Suština mnogih ideja ponajbolje se može upoznati krajnje ih pojednostavljujući (poput „misaonog pokusa“ u fizici) ili ih dovodeći do ekstrema. Tada postaju vidljivi nedostaci i posljedice do kojih dovodi njihova nekritička, nepromišljena primjena. Demokracija je prastari koncept, star oko dva i pol milenija, koji možemo zahvaliti antičkim Atenjanima, ali do dan danas neostvaren usprkos zemljama koje se diče atributom svoje demokratičnosti. To naprosto nije istina. Naravno, mnogi će se usprotiviti toj konstataciji, ne razumijevajući puno značenje stvari, odnosno dajući mu svoje vlastito tumačenje. Prihvatimo li ga u skoro doslovnom, doduše faličnom obliku kakav danas dominira, kao “vladavinu naroda”, onda se ona za nas ne smije odnositi na narode prošlosti ili budućnosti, već upravo na danas postojeće – onakve kakvi već jesu, s odnosima koji unutar njih i među njima vladaju. Dobronamjerni potom jasno uviđaju da je ono što premnogi danas smatraju demokracijom, gotovo najnevažniji fragment (krnjetak, rbina, okrnjak) trojstva političke, socijalne i ekonomske demokracije kojih sinteza jedina čini istinsku demokraciju, od kojih zadnje dvije (a napose poslijednja) komponenta praktički nedostaju današnjim društvima, točnije – kapitalističkom sustavu koji ih je smotao u svoju čahuru. Stoga ću, mada se neki protive takvoj konstataciji, govoriti o formalnoj, kapitalističkoj demokraciji, kakva se narodima svijeta nudi kao poslijednja riječ na području društvene etike.
Krenimo od jednostavnog primjera, zbog onih koji teže kontaju. Zgrada od dvadeset stanara trebala bi se energetski obnoviti. Njeni stanari su mješavina bolje i lošije stojećih zaposlenih radnika, nezaposlenih koji jedva spajaju kraj s krajem i penzionera. Netko je (izvan ove zgrade) – ne pitajući ništa njene stanare – odlučio da stambene objekte treba energetski obnoviti, pravdajući to prevelikim energetskim gubicima građevina projektiranih u prošlosti, kad se više razmišljalo o tome kako pružiti stambeni prostor ljudima, negoli o energetskoj krizi. No, vratimo se stanarima. Ne znam koliko je mnogima poznato, postoji zakon koji govori da kad skup stanara (daklem, dvadeset predstavnika zgrade) tako odluči natpolovičnom većinom, svi ostali su primorani prihvatiti tu odluku. I tako, na sazvanom skupu stanara zamišljene zgrade (politička demokracija), jedanaest njih se odlučilo za obnovu, ni ne pitajući jedva preživljavajuće (lišene socijalne komponente demokracije) dali to mogu podnijeti. Pa čak ni ne razmišljajući hoće li to za godinu-dvije i sami moći, danas radeći za crkavicu (lišeni ekonomske komponente demokracije, naime odlučivanja na radnom mjestu), a smiješi im se možda u dogledno vrijeme i otkaz. Trenutno relativno dobro stojeća većina odlučila je o sudbini manjine s jednim glasom prevage. Ovaj pojednostavljeni (ali realni) primjer pokazuje više negoli se čini na prvi pogled. Kao najbitnije, da se kvazidemokracija – svedena na obično kvantitativno odlučivanje većine, u rasponu od kućnog savjeta, preko referenduma, parlamentarnih izbora i parlamenta samog – podmeće narodu kao njegovo sveto demokratsko pravo, okljaštreno – sem mehaničkog prebrojavanja za i protiv – najosnovnijih životnih