„Obrene, treba mi Srba.“

Srpsku tradiciju u Federaciji upropastili su sa svih strana, i s “federalne” i s “republičke”

„Obrene, treba mi Srba. Ne bi’ tražio da mi ne treba.“ Rečenica iz filma „Gori vatra“ koja možda ponajbolje opisuje stanje srpske kulture u većem BiH entitetu, kako neposredno vole nazivati Federaciju. Srbi su u Federaciji svedeni na razinu „privjeska“ i „ukrasa“ kada treba isticati multietničnost i dobru volju.

Od svih bosanskohercegovačkih naroda Srbi su možda i ponajviše kulturno propali. Kulturu i tradiciju Hrvata koliko toliko čuvaju fratri i Napredak. Bošnjaci praktično kontroliraju većinu javnih institucija kulture, a tu su i Islamska zajednica i još neka udruženja. S druge strane, srpski narod je spao na SNSD i Srpsku pravoslavnu crkvu koje praktično Federacija BiH i ne zanima previše. Uz sve časne izuzetke, ako se spomenu samo imena „Milorad Dodik“ i „Vasilije Kačavenda“, ne treba više ništa reći o kulturnim dometima u Bosni i Hercegovini ovih dvaju organizacija.

Srpska građanska klasa nastala je iz trgovačkih poslova još prije dolaska Austro-ugarske 1878. godine. Sve do Drugog svjetskog rata od svih naroda Srbi su vodili najaktivniji kulturni život u Bosni i Hercegovini. Obilježili su građanski život. Skoro svaka institucija u svakom većem gradu imala je među svojim upraviteljima Srbe. Mostar ne bi bio Mostar bez Alekse Šantića. Tuzla nije Tuzla bez doktorice Nade Mladine. Slabije su poznata imena poput doktora Milana Srškića ili Živka Crnogorčevića. Boris Tadić rođen je u Sarajevu. Zoran Đinđić u Bosanskom Šamcu. Svi oni i još mnogi drugi potječu iz kruga srpskih građanskih obitelji. Srpsko prosvjetno i kulturno društvo Prosvjetado Drugog svjetskog rata imalo je najveću biblioteku. Prosvjetina centralna biblioteka posjedovala je 100.000 knjiga. U razdoblju socijalističke Jugoslavije propagirala se drugačija kultura, ne-nacionalna, da bi srpska građanska kultura skoro potpuno nestala 90-ih godina.

Srpsku tradiciju u Federaciji upropastili su sa svih strana. S jedne strane su vodeće nacionalne stranke druga dva naroda svim silama isključivale Srbe iz javnog života, dok je s druge strane srpska nacionalna stranka poručivala kako je svim Srbima mjesto samo u Republici Srpskoj. Kao da je bilo nepristojno biti Srbin u Federaciji, i za jednu i za drugu stranu. Svakako da su velike štete napravila i ratna razaranja. Posljedice svega ovoga vidljive su na svakom koraku. Srpska obrazovana građanska klasa je propala. Nestala je jedna od najvećih građanskih komponenti u BiH. Ovo se najbolje vidi ako se pogleda SPKD Prosvjeta. Od nekad najvećeg kulturnog društva u BiH, danas je ostala sjena. Da stvar bude još gora, postoje dvije Prosvjete – sarajevska i republička.

Nije teško vidjeti svakome tko se okrene oko sebe kako ne postoje institucije srpske kulture. Po gradovima se Vaskrs i pravoslavni Božić ne obilježavaju javno. Čak i u Tuzli ni jedne plakate nema povodom obilježavanja svetog Save. Skoro da i ne postoje folklorni ansambli ili zborovi koji bi njegovali srpsku baštinu u Federaciji. Ne radi se ovdje toliko o nekom progonu kako bi neki voljeli prikazati. Svi smo mi kulturno propali, a institucije su se ugasile. Međutim, alarmatno je što je najviše propao baš narod koji je bio najaktivniji na polju kulture. Problem je gravitaciona sila Republike Srpske koja je monopolizirala kulturni život Srba kao i što su se druge etničke kulture nametnule u javnom životu tako da su nam postale normalne, svakodnevne. Nikome ne upada u oči da se javno obilježavaju Bajram i katolički Božić. I ne treba bosti oči. Ali svakako treba bosti oči to što se isto ne događa za Vaskrs. Srbi, pravoslavci, nisu nestali. Ljudi i danas žive tu. Problem je što su kulturno zanemareni od strane većine. Banalan je primjer ona gradska čestitka koja visi preko Korza u Tuzli. Postoji u tri varijante: „Bajram Šerif Mubarek Olsun“, „Sretan Božić“ i „Sretan Uskrs“ koja stoji do iza Vaskrsa. Ne bi grad propao da se napravi traka „Sretan Vaskrs“. Jednostavno se svi ponašamo kao da su jedini Srbi u Banjaluci ili Bijeljini. Zaboravili smo na svoje komšije koji nekako kao da žive dva života: građanski relativno normalno i svoj kulturni život u nekoj polu-ilegali, ignorirani i autocenzurirani.

Naravno da postoje i svijetli primjeri poput Srpskog Građanskog Vijeća BiH ili od nedavno sve aktivnije Srpske crkvene opštine Tuzla. Na ovogodišnjem Vaskršnjem koncertu u Narodnom pozorištu gostovala je etno-grupa Trag iz Banjaluke/Laktaša. Kao da se osjetila ona čuvena Nehruova rečenica: „Dolaze trenutci, koji dolaze rijetko u povijesti, … ,kada duša nacije, dugo sputavana, pronalazi svoj izraz.“ Na jedan dan se vratio dio grada koji je oduvijek i trebao biti tu. U toku godine planira se i koncert čuvenog ansambla pravoslavne duhovne muzike „Melodi“ na čelu s Divnom Ljubojević. Svakako neophodan i dobrodošao odmak od svetosavskog ruralnog nacionalizma i Milorada Dodika koji pjeva pod šatorom.

Da bi se obnovila Bosna i Hercegovina kao suvremena država, neophodna je obnova gradskog života. Nema grada u Bosni i Hercegovini bez srpske građanske kulture koja je oduvijek bila njegov sastavni dio. Zbog toga bismo svi trebali malo promisliti o svojim komšijama i njihovoj skoro zaboravljenoj i ignoriranoj tradiciji, povijesti i načinu života, umjesto što su sve oči javnosti fokusirane na dnevnu politiku i ruralne izljeve nacionalizma koji nisu i nikad neće ni biti reprezentativni predstavnik srpske kulture u Bosni i Hercegovini koja je puno više od „Rokija pod šatorom.“

Kao P.S., razgovor dva stara gospodina u penziji, pred Vaskršnji koncert:

-Kako je moj inženjeru?

-Ne može bolje moj direktore. Htio bih ja bolje, ali ne mogu naći bolje.

Autor: Dino Šakanović/Prometej.ba