženih intelektualaca, nimalo sličnih pokojnom Matvejeviću ili Lovrenoviću, koji mogu kazati sve i ostati dobri sa svima. Mogu tako na otvorenu najavu secesije i razvaljivanja države, tobože intelektualno oprezno, a suštini tako plitko i jadno, upozoravati na nekakav unitarizam.
O kakvom unitarizmu pričaju to nikada ne objašnjavaju nego testerišu sa tom ispraznom floskulom koja ide u korist svih onih koji bi koliko sutra sa oduševljenjem prihvatili moguću disoluciju Bosne i Hercegovine. Možda je krajnje vrijeme i odsutni trenutak da oni koji operišu u svome govoru sa unitarizmom a nisu Milorad Dodik i Dragan Čovič niti njihovi prirepaši, pojasne o čemu govore kada govore o unitarizmu. Valjda imamo pravo znati. Valjda će nam intelektualci pojasniti etimologiju toga pojma u savremenom bosanskohercegovačkom dnevno-političkom kontekstu. Na kraju, trebalo bi insistirati na tome. Neka već jednom kažu šta konkretno pod time smatraju, ako imaju šta da kažu. Rado ćemo saslušati obrazloženje. Pažljivo kao kakav posmrtni govor.
Do tada, prisiljeni smo da slušamo paušalne ocijene o navodom unitarizmu koji je, je li, jednaka prijetnja po opstojnost Bosne i Hercegovine kao i nikada izraženiji secesionizam. Dok se istvoremeno u Bosni i Hercegovini od strane secesionista održavaju protivustavni referedumu, dok se otvoreno najavljuje otcjepljenje RS-a i dok bivši ministri ove zemlje a sada saborski zastupnici susjedne, pred građane Bosne i Hercegovine postavljaju ultimatume; ili „ravnopravnost ( zapravo privilegija) ili raspad Bosne i Hercegovine, naši uvaženi intelektualci mantraju u unitarizmu. Dakle sa jedne strane imamo direktnu najavu rasparčavanja države ( secesionizam) a sa druge strane apelacije prema Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine se konotiraju kao unitarizam. Svaki govor koji završava sa konstatacijom da je nedopustiva podjela Bosne i Hercegovine po etničkim linijama naziva se unitarističkim govorom.
Iako u Bosni i Hercegovini trenutno ne postoji nijedna relevantna politička opcija, ni bošnjačka, ni probosanska niti bilo koja treća koja se zalaže sa ukidanje entiteta, što je valjda preduslov unitarističke politike, i centralizaciju Bosne i Hercegovine, uprkos tome, secesionisti, i politički, i intelektualni i medijski, pa čak i oni koji nisu za bilo kakav secesionizam (naročito intelektulani) kao pokvarene ploče, uvijek i iznova, govore o tome strašnom unitarizmu.
Ukoliko bi se takva politička opcija i zaista pojavila, ukoliko bi postala politički relevantna, pitam se kako bi onda, secesionisti i oportunističko korektni intelektualci okarakterizirali takvu politiku. Možda kao stvarni i realno postojeći unitarizam? Do tada će svakako svim onim politikama koje se protive disoluciji Bosne i Hercegovine, bez razlike o kojoj se politici radi, lijevoj ili desnoj ( sve je to, isto, sve su to prokleti unitaristi) učitavati nepostojeći unitarizam.
Vodeća bošnjačka politička partija, koja samo iz straha od gubitka vlasti, ne smije da potpiše i pristane na „treći entitet“, danas je označena kao nosilac unitarizma. Kako je naime moguće da oni koji priželjkuju takav scenario, kao zapete puške očekuju da SDA kapitulira pred njihovim zahtjevima, i na neki način poguši sve koji su joj u tome opozicija; Kako je dakle moguće da se i takva SDA optužuje za unitarizam? Moguće je jer „unitarizam“ nije realno postojeća snaga, nego oblik psihološko- retoričke presije u cilju zauzimanja što bolje političke pozicije.
Na političke protivnike Bosne i Hercegovine zbog toga se ne treba ljutiti, niti ih se smije zbog toga prezirati. To je, ma koliko nekima čudno zvučalo, legitiman oblik političke borbe. Nekorektan ali ipak legitiman. Njima se zapravo na tome mora čestitati. Čestitati na tome što su uspjeli da u dnevno-političkom diskursu promoviraju, tačnije iskonstruiraju taj konceptulani antagonizam. Problem je jedino u tome što oni koji stoje na političkoj liniji opstojnosti Bosne i Hercegovine nisu sposobni da tu presiju neutrališu i da po sličnoj logici pređu u kontraofanzivu.
Piše: Nihad Hebibović
Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje ali ne nužno i stavove portala
(Vijesti.ba)
