Kukavica: Ništa od napretka!
Formiranju vlasti gotovo ništa ne ide naruku
Nakon izbora se činilo kako bi formiranje vlasti moglo ići relativno lahko, naročito zbog gotovo čistih procenata, te presudnih i očekivanih pobjeda i poraza. Međutim, formiranju vlasti u Bosni i Hercegovini gotovo da ništa ne ide naruku. Prije svega tu su poznati akteri s dugogodišnjim stažom i iskustvom u postojanju samo radi sebe te, u tom smislu, razvlačenju svih procesa koji vode formiranju i uobličavanju bilo kakvog razumnog sistema i strukture koji bi na bilo koji način mogli ugroziti stečene (osvojene) pozicije.
Sporni subjekti
U tom kontekstu, pokazalo se, najjeftinije je žrtvovati Bosnu i Hercegovinu – ne toliko kao zemlju koliko kao državu – zanemarujući pritom činjenicu da je to, Bosna i Hercegovina, jedini faktor temeljem kojega se definira ideološka i politička osnova svih politika u ovoj zemlji. Pobjednici izbora će u „vlast“ pokušati uvući što veći broj vlasnika manjih procenata manje radi formiranja učinkovite strukture koja bi ljude i zemlju mogla pokrenuti iz sve dubljeg i obuhvatnijeg mrtvila nego radi disperzije krivice za eventualne – iskustveno, radije, izvjesne – neuspjehe i onemogućavanja formiranja odnosno makar umanjenja utjecaja funkcionalne i konstruktivne opozicije.
Osim toga, složena struktura vlasti i kompliciran sistem njenog formiranja, ali i brojni objektivni i (naravno) subjektivni faktori, znakovito će utjecati na sam tok, ali i trajanje tog procesa, za koji mnogi očekuju da bude završen do početka 2015. godine. Kad se ti faktori pomnože sa sporošću CIK-a, činjenicom da bi nakon prezentiranja konačnih rezultata moglo proći i do mjesec dana do konstituirajućih sjednica zakonodavnih organa, očekivanim zastojima u imenovanjima za Dom naroda FBiH… te iskustvom iz protekle četiri i prethodnih petnaest godina, pa i nimalo zanemarljivom sezonom praznika (decembar-januar), formiranje vlasti lako bi se moglo prenijeti u 2015.
Tvrdnja da su Sarajevo i Skopje najjeftiniji gradovi u Europi uopće ne ublažava katastrofalnu sliku BiH, kako je vide prvaci europskih diplomatija: „previše korupcije i neefikasnosti; nedovoljno radnih mjesta, posebno za mlade ljude, zbog čega prevelik broj fakultetski obrazovanih mladih ili nezaposlen ili napušta svoje porodice i svoju zemlju; sistemi obrazovanja i zdravstva daleko su ispod standarda bilo gdje drugo u Evropi te, ozbiljna i neodrživa ekonomska situacija!“
U međuvremenu, izaslanici i predstavnici institucija međunarodne zajednice u BiH i ambasadori pojedinih zemalja obilaze pojedine političare i političke stranke „opipavajući im puls“ i ispitujući namjere i spremnost političkih prvaka da im pomognu da priguše sve glasnija upozorenja na nezainteresiranost i nerad te, logično, neučinkovitost međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, te činjenicu da je upravo to, u velikoj mjeri, doprinijelo spomenutoj slici BiH u očima njihovih šefova. No, to je, reklo bi se, manji problem.
Veći problem je što je politika u Bosni i Hercegovini uglavnom privatno poduzetnička inicijativa koja se – kao i svako privatno poduzetništvo – više zanima za zaradu nego za politiku. Stoga bi, da nije riječ o Bosni i Hercegovini, nemalo paradoksalno zvučala tvrdnja da ovdje oni koji tvrde da rade za državu ustvari rade protiv zemlje, a oni koji brane naciju ustvari rade protiv naroda. Jednako paradoksalno zvuče i podaci o beskrajno malom – zanemarljivom – ako ikakvom ulaganju u stvarnu privredu: više para je, bez obzira na politiku, uvijek – više para!
Formiranje vlasti lako bi se moglo prenijeti u 2015.
Pred vlastima i eventualnom opozicijom u Bosni i Hercegovini je mnoštvo starih problema koje dosadašnje „politike“ i njihovi subjekti nisu riješili. Ne treba biti politički genij pa uvidjeti da ih neće riješiti ni „subjekti“ od kojih jedni sebi dižu cijenu, drugi po svaku cijenu nastoje uzeti dio kolača, a treći čekaju najpovoljniju ponudu. A ni „politike“ u kojima pozicija štiti pozicije, a opozicija po svaku cijenu želi biti na pozicijama… Rješenju ne doprinose ni degutantna i preduga međusobna optuživanja, prepucavanja i prebacivanja, a pogotovo otimanje za pobjednički plijen, preostale resurse i ono što su gubitnici izgubili. A nema ni naznaka da bi moglo biti drukčije. U tom i takvom kvazi-ideološkom i kvazi-političkom okruženju, očekivanje bilo kakvog napretka ravno je utopiji, dakle, još jednoj prevaziđenoj sociološko-ideološkoj kategoriji. Imajući na umu činjenicu da su naše stranke ustvari, interesno – materijalno – orijentirane skupine građana okupljenih oko zajedničkog interesa, iluzorno je i zdravorazumski nekorektno u skorije vrijeme očekivati da će se bilo ko ozbiljnije posvetiti temeljnom osnovu bosanskohercegovačke politike: Bosni i Hercegovini.
Međutim, politički subjekti u Bosni i Hercegovini još nisu dosegli razinu političke zrelosti da bi se mogli prepoznati i identificirati s nekom političkom – socijalnom ili ideološkom – opcijom, što, načelno, uopće ne iznenađuje. Teorijski, kad bi neko želio tako razmišljati, temeljem šarolikosti i preklapanju orijentacije većine političkih subjekata u ovoj zemlji, moglo bi se – u malo slobodnijem prijevodu prakse u teoriju – zaključiti da se u većini slučajeva radi o izvjesnom pragmatičnom, privatno-poduzetničkom nacional-socijalizmu ili socijal-nacionalizmu.
Za i protiv BiH
Nijedna od opcija, uprkos gorljivim zagovornicima, do sada nije odnijela prevagu, tako da je do danas, uprkos nominalnom postojanju Bosne i Hercegovine, više zemlje nego države, rezultat uglavnom neriješen bez izgleda da se riješi u skorije vrijeme. Kod nas historija nije nauka o prošlosti, nego (svako)dnevni proces koji ipak, malo predugo traje. Ni to ne čudi makar stoga što su u ovoj zemlji – otkako postoji – uvijek postojale samo dvije politike: za i protiv Bosne i Hercegovine, a u ovoj zemlji samo su neki politički subjekti deklarativno – ne i funkcionalno – zainteresirani za prvu, dok su neki drugi – historijski, tradicionalno, životno… zainteresirani za drugu.
Autor: Edin Urjan Kukavica – Avaz
