Zašto je izvršen mini državni udar u Italiji?

Mnogi tvrde da Italija svjedoči najtamnijim danima u povijesti republike. Predsjednik republike Sergio Mattarella, čuvar Ustava, stavio je veto na imenovanje za ministra financija ekonomiste Paola Savone, kojeg je nominirala kvalificirana većina parlamenta. Razlog vetu, kojeg Mattarella navodi, su Savonine kritike prema eurosistemu, koje je argumentirao u svojim knjigama.

“Savona je neprihvatljiv jer bi mogao zemlju izvesti iz eurozone“, doslovno je rekao predsjednik Italije u svom obraćanju naciji.

Ovlasti talijanskog predsjednika, kojeg imenuje parlament, sastoje se od davanja mandata premijeru za sastavljanje vlade, on formalno može utjecati na izbor premijera, djelomice i ministara, ali svakako ne zbog njihovih političkih stavova.

 

U Ustavu jednostavno piše: “Predsjednik republike imenuje premijera i, na njegov prijedlog, ministre.”

 

Ova jednostavna formulacija dovela je do toga da su se neki dosjetili tumačenja kako predsjednik republike zapravo bira i postavlja cijelu Vladu. Mattarella, čiji formalni potpis potvrđuje proces tranzicije vlasti, tu je formaliziranu ustavnu ovlast politički i zloupotrijebio.

Tko je Paolo Savona i zašto su M5S i Lega insistirali na njegovu imenovanju?

Paolo Savona je stariji ekonomist (81), objavio je preko 30 knjiga, a kao direktor središnje banke, ministar gospodarstva i obnašajući niz drugih javnih funkcija prošao je sve faze uvođenja eura. Riječ je o cijenjenom čovjeku institucija i profesoru koji poznaje svaki detalj tog procesa, ali koji je već poodavno uvidio manjkavosti eurosistema. Taj se čovjek stavio na raspolaganje novoj politici koja se demokratski rodila u Italiji. Njegov kurikulum je očito probudio veliki strah kod eurokrata. Njegova bi osobnost visokog formata mogla više nego ravnopravno stati ispred eurotehonkrata i birokracije u Bruxellesu.

No, pogledajte koji je program javnosti iznio Paolo Savona:

1.Stvoriti europsku školu na svim razinama kako bi se postigla zajednička kultura koja omogućuje stvaranje konsenzusa za rođenje političke zajednice.

2.Omogućiti Europskoj središnjoj banci funkciju koje imaju glavne središnje banke svijeta, kako bi nastavila svoj rad s dva cilja monetarne politike, stabilnost cijena i realni rast.

3.Dodjeljivanje zakonodavnih ovlasti Europskom parlamentu o pitanjima koja se ne mogu ravnopravno donositi na nacionalnoj razini.

4.Povjeriti Europskoj komisiji moć zakonodavne inicijative na pitanja iz članka 3. Lisabonskog ugovora.

5.U fazi provedbe, prije razrješenja, dodijeliti Europskom vijeću šefova država i vlada dužnost nadgledanja europskih institucija kako bi se osiguralo poštivanje ciljeva i korištenje ovlasti utvrđenih novim sporazumima.

Paolo Savona je zapravo tražio “više Europe“, ili kako je to sam pojednostavio: “Želim drugačiju, jaču ali i pravedniju Europu“.

Drugačija, jača, solidarnija i pravednija Europa, koja je uostalom u temelju Lisabonskog ugovora, očito se ne može postići unutar sustava kojim upravlja financijska aristokracija. Više solidarne Europe znači manje financijske aristokracije. Paolo Savona je toga svjestan, u jednom od svojih starijih radova napisao je “Plan B” u slučaju neuspjeha pregovora s eurokratima. “Plan B” je, naravno, izlazak Italije iz eurozone. To je njegov politički grijeh i razlog što je predsjednik Mattarella, koji je nedavno u svojoj palači ugostio predstavnike Trilaterale i posegnuo za ovlastima s onu stranu Ustava.

Kojim su putem htjeli ići Luigi di Maio i Matteo Salvini?

