-TopSLIDEBiHPolitika

Branko Perić: I ŠTA SAD?

Dejtonski sporazum je zaustavio rat i donio razumnu osnovu da se u miru gradi budućnost. Pozdravili su to i oni koji nisu bili zadovoljni onim što su dobili.

Malo ko je vjerovao da će se rat prenijeti u prostor politike. Nije se ni mastilo osušilo na Dejtonskom dokumentu, a krenula su međusobna osporavanja i sporenja. Za političku Banjaluku dejtonska BiH je bila neodrživa i nefunkcionalna država, a za političko Sarajevo RS je nastala na zločinu i kao takva pravno i moralno neodrživa. U toj ostrašćenostu nije  nedostajalo uvreda sa obje strane. U političkom narativu iz F BiH, RS je bila „genocidna tvorevina“ , koja se redovno naziva „manji bh entitet“, dok je za Dodika BiH „nemoguća država“ i „džamahirija, a Sarajevo „Teheran“. 
Ako je čitalac nestrpljiv da sazna šta autor misli ko je prvi počeo, neka se odmah prebaci na portale koji to znaju! Autor se time ne bavi jer misli da to nije od značaja. U životu kavgu obično počinje onaj koji misli da je jači. U politici je važno ko je mudriji, da ne kažem ko je pametniji. A mudrosti i pameti nedostajalo je u BiH svima. Zbog toga smo tu gdje jesmo.

Sa verbalnim osporavanjima u Sarajevu se praktikovalo konstantno institucionalno  osporavanje RS stalnim apelacijama Ustavnom sudu. Osporavalo se sve i svašta, od 9.januara do poljoprivrednog zemljišta. Tako je jedna pravosudna institucija postajala faktor duštvenog rizika umjesto da bude prihvaćena kao bastion vladavine prava. Milorad Dodik je, kao čovjek sa izoštrenim političkim instiktom, shvatio da se tome ne može uspješno oduprijeti, ali je istovremeno shvatio da uz pomoć bošnjačke mržnje svega što je RS može ojačati političku moć. Na političko atakovanje na RS odgovarao je još otrovnijim atakovanjem na državu BiH. Tako su jednom naopakom politikom obje političke elite uništavale državu BiH.

Politikom stalnog osporavanja i verbalnog provociranja, u RS se formiralo političko jezgro protivnika i neprijatelja svega što je bosansko i što u njihovom razumijevanju politike predstavlja državu BiH. Jedinstvo u neprijateljstvu je je bilo glavni vektor političkog djelovanja u RS.

Dodik se nije znao zaustaviti. Istina, političko Sarajevo nije ni pokušavalo da ga zaustavi. Jedni drugima su majstorski nabacivali lopte i od toga pravili politički profit. Jalove bošnjačke politike su očekivale da OHR i stranci zaustave Dodika. Ali, Dodik je shvatio da je nefunkcionalna BiH mučila strance i da su se svi počeli sve manje interesovati za njen napredak. Znali su da uvijek mogu osigurati mir na tom geostrateškom prostoru, a za ostalo ih nije baš bilo briga. Odsustvo političkog interesovanja za BiH je direktna posljedica smarajućih domaćih politika. 

Dodik je taj zamor međunarodne zajednice iskoristio za prelazak na politiku radikalne razgradnje svega što je proizašlo iz “duha Dejtona” i političkog nasilja koje su uvidili visoki predstavnici kroz nametanje odluka i zakona, sa često nejasnim i sumnjivim pravnim argumentima. Razgradnja je započela donošenjem entitetskog zakona o  vraćanju prenesene nadležnosti u oblasti lijekova i medicinskih sredstava (osnivanjem Agencije za lijekove RS). Na redu su Visoki sudski i tužilački savjet, Oružane snage, Uprava za indirektno oporezivanje… I dalje tako redom!

Realizacijom prijetnji o vraćanju nadležnosti, Dodik je pokazao da je čvrst u političkim namjerama da stvari vraća na izvorni Dejton. Potvrđuje to dolazak u Sarajevo Metju Palmera i Angeline Ašhort. (Narod bi rekao: Kakva li su muda u obada, kad kobilu istjera iz hlada!). Čini se da je samim tim Dodik osigurao pregovaračku poziciju u kojoj sigurno dobija!? Gotovo je izvjesno da nametanja sankcija i intervencije visokog predstavnika neće biti.

