Ilustracija: Quanta Magazine
Kako su nauka i religija počele ići zasebnim putevima – proces koji je ubrzan Darwinovim radovima – nauka je postala sekularna
Steven Weinberg, koji je umro 23. jula u 88. godini, nije bio samo dobitnik Nobelove nagrade za fiziku već i jedan od najelokventnijih naučnih pisaca u posljednjih pola stoljeća. Njegova najpoznatija (i vjerovatno najnotornija) izjava može se naći na predzadnjoj stranici njegove prve poznate knjige, Prve tri minute, objavljene 1977. godine. Kada je ispričao priču o nastanku svemira Velikim praskom prije 13.8 milijardi godina, i kako bi svemir možda mogao okončati za neizrecivo milijardi godina u budućnosti, zaključio je da koja god bila svrha svemira, jasno je kao dan da mu mi nismo svrha. “Što se više svemir čini razumljivijim”, pisao je, “to se sve više čini besmislenijim.”
Hiljadama godina, ljudi su pretpostavljali da je riječ o upravo suprotnom. Naši preci promatrali su svijet oko nas – ljude i životinje, planine i mora, sunce, mjesec i zvijezde – i vidjeli Božije djelo. Kao što piše u devetnaestom Psalmu: “Nebesa slavu Božju kazuju, a naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih.” Čak je i Isaac Newton vidio svemir ispunjen svrhom. U svom remek-djelu Principia napisao je: “Ovaj predivni sistem sunca, planeta i kometa samo je mogao nastati iz savjeta i vladavine inteligentnog i moćnog bića.”
Nauka je stoljećima nakon Newtona munjevito napredovala i mnogi naučnici su ostavili po strani priču o Bogu. Mnogi mislioci pretpostavljali su da svemir funkcionira poput moćnog satnog mehanizma. Možda nam je na početku bio neophodan tvorac kako bi sve pokrenuo, no sada se sve zasigurno samostalno pokreće. Einstein, koji je često metaforički govorio o Bogu, imao je drugačiji pristup. Odbio je osobna božanstva, te je smatrao da je neka vrsta panteizma – što bi otprilike bila identifikacija Boga s prirodom – moguća.
U drugoj polovici 20. stoljeća, mnogi su smatrali da su i ovi niži bogovi bespotrebni. U Kratkoj historiji vremena (1988), Stephen Hawking je teoretizirao o vjerovatnoći da svemir nema tačan početak. Njegovim kontroverznim “prijedlogom o nepostojanju granica” (koji je formulirao 1980-ih godina sa Jimom Hartleom) sugerirao je da se vrijeme u najranijim počecima možda ponašalo poput prostora u svemiru. Bez “nultog vremena”, nije bilo trenutka stvaranja – tako da stvoritelj nije imao šta uraditi. (Nije nikakvo iznenađenje da neki ljudi koji se protive učenjima o evoluciji se jednako tako suprotstavljaju učenjima o kozmologiji Velikoga praska.)
Hawkingova materijalistička filozofija, koju su dijelili Weinberg i mnogi drugi poznati fizičari, na nastanak svemira gleda kao na kombinaciju slučajnosti i prirodnog zakona. Dok je Princ Hamlet vidio svrhu čak i u najmanjim događajima – “Postoji posebno božansko predviđanje u spuštanju vrapca“ – današnji naučnici vide samo bezlične zakone fizike.
Kada sam intervjuirao Weinberga 2009. godine, pričao mi je o dugoj sjenci koju je bacila jedna njegova rečenica o “besmislenom” svemiru. “Dobijam mnoge negativne reakcije zbog te izjave”, rekao mi je. “Nekada su u obliku, ‘Pa dobro, zašto bi i mislio da ima smisla?’. Onda nekad ljudi kažu, ‘Pa to odlučivanje da li ima smisla ili nema je izvan oblasti nauke .’ Slažem se s tim. Ne mislim da nauka može odlučiti da nema smisla; ali zasigurno može osvjedočiti da nije uspjela pronaći nikakvu svrhu ni smisao.” Posebno je kritizirao ono što se nekada nazivalo “prirodnom teologijom” – ideja da, kao što nagovještava devetnaesti Psalm, čovjek može naučiti o Bogu kroz proučavanje prirode. Prirodna teologija je “sada odbačena; ne vidimo Božju ruku u prirodi. Kakve zaključke iz toga izvlačite u potpunosti je do vas.”