Ekonomski program kojeg je prihvatio Savona, a koji je bio dio ugovora nesuđene nove talijanske vlade, usmjeren je na smanjenje javnoga duga, ali ne metodama koje su na snazi u eurozoni, već upravo suprotnim. U točki 8. Ugovora, koja se bavi javnim dugom i deficitom, između ostaloga piše:

“Vladina akcija bit će usmjerena na program smanjenja javnog duga, ali ne putem recepata temeljenih na porezima i štednjama, politici koja se pokazala pogrešnom za postizanje tog cilja, već kroz rast BDP-a putem ponovnog pokretanja domaće potražnje, uz investicije u visoko multiplikatorna ulaganja i politike za potporu kupovne moći kućanstva”.

Pokretanje domaće potražnje, smanjenje poreznog pritiska uz politike za potporu kupovne moći obitelji, traži naravno nove investicije i ulaganja. Novoj vladi za pokretanje programa, koji sadrži poreznu i mirovinsku reformu, te osiguravanje sredstava za nezaposlene, nedostaju desetine milijardi eura, i to u trenutku kada eurokrati od Italije traže realizaciju novih poreznih nameta u visini od 10 milijardi eura.

Ideja koja se provlačila ugovorom je da se sredstva koja nedostaju pokušaju namiriti pregovorima unutar EU, gdje bi se, kao najvažnije, na razini eurosustava tražila reforma ugovora “fiscal compact”, odnosno dizanje praga deficita proračuna.

Između ostalog, kroz pregovore bi tražili izdvajanje troška za javne investicije iz sadašnjeg proračunskog deficita, što je zapravo na tragu ideje Europske komisije, koju je u nekoliko navrata najavila, ali je nikada nije realizirala.

Naravno, ako je suditi po onome kako je prošla Grčka u svom pregovaračkom procesu s eurokracijom, novoj talijanskoj vladi nije trebalo biti lako. Procesi su tu već poznati. Ako izostane idealan razvoj događaja u pravcu opće prihvatljivih europskih kompromisa, a nova vlada u skladu sa svojim programom počne kršiti europske ugovore i ne pristajati na diktate, u jednom trenutku Europska središnja banka bila bi prisiljena nametnuti Italiji kontrolu kapitala i zatvoriti dotok likvidnosti, kao što je to napravila Grčkoj.

To znači da bi Europska središnja banka prestala podržavati, bolje rečeno kupovati, talijanske državne obveznice, a obzirom da je ESB danas jedino pravo tržište državnih obveznica, “spread” bi trebao otići u nebesa. Stvorila bi se velika financijska panika, a političke galame i pritisaka bilo bi odasvud.

S obzirom na grčko iskustvo, sve bi trebalo ići u tom pravcu. Međutim, Italija je ipak temeljna članica EU koja je barem desetak puta veća ekonomija od Grčke, i ne samo to, Italija je za razliku od Grčke pripremila plan za slučaj zatvaranja dotoka likvidnosti bankama.

FOTO – “Minibot”, valuta koja nije na dug – Panika unutar financijske aristokracije (apoen protuvrijednosti 10 eura)

Ideja nove valute, paralelne euru, u formi državnih obveznica malih apoena, takozvani minibot, službeno je ušla u Ugovor stranaka koje su gotovo preuzele vlast u Italiji. One su u članku 11. Ugovora koji se bavi fiskalnom politikom.

Taj novi financijski instrument pojavio bi se u gotovini, ne bi bio konvertibilan i cirkulirao bi samo u Italiji. Idejni primjerci su već tiskani i pokazani javnosti. Država bi garantirala da se s tom novom vrijednošću može kupovati sve što je u javnom vlasništvu, odnosno plaćati porezi. Idejni kreator koncepcije minibot je Claudio Borghi, odgovorni ekonomist stranke Lega.

U svijetu ljudi koji su do sada na marginama sustava teoretizirali ideju novca koji nije na dug, uvijek se postavljalo pitanje kako i prema kome izvršiti emisiju takvog novca. Talijanska ideja je inovativna.

Nekreditni novac se po definiciji ne bazira na štampanju vrijednosti koja bi stvorila novi dug, već upravo suprotno, nekreditni novac se temelji na isplati duga kojeg je sustav stvorio prema sudionicima ekonomskog procesa, vrijednosti koja dakle realno već postoji, ali koja je zbog ovog ili onog razloga blokirana.

BOT je skraćenica od “buono del tesoro” i predstavlja državnu obveznicu. “Minibot” je u stvarnosti državna obveznica malih, miniapoena, nominalne vrijednosti od 5, 10, 20, 50, 100, 200 i možda 500 eura. “Minibot” bi ušao u ekonomski proces tako što bi država monetizirala dug kojeg već ima prema firmama i građanima.

