Prije 50 godina umro je jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih pjesnika Mak Dizdar. Tim povodom objavljujemo pjesmu Bbbb koja je objavljena u zbirci pjesama “Kameni spavač”. U književnom časopisu Nova akropola, Biljana Lukurić napisala je biografiju ovog velikog pjesnika, a dijelove te biografije prenosnimo na Polis.
Mehmedalija Mak Dizdar rođen je 17. listopada 1917. godine u Stocu, živopisnom hercegovačkom gradiću na rijeci Bregavi, gdje je završio redovnu osnovnu školu i vjersku osnovnu školu (mekteb). Sa svega trinaest godina odlazi na školovanje u Sarajevo gdje upisuje Državnu šerijatsku gimnaziju. Već u školskim danima počinje pisati i objavljivati poeziju, a iz tih su dana sačuvane tri bilježnice pod naslovom Zlatna mladost. Prvu svoju pjesmu Trezvenost objavio je u listu Savez trezvene omladine i dobio prvu nagradu, a počinje objavljivati i u časopisima Gajret, Domovina, Pregled, Novi behar i Jugoslavenski list. Prvu zbirku pjesama Vidovopoljska noć objavljuje sa svega devetnaest godina. Usporedo s književnim radom počinje se baviti i novinarstvom te s osamnaest godina postaje profesionalni novinar.
Kad je počeo Drugi svjetski rat, povukao se iz javnog života i zaposlio kao poštanski službenik. Tada se uključio u ilegalnu antifašističku grupu i prihvatio komunističke ideje. Nadimak “Mak” bio mu je tajno ime koje je koristio kao član antifašističkog pokreta tijekom Drugog svjetskog rata. Nakon Drugog svjetskog rata zaposlio se kao reporter, urednik, a konačno i kao glavni urednik TANJUG-a za BiH. Bio je i na udaru tadašnje UDBE koja mu je zaprijetila “da pazi što radi”, a brata Hamida odveli su mu na Goli otok. U tom je razdoblju zanemario poeziju.
Prisiljen napustiti novinarstvo, osniva izdavačko poduzeće “Seljačka knjiga” iz kojeg izrasta “Narodna prosvjeta”, najveća izdavačka kuća u tadašnjoj Jugoslaviji čiji je bio glavni urednik. Ubrzo pokreće i biblioteku “Univerzum”. Tada su ponovno uspostavljeni odnosi s europskim zemljama i počela su se prevoditi i objavljivati najvažnija djela svjetske književnosti.
Godine 1954. Mak objavljuje malu poemu Plivačica, četiri godine kasnije poemu Povratak, a nakon toga zbirke Okrutnosti kruga i Koljena za Madonu. Piše pjesme Onemuštio, Uspavanka, poemu Majka, Zapis o petorici, Zapis o vremenu, Badac, Zapis o Nespini, Zapis o izvoru, a 1961. godine izdaje knjigu Stari bosanski epitafi u kojoj je skupio i objavio natpise iz srednjovjekovne Bosne. Godine 1966. objavljena je njegova najpoznatija zbirka pjesama. Makova inspiracija za ovo djelo bili su sačuvani natpisi sa stećaka, tj. kamenih spavača, koje je obogatio vlastitim pjesničkim doživljajem. Nakon više stoljeća šutnje skamenjena slova progovorila su preko njega o duhu bosanskih krstjana.
Mehmedalija Mak Dizdar umro je 14. srpnja 1971. godine od posljedica srčanog udara. Sahranjen je na sarajevskom groblju Bare uz najveće državne počasti kao čovjek od posebnog značaja. Danas na njegovom grobu stoji spomenik u obliku stećka. Od njegove smrti, u Stocu i na nekropoli stećaka Radimlja, svake se godine održava manifestacija “Slovo Gorčina” s ciljem afirmacije bosanskohercegovačkog kulturnog nasljeđa. Mak je jedan od rijetkih koji su odmah nakon smrti zauzeli sigurno mjesto u kulturnoj baštini svog naroda, ali i šire.
Bbbb
1.
Riječ je slika svega onoga što okolo sebe vidimo i ne vidimo
Riječima se nekim divimo a nekih se riječi opet stidimo
One su se nastanile u nama i one su pobjegle od nas
One imaju svoj miris i boju
One su nemušte ili
Imaju
Glas
Neka krhka riječ se penje veoma smjelo
Zracima tankim i zlatnim
Kao sićušna puzavica
Ona se vješto propinje
Od posnog kamena
Do sunčanog grma
I samog
Sunca
A neka se glavato i glasito
Šepuri do na vrh bunjišta
A znamo da njome je
Zauzet prostor
I više
Ništa
2.
Kao niz brzu vodu nekada riječi dođu brzo i još brže odu
Ima ih koje dugo čekaju svoj sanjani čas
Ima ih što bezglavo jure svoju tjeskobu
Na bilo kakav dan i bilo kakvu slobodu
Riječ je tek tada riječ ako
Za nju i čulo steknemo
Najgolemija je nekada ona
Koju i ne
Reknemo
Jedna te ista riječ
Nije ipak ista
Kada ulazi u
I izlazi iz
Ulišta
Riječi su zapravo sve i riječi upravo nisu ništa
(Pa i na one ovdje izrečene
Prašina je već gusta pala
I odvela ih na kolovoze
Do kala
I prašina ta još veće pada
Jer
Mada kazane tek sada
One u hipu postaju uvele i stare
I za njih više ne mare ništa
Ni gomile sa ulice
Ni žedna lica
Sjemeništa)
Ali se čeka nova riječ
3.