Iako nikada nije pokušao sakriti svoj ateizam – možda su samo Richard Dawkins i Sam Harris bili glasniji – Weinberg je imao razumijevanja prema onima koji su stremili ka bližem konceptu Boga. “Mislim da je svijet upravljan stvoriteljem koji se brine o ljudskim bićima na mnogo načina privlačniji od bezličnog svijeta upravljanog prirodnim zakonima koji se moraju matematički izraziti; zakoni u kojima nema ništa što bi ukazalo na posebnu vezu sa ljudskim životom”, rekao mi je. Prihvatiti nauku znači suočiti se sa teškoćama života – i smrti – bez takve utjehe. “Umrijet ćemo, kao što će i naši voljeni umrijeti, i bilo bi lijepo vjerovati da to nije kraj i da ćemo živjeti i nakon smrti i ponovno se sresti sa voljenima”, rekao je. “Život bez Boga nije tako lak. U tom smislu shvatam zašto je religija privlačna.”
Treba se odati priznanje religiji zato što nam je dala “mise zadušnice, gotičke katedrale, predivnu poeziju. Ne moramo se odreći svega toga. I dalje možemo uživati u tim stvarima, baš kao što to i ja radim. Ali mislim da bih više uživao kada bih mislio da se stvarno radi o nečemu, a ja to ne mislim. To je samo lijepa poezija, lijepe zgrade i lijepa muzika – i to je to.”
Odjeke filozofije koju je Weinberg izložio u Prve tri minute sada možemo naći u mnogim popularnim knjigama o fizici. U Velikoj slici (2016), fizičar Sean Carroll ne vidi ništa čega bismo se bojali u amoralnom svemiru. Naš zadatak je, piše, “pomiriti se sa svemirom kojem nije stalo do toga šta radimo, i ponositi se činjenicom da je nama svejedno stalo.” U sličnom maniru teoretičar struna Brian Greene beskompromisno tvrdi da se na kraju sve svodi na fiziku. U knjizi Do kraja vremena (2020) napisao je: “Čestice i polja. Fizički zakoni i početni uslovi. To je stvarnost do koje smo uspjeli dospjeti, ne postoje dokazi ni za šta drugo.”
Što se tiče značenja, čvrsto se drži Weinbergovog stava: “Tokom kratkih trenutaka pod suncem, imamo plemeniti zadatak da sami nađemo sopstveni smisao.” U Na kraju svega (2020), astrofizičarka Katie Mack prenosi egzistencijalna mišljenja niza astronoma i fizičara, od kojih je većina ponavljala neku verziju Weinberg-Carroll-Greene stava: Svemir nije ispunjen smislom; umjesto toga, morat ćete pronaći sami svoj smisao. Na predzadnjoj stranici – očito da tu idu ovakve stvari – promišlja o “ovom velikom eksperimentu postojanja. To je putovanje, ponavljam sebi. To je putovanje.”
Weinberg je smatrao da nauka i religija nemaju ništa konstruktivno reći jedna drugoj, što je stav mnogih (iako zasigurno ne svih) njegovih kolega. No, historija nauke mogla se odviti drugačije. Možemo zamisliti generacije naučnika koji poput Newtona istražuju prirodu kao način za razumijevanje Božjeg uma. Zasigurno, čak i danas ima naučnika koji na svoj posao gledaju na ovakav način. (Guy Consolmagno, vatikanski astronom, bio bi jedan primjer.)
No oni su u manjini. Kako su nauka i religija počele ići zasebnim putevima – proces koji je ubrzan Darwinovim radovima – nauka je postala sekularna. “Odstranjivanje priče o Bogu iz naučnog diskursa”, piše historičar Jon Roberts, “sačinjava ključnu odliku moderne nauke.” Weinberg bi se složio. Baš kao što je rekao publici 1999. godine: “Jedno od velikih dostignuća nauke je, ako već ne to da učini nemogućim da inteligentni ljudi budu religiozni, onda makar to što je omogućila da ne budu religiozni. Ne bismo se trebali udaljiti od ovog dostignuća.”
Izvor: Scientific American
S engleskog prevela: Amina Turudija, Prometej.ba
Povezano: Kako je Steven Weinberg preobrazio fiziku i fizičare
