PARANOJA U BEOGRADU: Očajnička žudnja za normalnim životom
Izluđeni. Paranoični. Zaraženi ludilom i tjeskobom. Moramo ustati protiv toga na sve moguće načine.
Piše: Marko Tomaš
Čini se kao da je jučer bilo kad je vijest o ubojstvu Olivera Ivanovića zapalila medijski prostor u regiji. Ono što mi je fascinantno jeste naša nesposobnost da se pomaknemo iz određenog političkog trenutka. Vječno tapkanje u mjestu.
Beograd je još uvijek pijani brod koji se ljulja, giba na razne načine. Zrakom struji neko neobjašnjivo ludilo. Ako si dozvolite da upadnete u njegov ritam glavom će vam se početi rojiti milijun rastrojenih misli već od trenuka kada se probudite. Pogledat ćete veliko nebo nad tim velikim gradom. Osjetit ćete kako vas obuzima neka čudna tjeskoba. Paranoja od svega što znate da se događa na ulici. A u Beogradu se na ulici živi. Živi se u kavanama. Među milijunom ljudi koji izlizavaju svoje sudbine po trošnim pločnicima i bučnim i zadimljenim kavanama.
Tog 16.01. hodao sam gradom i upao u prosvjednu povorku kojom je kolala neka čudna energija. Bijes je visio u zraku. Gotovo ste ga mogli dotaknuti. Ničega slavljeničkog nije bilo u toj gunguli. Ljudi koji žude, doslovno čeznu za nekakvim normalnim životom hodali su bez jasne predstave što žele i kako to žele ostvariti ali poticalo ih je nešto iz stomaka, očajnička potreba da se konačno počnu živjeti u normalnoj zemlji, bez paranoidnog predsjednika i njegove svite koja feudalnim metodama vlada Srbijom. Paranoja i opsesivno, gotovo patološko ponašanje vladajućih prenijela se i na veći dio stanovništva kojemu se čini da gubi razum, a, pri tomu, razum je još jedino na što se mogu osloniti.
Pobunu treba podržati. Kakva god bila. Ona je još jedino što možemo učiniti kad se osjećamo potlačenima. Imamo pravo govoriti. Tražiti bolje uvjete za vlastite male živote. S punom sviješću o tomu ipak nisam mogao dugo izdržati u šetnji s povorkom. Nešto me stislo u prsima. Nabio sam kapu na oči, spustio glavu i odlutao u beogradsku nemirnu noć.
Bježao sam od nečega makar nisam znao od čega. Sve mi je bilo neobjašnjivo. A ponajviše me mučilo pitanje – zašto se sve to još uvijek događa u 21. stoljeću, gdje smo se zagubili, zašto mi se čini da gubimo i razum i osnovno ljudsko dostojanstvo? Hodajući shvatao sam da mi je ideja da sutradan idem na organizirani doček koji je Aleksandaar Vučić organizirao velikom bratu Vladimiru Putinu potpuno suluda. Ako na prosvjedu koji popkušava artikulirati nešto iole normalno imam takav osjećaj tjeskobe mogao sam tek zamisliti što me je čekalo sutra. No, čovjek i jeste suluda životinja. Grize u smjeru vlastite anksioznosti. Punim ustima.
Siječanj je ionako turoban mjesec. Posvuda zavlada postblagdanska melankolija ali naše ludilo ne miruje. Nemiri nas pogone. Neutješnost. Nemogućnost projekcije vlastitog sutra. Plavetnilo neba ne pomaže. Niti zrak koji ima miris po nečemu trulom. Razlokani pločnici u centru grada vas tjeraju da hodate spuštene glave. Dijafragma je blokirana. Teško dišem i ne znam kuda idem. Već je srijeda a mene vlastiti nemir vodi ka blokiranoj Takovskoj ulici, otuda na također blokirani Bulevar.