Vlasnici ih u naramku nose i iznose kao svaku robu
Na teške tezge malih i velikih trgova i trzana
Bajate su olinjale i jalove
Poput starih krzana –
Čim ih ugleda novo jutro
Čim ih dotakne
Bistro oko
Dana
(Izgleda da vrijede samo još neke male riječi
Od čije oštrine i gorčine nevidljive
Čovjek zatečen u gledanju
Počinje uporno da se pita
Da l’ postaje manji
Il’ postaje
Veći
Goleme one iz raznih bogoslovija
Metanisanja ili liturgija
Praznih slovoslovija
Bića su letargija
I bića
Poraznih
Prazno-
Slovija)
4.
Riječi su u svemu sadržane
Riječi su dakle sve ali i kao ograničenost su svega dane
Jedina je riječ koja se još čeka
Ona što valja da stigne iz iskoni Iz daleka
5.
Ali smo netom čuli neke nove riječi
Ali smo eto čuli takve riječi od kojih
I kada su tiho rečene vaseljena ječi
Riječi o božjem prstu u sunčanom krstu
O gradu što valja ga sazdati u nama
O vinogradaru i njegovom vinogradu
O lozi plemenitoj i njenim vitim rozgama
Čuli smo riječi o žrecima i vječiti vijencima
O nekim uskim vratima pred našim trudnim nogama
Čuli o skrivenosti vinoj onih u debelim togama
O logama krvi što ih istraga crna proliva
Uz križ i kalež uz palež i pseći lavež
Ima novih riječi o novim i oštrim mačima
I čudnim štitima spasenija
Budnim za badce bludne
Za njina čtenija i
Bdenija
Čuli smo dakle riječi što nam umiju
Nešto novo reći
6.
Čuli smo eto sada neke nove riječi
Kakve ranije još nikto
Govorio nije
Čuli smo riječi o hljebu nasušnome:
Da hljeba valja dati svakome
Koji ga treba
No neka se od sada zna da nije sve u
Hljebu ovome:
Neka se istina zna o hljebu
Inosušnome
7.
Do nas stigle i kroz brenija
Ove riječi su stvorene
Za čista
Prenija
8.
On govoraše glasom i glasnim i jasnim
Da ništa ni ikoga i niti od koga da ne krije
Od takve riječi kroz usahlost kroz oholosti i lasti
Procvjetaće iz pustih mladica zeleni jeleni mliječi
Ovako još nikto govorio ranije nije
Da svaka riječ je na ranu rečena
Da rane liječi
On tako toplo i meko govoraše
Kao da blagodetna proljetna kiša romoraše
U pusti kakvoj kroz mrak mrkli i gusti
Na obali slanog mora kao u hramu
Na cesti kao na maslinovoj gori
Kad nigdje još zlatne zrake kad nigdje glasa
Ni pijetlu navještenom ni bilo kakvoj hori
U kojoj bi od riječi da se
Uznemiri žiće
Ustalasa
Masa
On slovom svojim gorkim a ne mačem i kopljem
Učini se i žeteocem
I snopljem
On slovom svojim krči pute
I put otvori
Zori
9.
Tako još nikto ovdje na zemlji govorio nije
Govori on nama dakle i smjerno i vjerno
I silno govori on nekada Kao da fijuče bičem
S medom i pelin daje nam u svojoj čaši
Nikada nas nikto ne časti takvim pićem
Silno nekada govori kao da fijuče bičem
To nas on samo bićem riječi
Plaši
A kad se slovom svojim on ponekad nasmije
Najtanjom zlatnom žicom iz tog smijeha
Nekad nas miluje
A nekada
Bije
Ovako još nikto
Govorio
Nije
10.
Govoreći tako ja vam ne govorih sam od sebe ništa
To što vam glagoljah samo je moje tijelo i moja pišta
Ja rekoh vam riječ od drugog što je stekoh
Ja rekoh riječ tek onoga
Koji je kroz mene
Rekao
Čuli smo eto sada njegove riječi
Kakve ne govoraše nikto prije
Zato blago nama
I zato jao
Nama
Jer tako još nikto
Govorio
Nije
To kroza nj progovori
Riječ
Sama
11.
Pokušavah ovdje pronaći prave riječi o Riječi
Okušavah podobnu sliku naći za riječ čovjeka
Riječ o onome svemu što nas oko nas
Od iskoni tišti i što nas
Čeka
Kušah urezat slovo o Slovu
Što u nama vapije
I vrišti
Ne znađah ne umjeh
Na kraju ništa
Ja
Ništi
12.
(Na putu zadanom između zraka i mraka
Na putu tvoga znaka
Sumnjen i
Smušen
Ponovo se vraćam
Duboko
U sebe
Srušen)
13.
Ja ne znam još uvijek dakle kako
Da oslovim Tebe
Pa ostah na svome hudome
Be i Be
Be i
Be
14.
(Bože
Oprosti mi
Što sam tek došao
Tamo odakle sam pun nade i pošao)
Mak Dizdar
polis.ba
