Nesvjesno je povijesno u smislu da se podudara s pojedinačnom poviješću subjekta. Točnije, povijest je konstituirana dijalektikom između potiskivanja i povratka potisnutog, između rascjepa subjektivnosti uzrokovanog potiskivanjem i povratka onoga što je potisnuto a koje čeka da bude prepoznato.
Prema Lacanu, povijest i psihoanaliza pronalaze u proučavanju prošlosti svoj zajednički specifični predmet interesa. No, za razliku od frojdovske arheologije, kako u povijesti tako i u psihoanalizi, otkrivanje prošlosti ne implicira regresivno vraćanje na ono što je već napisano, nego neobjavljenu rekonstrukciju, pojedinačni prijevod koji dopunjuje nemogućnost vraćanja originala, ukratko, retroaktivnu i višestruku transkripciju prošlosti.
Uostalom, to nije misao strana samom Freudu. Uzmimo u obzir, kao primjer, razliku između “povijesne istine” i “istine činjenica” teoretizirane u njegovom Mojsiju i monoteizmu. U tom smislu, ponavlja Lacan, povijest se ne temelji na svojim besprijekornim ostacima (sjećanjima, traumama, ponavljanjima), nego na generativnoj moći riječi. Njegova osnovna teza glasi: nema povijesti bez riječi, jer je riječ “temelj” povijesti subjekta. Bez riječi, naime, nema povijesti, nego samo priroda – biološka i instinktivna evolucija života. Iskustvo povijesti nužno prolazi kroz simboličko iskustvo riječi. Samo riječ može posložiti vrijeme u povijesnu priču uspostavljajući veze, interpunkcije, uzročne odnose, grananja, genealogije. U tom je smislu povjesničarev posao – kao i psihoanalitički – analitički posao.
Za psihoanalitičku doktrinu pedesetih godina prošloga stoljeća, brisanje veze između nesvjesnog subjekta i povijesnog subjekta značilo je prihvaćanje redukcije nagona na instinkt, subjektivacije na stadijsko sazrijevanje, povijesnog vremena na evolucijsko vrijeme. S druge strane, prema Lacanu, “psihoanalitička realizacija subjekta” može se oblikovati samo kao realizacija njegove povijesti, koja nema nikakve veze sa sazrijevanjem njegovih instinkata.
Ali čak i deterministički kauzalizam, koji nalazimo u određenim pogledima na povijest i koji sadašnji život čini ovisnim o objašnjenjima dobivenim iz prošlosti, nastoji učiniti prošlost kao učinkovit uzrok, zaboravljajući da se značenje prošlosti nikada ne daje jednom zauvijek, nego se rekonstruira više puta naknadno, u retroaktivnom vremenu après coupa [naknadno].
Povjesničari oduvijek prakticiraju ono što psihoanalitičari teoretiziraju kao retroaktivno uspostavljanje značenja: samo je kasniji razvoj činjenica, naglašava Pontalis, bio u stanju pretvoriti zauzimanje Bastilje u epohalni događaj, a ne u bilo kakvu pobunu. Upravo ono “poslije”, i u ovom slučaju, stvara ono “prije”, a ne obrnuto.
Dakle, nije “prije” ono što određuje “poslije”, nego, obrnuto, “poslije” uvijek označava “prije” na dosad neviđen i nepredvidiv način. To je ono što se, primjerice, – pozivajući se na tehničku inovaciju takozvanih psihoanalitičkih razgovora s varijabilnim vremenom koje je prakticirao Lacan – otkriva s prekidom razgovora, koji može izazvati neočekivano značenje koje ubrzava vrijeme u konačni trenutak elaboracije.
Ovdje smo u središtu lakanovske ideje o retroaktivnom uspostavljanju smisla koje, kao takvo, poništava svaki deterministički postulat, jer mogućnost naknadnog značenja après coup, isključuje princip linearne uzročnosti, gdje upravo “prije” postaje učinkovit uzrok onoga “poslije”.
