“Vuk sa Igmana”
Predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić prisustvovao je danas obilježavanju 31. godišnjice pogibije Čedomira Domuza te je odao počast i položio cvijeće na Spomen-obilježje Brezovača.
Tridesetog jula 1992. godine u akciji oslobađanja Trnova, poginuo je legendarni komandant odbrane Igmana, Čedomir Domuz – Bato.
Istog dana, na prevoju Rogoj kod Trnova poginuo je i Smajo Somo, najstariji borac Armije Republike Bosne i Hercegovine na Igmanu koji je u trenutku pogibije imao 70 godina. Bio je toliko hrabar da se uopšte nije ni krio kad bi neprijatelj rafalao po linijama. Govorio je: „Naprijed momci ne mogu nam ništa,“ to su mu bile i zadnje riječi.
Čedomir Domuz bio je obični čovjek iz naroda kojem je Domovina bila ispred i iznad svega, bio je to čovjek koji je u svojoj jedinici ujedinio sve razlike i pružio otpor agresoru.
Čedin sin, Teo Domuz, izjavio je kako je njegov otac na samom početku ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini, kao policajac tadašnje države, nekako vidio šta se dešava, šta se radi i priprema.
“Sa svojih nekih 30-tak prijatelja, kolega, poznanika, preduhitrio je situaciju i izašao na Igman, na Brezovaču. Njegove ostale kolege su išle na Mrazište. I bukvalno od agresorske strane preuzele Igman. Igman inače, kao planina i u Drugom svjetskom ratu, a i u našem ratu je strateško mjesto za Sarajevo, a samim tim i za Bosnu i Hercegovinu. Nekako su na vrijeme reagovali i na vrijeme uzeli planinu Igman, zauzeli je, da bi se kasnije ispostavilo da je to bio jedan jedini put otvoren ka Hrasnici i aerodromu i poslije tunelu i ulazu u Sarajevo”.
„Vuk s Igmana“ bio je izuzetno hrabar čovjek koji je srcem i dušom bio za Bosnu i Hercegovinu, za koju je i život dao. Nakon pogibije sina, Čedina majka Desanka, umjesto sebe hrabrila je druge i uvijek poručivala: “Ne smijemo odustati od borbe za Bosnu i Hercegovinu!” Nakon njegove pogibije, bila je ponosna. Znala je reći bolje da mi je herojski poginuo, nego da je kukavički živio.
Govorio je ako pogine da se sahrani na Brezovači pored partizanskog spomen-obilježja, gdje su kosti 98 oslobodilaca Hadžića iz Drugog svjetskog rata. Nakon što je izgubio život, njegova želja je i ispunjena.
Čedomir Domuz posthumno je odlikovan najvećim ratnim priznanjem „Zlatni ljiljan“, a kasnije i „Policijskom medaljom za hrabrost“ i „Ordenom zlatnog grba s mačevima“. Čedini borci bili su dobrovoljci, koji su uvijek bili uz njeg. Do njega je ukopan Adnan Došlić koji je u svojoj oporuci zapisao: “Ukopajte me kod Čede”.
(Vijesti.ba)