činjenica. Položaja onih na koje se odluke primjenjuju. No, tu je i implicitni, toliko skriveni sadržaj demokracije da kod većine prolazi gotovo nezapaženo. Čak ni ostvareno trojstvo političke, socijalne i ekonomske demokracije nije dovoljno za njeno stvarno zaživljavanje, ako se ne uzmu u obzir etički parametri bez kojih demokracije ni ne može biti (neobrazovani ili moralno neosjetljivi ljudi lupetaju budalaštine, blagoteleći ignorirajući njihovo demantiranje, istinu, ili u najmanju ruku uravnoteženije poglede). U našem jednostavnom primjeru, to je pomanjkanje bilo kakve stvarne solidarnosti među ljudima, odnosno usvajanje sasvim izokrenutog principa – prisilne solidarizacije ekonomski slabijih sa potkoženima, u ostvarenju interesa potonjih. Jer pravi smisao taj atribut dobiva tek kad dobro stojeći pomažu ljude u škripcu! Naravno, ima još niz etičkih parametara koje kvantitativna demokracija svedena na puko prebrajanje dignutih ruku ili glasačkih listića ne uzima u obzir, prodajući krnji proizvod (kvazidemokraciju) kao blistavo savršenstvo kojim prikriva njenu stvarnu vrijednost, poput bijelih doseljenika koji su za par perli i blistavih stakalaca kupovali Manhattan i otimali domorocima zemlju. Ali, jednostavni razmatrani primjer rastegnut do ekstrema, govori još i mnogo više od očekivanja. Stižu konačno računi devetorici stanara nesposobnih njihova plaćanja. Nekima će pomoći rodbina, drugi će možda u međuvremenu naći posao, a što s onima koji to nisu u mogućnosti? Prijeti im pljenidba imovine, i u konačnici eventalno stavljanje stana na bubanj, gdje će potkoženi kupiti stan od 40000Eu za sitniš od mizernih 40000Kn ili čak i manje! U sistemu koji se naivcima prodaje kao demokratski!
Sijaset je tvrdoglavaca kojima ni plotun u glavu neće pomoći shvatiti cijelu stvar. Takvi obično, u obranu sustava daju primjere sasvim lišene solidarnosti, empatije, humanizma i drugih etičkih načela, proglašavajući njihove pobornike – ogromnu većinu svjetskog stanovništva bez iskorištavanja čijeg rada ni u snu ne bi mogli primisliti položaj do kojeg su se uspeli – otimačima, ljenčinama i kriminalcima koji bi kao živjeli od poštene zarade sposobnih. Kriminalci poštene proglašavaju ološem! Američki sustav smatra se demokratskim, jer jednom u četiri godine narod, preci kojega su za šaku klikera varali Indijance, „dokazuje“ svoju demokratičnost biranjem idiota ili luđaka na položaj predsjednika države (to narodi regije prate u stopu!), i tako od svog punoljetstva do smrti – ciglih petnaestak puta! To što „demokratski“ mediji tijekom četiri godine vladavine idiota i klike koju je skupio oko sebe – besramno ponosito je nazivajući vladom – anketama pokazuju statistički uspon ili pad popularnosti njenog predvodnika, nimalo ne utječe na bombardiranje Sirije, recimo, niti na vašu sposobnost da idiota premjestite s čela države na čelo udruge pacijenata psihijatrijske klinike, ma koliko se po ulicama derali, mahali transparentima, nadisali se suzavca ili nakupili bubotaka od pendreka „demokratske“ policije. A većina naroda je, dok mu država bombama uvodi demokraciju u hiljadama kilometara udaljenim područjima, neizmjerno ponosna na onu svoju, umišljenu – uvjerena da je ogledna cijelom svijetu.