Radi se o hipotezi koju Lacan već nalazi aktivnom u radu povjesničara. To je ono što opravdava veliku pažnju koju on trenutno pripisuje disciplini povijesti.
Povjesničari, naime, dobro poznaju hipotezu o retroaktivnom uspostavljanju značenja. To otvoreno izjavljuje psihoanalitičar poput Pontalisa, koji je bio Lacanov učenik, u prekrasnom intervjuu danom Sergiu Benvenutiju. Povjesničari oduvijek prakticiraju ono što psihoanalitičari teoretiziraju kao retroaktivno uspostavljanje značenja: samo je kasniji razvoj činjenica, naglašava Pontalis, bio u stanju pretvoriti zauzimanje Bastilje u epohalni događaj, a ne u bilo kakvu pobunu. Upravo ono “poslije”, i u ovom slučaju, stvara ono “prije”, a ne obrnuto.
Proces potiskivanja otvara rupe u povijesnom tekstu subjekta, dok je rad (psiho)analize – rad koji je protivan potiskivanju – usmjeren na egzegetsko ponovno uspostavljanje kontinuiteta tog teksta obnavljanjem njegova izvornika.
Ali postoji još jedna točka sukladnosti između psihoanalitičkog i povijesnog rada. Kao što smo vidjeli, prema Lacanovom djelu Funkcija i polje, povijesna se disciplina bavi pojedinim, a ne univerzalnim zakonima. Nesvjesno je povijesno u smislu da se podudara s pojedinačnom poviješću subjekta. Točnije, povijest je konstituirana dijalektikom između potiskivanja i povratka potisnutog, između rascjepa subjektivnosti uzrokovanog potiskivanjem i povratka onoga što je potisnuto a koje čeka da bude prepoznato.
Ovdje se opet misli na Freudovu analogiju nesvjesnog kao cenzuriranog teksta. Proces potiskivanja otvara rupe u povijesnom tekstu subjekta, dok je rad (psiho)analize – rad koji je protivan potiskivanju – usmjeren na egzegetsko ponovno uspostavljanje kontinuiteta tog teksta obnavljanjem njegova izvornika. Uz odlučujući dodatak, koji je podcrtao Lacan, da značenje povijesti subjekta nije već konstituirano, ne nalazi se u prošlosti, nego se ponovno uspostavlja samo prepravljanjem i konstrukcijom analize koja se događa [nesvjesnim] prenošenjem, u sadašnjosti analitičkog izvješća.
Historizacija prošlosti koja se odvija u analitičkom radu, nema za cilj vratiti izvornik koji ne postoji, nego označiti njegovo postojanje na neočekivane načine. Lacan koristi izraz “historizacija” kako bi definirao posebnost rada subjekta koji se bavi analizom. Ona se sastoji u integraciji potisnutog, ili, kako to sam Lacan pokazuje, u pojedinačnom preuzimanju vlastite povijesti.
Nije slučajno da će se kasnije tijekom godina vratiti važnosti koja je bila priznata povijesnom radu, igrajući se pojmovima “priča” (histoire) i “histerija” (hystérie), predlažući njihovu sintezu u neologizmu hystoire (“istorija”), kako bi istaknuo sponu koja povezuje histeričnu dijalektiku potiskivanja-vraćanja potisnutog s onim povijesnim. Nije li to bio Freudov prvi pomak? Preobraziti kazalište-tijelo histerije u povijesno tijelo? Zamisliti (psiho)analizu kao povijesni rad na obnovi subjektovog teksta?
Problem kojim se Lacan bavi jest problem konfiguracije prošlosti u svjetlu procesa historizacije. To je problem kojemu je suđeno da ostane ključan kroz cijelo njegovo učenje. U pitanju je sam status subjekta u odnosu na vrijeme.
Autor: Massimo Recalcati; izvor: La Repubblica, 24. listopada 2023.; prijevod: Predrag Mijić, polis.ba