Intencija je da se postojećem dugu, kojim građani kreditiraju državu, daje forma gotovine i bez ikakvih interesa isplati vlasnicima. Sustav eurosistema je takav da on dug države prema građanima, sve dok postoji, uopće ne računa kao dug, to jest ponaša se kao da ne postoji. Taj dug računovodstveno postaje javni tek onog trenutka kad ga država isplati građanima. Istovremeno, dug države prema financijskim tržištima se računa i kad nije isplaćen. Taj podređen položaj realne ekonomije u eurosistemu, novi financijski instrument minibot, kompenzirao bi u korist firmi i građana.

Različite računice govore se da je u Italiji kvantitet tog duga negdje u visini od 55 do 70 milijardi eura. Višak uplaćenog poreza, porezni odbici, sva prava iz naslova povrata poreza i uopće dug javne uprave prema firmama i građanima, koja se često realiziraju višegodišnjim obročnim isplatama, bila bi isplaćena odmah u “minibotovima”.

Količina “minibota” koja bi ušla u opticaj bi trebala biti otprilike jednaka masi gotovine eura koja već postoji u cirkulaciji. Država nikoga ne bi obvezala na prihvaćanje ili korištenje te nove vrijednosti, ali bi jamčila paritet vrijednosti 1:1 s eurom kroz prihvaćanje uplata poreza, stoga bi ta valuta bez dvojbi ušla direktno u potrošnju.

Iznos emisije je jednokratan, od autora je zamišljen bez roka trajanja, ideja i želje nove vlade bila je da taj novac u cjelini cirkulira. Za onu količinu koja bi se vratila u proračun, vlada bi smišljala nove načine da je vrati u opticaj. Početni proces navikavanja na novu valutu vjerojatno bi imao svoje “dječje bolesti” i nesigurnosti, ali samo dok građani ne shvate da su napokon dobili svoju vlastitu slobodnu valutu, otpornu na spekulacije dužničke ekonomije.

“Minibot” je spustio na zemlju faraone europske financijske aristokracije, koji su nedavno putem Financial Timesa vrištali kako u Rim upadaju novi barbari.

Onog trenutka kad bi “minibot” ušao u cirkulaciju, proširila bi se svijest o prirodi novca i duga, a računovodstvena magija dužničke ekonomije počela bi gubiti svoj potencijal prisile. “Minibot” predstavlja veliku političku prijetnju euru, jer bi dokazao kako euro nije “nepovratna” valuta. Praktično bi svi mogli slijediti primjer Italije, nekreditni novac bi dobio visoku tržišnu vrijednost, bankovni centralizirani sustav bi dobio opasnu konkurenciju i izgubiti status presvete krave. Postoji li išta opasnije za trenutne vladare svijeta?

Italija se ne bi mogla tako lako ucijeniti kao Grčka, a uloge bi se mogle čak i zamijeniti, tako da bi se Italija mogla naći u položaju da ona bude ta koja će ucjenjivati eurokrate. Naime, ako bi rigidna Trojka prisilila Italiju na pokretanje procesa izlaska iz eurozone, to jest da Italija proglasi bankrot na dugove denominirane u euru i da ih konvertira u neku novu valutu, to bi više ili manje moglo značiti kraj eurozone i svih neoliberalnih snova o diktaturi euro kapitala, uz velike financijske gubitke svih onih koji su se kladili na euro.

Tako nešto je trebalo po svaku cijenu spriječiti, pa i putem mini državnog udara i suspenzije demokracije u Italiji. Teško je odrediti tijek zbivanja koji će slijediti u Italiji. Predsjednik republike je, nakon jučerašnjeg trika, za mandatara nove vlade imenovao Carla Cottarellija, bivšeg izvršnog direktora MMF-a.

Carlo Cottarelli, bez demokratskog legitimiteta, može vladati dekretima i manipulirati datumom novih izbora. U parlamentu se sprema ustavom predviđena optužba za veleizdaju protiv Mattarelle. Taj članak Ustava nikada nije aktiviran u povijesti Italije. Jedno je sigurno, većina naroda je krajnje revoltirana i nitko sa sigurnošću ne zna što se sve može izroditi.