Ovo su samo „misaoni pokusi“ razmatranja falsifikata demokracije koji se narodima svijeta prodaju kao bofl roba, i nipošto nisu svedeni na izolirane primjere. Oni su od općeg značaja za današnje stanje stvari širom planete. Naravno, narodi su kakvi jesu, i njih se ne može zamijeniti. Gomile socijalnoevolucijski nehomogenih, nejednako obrazovanih i etički nesukladnih jedinki. Shvatimo li demokraciju kako se danas (kvalitativno i kvantitativno) shvaća, ona se svodi na brojanje glasova, suma čega dovodi do prevladavanja društvenih svjetonazora. Zato, ako pretežu “konzerve”onda je tome tako i napredni se moraju s time pomiriti, i obrnuto. Jasno, u okviru demokracije shvaćene u banalnom obliku, kao nadvlade većeg broja (jedinki) nad manjim. Prisilnog svođenje kvaliteta na kvantitavni oblik. No, kao što je čovjek, pojedinac, nestabilan u svom opstoju – uvijek jednak samome sebi, ali svaki čas drukčiji (paradoks, zar ne?) – takva su i društva, društvena uređenja i narodi. Dakle, mora postojati neki “preteg” koji narušava društvenu ravnotežu i mijenja stvari, pokrećući nas ka budućnosti ma kakva ona bila. Da nije tome tako, još bi se verali po drvećima i hranili bananama. Sva se tijela u svemiru opiru promjeni stanja u kojem se nalaze, i to se zove tromost ili inercija. Jednako postoji i tromost društava, koja se opiru promjeni stanja – stoga je ona kočnica koja usporava napredak kome isprva teže tek socijalno svijesnije osobe i društvene strukture (prečesto nekritički same sebe zovući avangardom, mada u osnovi to i jesu). To rađa nepomirljivost među nazadnjacima i naprednjacima, sve dok potonji ne prevladaju u društvenoj strukturi, nakon izvjesnog vremena i sami postajući konzervativcima koji žele sačuvati izboreno. I tako, “Jovo nanovo”, svojevrsni cirkulus vitiosus koji je teško prekinuti, a najtragičnije je što pokušaji nalaženja izlaza rezultiraju nebrojenim ljudskim žrtvama. A, čovjek je naše najveće, neprocjenjivo bogatstvo, kažu. Za milijun kuna (svijesno daleko precjenjujem svotu) spreman sam propustiti vašu firmu na natječaju, zaposliti člana porodice ili ubiti koga želite. Misli li se daklem na “najveće bogatstvo” u tom smislu? Ljudi bi, prije no poduzmu bilo kakvo djelovanje, morali u glavama srediti pojmove kojima barataju da ga opravdaju. No, dali bi potom mogli manipulirati društvima? Još uvijek smo u biološkoj fazi razvoja kad nas vodi lični interes, bez obzira na interes cjeline. Samo je malčice maskiran socijaldarvinističkom paradigmom, gdje prvi dio složenice tek služi stvaranju dojma društvene brige. Društvo? Jebeš društvo, kad “ono ni ne postoji”! (M. Thacher)
Paradoksalno je da je prvobitna primjena demokratskih načela u javnom životu imala u antičkih Grka neke kvalitativne prednosti u odnosu na današnja, kojima smo falsificiranjem promijenili prvotni smisao (vladavine naroda) formirajući ih u prid njihovih vladara, perfidno mu pružajući uvjerenje da upravo on baš to bira. Možete to spoznati čitajući Aristotelove„Politije“ („Ustavi“) – sačuvane samo u odlomcima – ili preko linka s početka ovog teksta. Vodeći računa kako je grad-država Atena ipak, kako po broju stanovnika tako i po kulturalnim karakteristikama nešto sasvim različito od suvremenih država (dapače, svijeta kao cjeline), ipak se stječe dojam da je razvoj demokracije zabrazdio u pogrešnom smjeru. Jugoslavensko socijalističko samoupravljanje (1, 2) bio je (za sada) neuspjeli pokušaj vraćanja podivljale rijeke u korito, a nije zgorega spomenuti da je sama ideja tog koncepta daleko starija od pokušaja (za sada samo pokušaja, mada njegove elemente nalazimo dan danas i u kapitalizmu) njegove jugoslavenske implementacije. Naravno, samoupravljanje kao temeljno načelo „vladavine naroda“ – osim ako sam prijevod riječi demokracija jasno i glasno ne falsificiramo, odričući se njegovog temeljnog značenja – mora se, primjenjujući ga na najviše državne strukture ponešto prilagoditi, ali ne gubeći iz vide sve tri njegove komponente. Tek tada ćemo smjeti reći da u stvarnoj demokraciji vlast izvire iz naroda, i u smislu praktične a ne samo teorijski moguće smjenjivosti njegovih predstavnika ponovno uvire u narod. Danas tome nigdje nije tako, a izolirani primjeri, samo „potvrđuju pravilo“. Inače, mnogi napredni domaći i strani autori različito ocjenjuju konkretni oblik jugoslavenskog samoupravljanja, jedni ga nazivajući krajem a drugi budućnošću jedne utopije, ali i jedni i drugi stojeći na stanovištu da koncept nije utopistički (u Kangrginom smislu) već ima neupitnu budućnost. U skladu s onim što se nekad govorilo, to zaista jeste stremljenje epohe, s kojim žudnja za istinskom demokracijom mora računati i ukalkulirati ga u svoje napore.