Stotine autobusa iz cijele Srbije blokirali su centar grada. Vučić je cijeli Putinov posjet organizirao kao neki kontraprosvjed masi nezadovoljnika koji već neko dulje vrijeme subotom hodaju beogradskim ulicama u pokušaju da se izbore za vlastito dostojanstvo, za ono zrnce razuma zaa kojeg im se čini da su ga počeli gubiti u paranojama jednog samoljubivog i opasnog čovjeka. Skoro sat vremena mi je trebalo da dođem od Skadarske ulice do križanja Desanke Maksimović i Bulevara. Tu relaciju inače pređete za petnaestak minuta.
Gledao sam masu ljudi koji su po naredbi došli pljeskati velikom ruskom bratu koji za njih mari koliko i za lanjski snijeg na moskovskim ulicama. Fascinantno je kako ljudi u masi znaju postati bezlični. Bijeda kojom su ti izluđeni ljudi odisali gotovo me natjerala u plač. Oni su došli iz srpskih provincija da bi vidjeli Putina i glavni grad svoje zemlje koji bez organiziranog besplatnog prijevoza ne bi sebi ni mogli priuštiti posjetiti ga.
Sendviči, sokovi, sitan novac kojim su plaćeni, autobusi za koje je nejasno kako su uopće prošli tehnički pregled, sve je to bilo iznimno žalosno, na rubu stravičnog. Tjeskoba mi je pritiskala prsa sve više i više. Iz svega ovoga se može izroditi neki užas. Priprema li nam to život još neugodnih stvari. Onih rubnih koje te potpuno obilježe? Ništa nisam mogao razlučiti. Odlučio sam hodati dalje. Posjetiti prijatelje koji su me pozvali na večeru. Nemamo se u našim porazima više gdje ni skriti osim u društvo dragih ljudi.
Pošao sam kupiti pivo. Naše tjeskobe nekada treba zaliti. Izvući iz sebe divlji smijeh. Ali i ta kupovina se pokazala avanturom. Dućan u koji sam ušao bio je krcat istom onom masom koja je zračila materijalnim i duhovnim siromaštvom. Osjetio sam se odjednom kao u kavezu s gladnim lavovima. Potrajalo je dok sam uspio s kupljenim pivom izaći iz dućana. Gotovo trkom uletio sam u ulicu Desanke Maksimović i susreo se s prijateljima.
Ironično je kako život namjesti neke stvari. Subotnji prosvjed, onaj koji se već tjednima, iz subote u subotu valja beogradskim ulicama završavao sam odlaskom u kazalište. Na sceni Raša Plavović beogradskog narodnog pozorišta igrao je „Balkanski špijun“. Paranoja je mogla biti okončana umjetnošću. I to kazališnim uprizorenjem paranoje kojoj smo se nekada smijali a danas nas i plaši u svojoj aktualnosti.
Ljubomir Bandović je sjajno ušao u cipele Bate Stojkovića, i uopće cijeli ansambl je bio na visini. Igrali su predstavu koja je njihova reakcija na ludilo i tjeskobu koja pritišće Srbiju. Na svu tjeskobu koja me izjedala već danima još sam fasovao i tremu jer u jednom trenutku glumac u drami Dušana Kovačevića govori stihove koje sam ja pisao. Dok sam slušao te stihove osjetio sam se jako čudno, kao da ih je pisao neki drugi, meni nepoznat čovjek s kojim bih se trebao ponovno upoznati. Osjetio sam i blagi ponos. Na sceni na kojoj je igrao amidža mog djeda govorili su se stihovi njihovog potomka. Majka će biti zadovoljna kad to čuje. Sva ta pomiješana i potpuno oprečna osjećanja, sve te nesređene misli su lumpovale u meni. Gubim li razum ili smo ga svi odavno izgubili? To sam se upitao dok je Ljubomir Bandović zgrčen igrao srčani napadaj sumašedšeg Ilije Čvorovića.
Izluđeni. Paranoični. Zaraženi ludilom i tjeskobom. Moramo ustati protiv toga na sve moguće načine.
FOTO: dejan kožul
(zurnal.info)