Niko nema namjeru da Dodika sankcioniše i smjenjuje. Nije problem Dodik. Problem je sistem koji je osmislio i izgradio Dodik uz pomoć koalicionih partnera na državnom nivou. Kakvog smisla ima sankcionisati Dodika poslije koga će doći Dodik? Pregovarački sto je opcija na kojoj stranci insistiraju. A to je opcija koja odgovara samo Dodiku. 

Izetbegović i njegova SDA su se pokazali nedoraslim političkoj složenosti dejtonske strukture BiH. Umjesto pomirenja i političke iskrenosti , sa kojima bi stabilizovali političke odnose i stvorili uslove za izgradnju ekonomskog sistema kao kohezione sile i funkcionalnog društva koje bi povezivalo entitete, oni su se opredijelili za politiku osporavanja i podrivanja RS, što nije moglo proizvesti ništa drugo osim nepovjerenja i mržnje. To je jačalo političku figuru Dodika, ali je bilo i oproban recept za opstanak na vlasti. U toj političkoj igri Milorad Dodik je bio sve jači. On se nametnuo kao glavni igrač na političkoj šahovskoj table.

Ne bi se dospjelo u ovakav ćorsokak, i ne bi bilo Milorada Dodika, da je nakon Dejtona iz Sarajeva došla pružena ruka. Umjesto pružene ruke zajedništva u svemu, stalno je bila ispružena pesnica. A Dodik se najbolje snalazi u pesničenju i odgovaranju istom mjerom. Takva mu je priroda.

Čekajući da Dodika neko nokautira i da sudije u ringu proglase pobjednika, vrijeme je isteklo. Danas Izetbegović uzalud moli da neko dovrši političko ubistvo Dodika. Izgleda da to više niko ne želi jer to ne rješava problem funkcionalnosti BiH. Prosto, nema se kome pomoći u politici pomirenja, uvažavanja i razumijevanja u BiH. 

Postojeće politike su četvrt vijeka pokazivale da nisu sposobne da vode dijalog i rješavaju probleme. One nisu bile politike saradnje i razvoja. Nisu bile politike ničega. Njihove politike su se svodile na tehnologiju ostanka na vlasti po svaku cijenu pa i po cijenu neformiranja vlasti nakon izbora.

Njihova politička praksa se svodila na izborne krađe, neprincipijelne koalicije, rasturanje konkurentskih partija,  kupovinu papaka i proizvodnju neprijatelja i izdajnika. Dodik se u tom političkom kriminalu pokazao kao vrhunski majstor. Rasturao je sve opozicione partije i nagore opozicionare  dovodio u svoje redove,  dobro ih nagrađujući. 

I šta će na kraju biti? E, u tom grmu leži zec! Da bi nešto bilo, trebalo bi da se zna šta treba biti i da se na tome radi. A toga nema. Ovdje se čeka da to što treba biti umjesto nas uradi neko drugi. Da zalegne za nas i potvrdi našu pravednu stvar. 

Izgleda da se uzalud čeka! Niko pametan se u takvu avanturu više neće upuštati. Suviše smo beznačajni u svjetskim okvirima. A po onome što smo učinili za četvrt vijeka ne zaslužujemo nikakvu pomoć. Uništili smo vladavinu prava i pravosudni sistem, a  razvili vrhunsku korupciju i organizovan državni kriminal. Političke partije smo pretvorili u mafijaške kartele. Da li nas u tome još treba podržavati? 

Ono što bi moglo da se desi jeste novi Dejton na kome će moćni međunarodni mentori da kažu: dali smo vam priliku da sami uredite državu u kojoj ćete srećno živjeti i uživati našu pomoć i podršku. Pokazali ste da to ne znate i ne želite. Bila vam je važnija pohlepa i lična korist. Sada ćemo vam dati ono što mi mislimo da vam pripada pa budite srećni svoji na svome!

A kako će to izgledati, neka svako sudi po mjeri vlastite pameti. Nesrećan je onaj ko čeka da mu sreću donese drugi! 

BRANKO PERIĆ Buka

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close