Vratimo se današnjim narodima koji jesu kakvi jesu, prosječno licemjernoj mješavini blaga i jada, uzvišenih načela i vlastitog koristoljublja u ime kojeg su spremni odmah ih žrtvovati (značajnije od izdaje načela je žrtvovanje ljudi). Lijepa je ilustracija protivljenje oko četvrtine građana, nasuprot preostale tri, usvajanju Istanbulske konvencije – gdje manjina u „demokratskom“ sustavu koji samo broji dignute ruke ne zalazeći u suštinu, govori kako su njihova prava ugrožena. Ali, kad se radi o pravima srpske nacionalne manjine, isti ti „protestanti“ žele zatrijeti i ono što ona uživa temeljem ustava, zakona i međunarodnih konvencija. Usput, isti oni koji se sad deru ulicama protiv vladajućih, iste su birali na izborima proglašavajući socijaldemokrate izdajicama, dok sad to čine s vlastitim izabranicima. Da je kretenzacija (ne samo konkretne države, već regije i svijeta u cjelini) u punom zamahu, svjedoče nacionalizmi, pojačana desničarenja do stupnja fašizacije u sprezi s klerikalizmom, revizija povijesti i njenih uzročno posljedičnih veza, blagonakloni odnos spram vlastitih ratnih zločina i zločinaca, odnos prema izbjeglicama, budalaštine o zajedničkom jeziku, blokiranje obrazovne reforme, „pravo“ roditelja da djeci osiguraju odgoj i obrazovanje u skladu s njihovim vjerskim i filozofskim uvjerenjima – što će reći, pravo idiotima da od vlastite djece rade dinastije idiota koje će se na vlasti izmjenjivati sa sadašnjim maloumnicima, diskriminirajuće definicije obitelji, totalna marginalizacija znanosti za podršku kojoj se moraju organizirati marševi, ukidanje jednakosti bračnih i vanbračnih partnera pred zakonom, sve veće protivljenje preventivnom cijepljenju djece, protivljenje abortusu i umjetnoj oplodnji, tretman pripadnika LGBTIQ populacije kao notornih bolesnika, sumnje u osvajanje Mjeseca, širenje bedastoća o ravnoj Zemlji i ine stupidnosti za koje se zaista ne može kriviti prethodni, propali sistem. Jesu li budale u njemu bile dobro kamuflirane, ili je ovaj novonastali postao generator idiota (posebno djece rođene u njemu), nije pretjerano teško pitanje. Doslijednost, logika, solidarnost, opći humanizam, razum i slične karakteristike tek su povremene erupcije ljudskosti, ukoliko ne ugrožavaju vlastiti interes, ili tek karakteristike relativno malobrojnih. Nije li netko rekao da je „čovjek tek propali majmun“, odnosno „majmun koji je promaknuo kroz cenzuru“ (Gabriel Laub). Danas smo još uvijek više u fazi demokretenizacije negoli demokratizacije društava, u fazi stoljetnih očekivanja sazrijevanja naroda i okolnosti. Naravno, ukoliko nam luđaci na čelu – kreteniziranom narodu ogledne – svjetske kvazidemokracije, zajedno s podjednako ludom bratijom izvan zidova psihijatrijske klinike, to dozvole.
Ladislav Babić
sbperiskop.net
