O potrebi „drugog oslobođenja“ vjerskih zajednica i građana BiH

Bacimo li makar i letimičan pogled na povijesni razvoj bh. društva, ustanovit ćemo kako su vjerske zajednice ponajjači unutrašnji društveni faktor bh. povijesti, koji je bio kadar upraviti bh. društvo prema novim kursevima. Najprije četiri stoljeća otomanskog millet-sistema i cementiranja armiranog konfesionalizma, četiri stoljeća svenadležnosti u kulturnim, običajnim, nacionalnim, političkim, identitetskim i drugim pitanjima svog stada, a onda u austrougarskom periodu institucionaliziranje vjerskih zajednica i – na njihovu inicijativu – osnivanje prvih stranaka i kulturnih institucija u BiH.
Snažna povijesna uloga vjerskih zajednica u upravljanju bh. društvenim brodom dramatično se ostvarila i potvrdila sa zalaskom komunizma, kad su vjerske zajednice zagovaranjem i lobiranjem odigrale vjerojatno i ključnu ulogu u zaokruživanju nacionalnih kolektiva, ali i dolasku nacionalističkih stranaka na vlast. U ratu i nakon rata vjerske su zajednice na neki način podijelile uspjeh svrgavanja komunizma s nacionalnim strankama: umjesto nekadašnje katakombne potisnutosti, religija je u ratu i poraću u BiH postala upravo sveprisutna i svepoželjna. Neki će reći: ako su vjerske zajednice s nacionalnim strankama podijelile uspjeh, red bi bio da sada podijele i dio odgovornosti za sve ono što su oni kojima su vjerske zajednice pomogle dokopati se vlasti činili u ratu i poraću. Ta bi se odgovornost mogla očitovati u tome da vjerske zajednice – u kojima sve više, ali nažalost i dalje premalo, pojedinaca shvaća pogubnost politika onih opcija koje su pomogli dovesti na vlast – sada pripomognu stvoriti alternativu ili zamijeniti one koji su uz njihovu prethodnu asistenciju sada na vlasti.

Čović – Jer je Krist nedostupan

 

Ali veliko je pitanje postoji li unutrašnja snaga za novi kurs samih vjerskih zajednica? Političke stranke, svjesne moći vjerskih zajednica, redovno im laskaju, obigravaju ih, daju im donacije za njihove graditeljske pothvate, i time ih anesteziraju i zavode. Većina vjerskih službenika pred bezobraznim političarima i poražavajućim socijalnim nepravdama šuti naprosto jer im je dobro, jer su tajkuni i političari njihovi prijatelji (ali često i bliski rođaci i članovi obitelji) koji ih redovno darivaju novcem. Neki od njih ne šute, nego čak aktivno podržavaju najgore opcije na vlasti. Drugi opet realpolitički pristaju uz „jasno izraženu političku volju svoga naroda“. Treći opet kažu da ni vjerske zajednice više ne mogu ništa promijeniti. S čime se teško složiti. Prije samo 20ak godina vjerske su zajednice odigrale veliku ulogu u zbacivanju komunizma, a sada da ne mogu baš nimalo utjecati na zbacivanje ovih produženih ruku Partije? Samo kad bi danas vjerske zajednice ponovno snažno i odlučno okrenule kurs i jasno se, bez generalizacije i okolišanja, negativno odredile prema nacionalističkim politikama i njihovim predstavnicima, njihova bi se stada odmah ohrabrila i započela stvaranje efikasnijih alternativa postojećim strukturama vlasti. No, nažalost, kad je trebalo dovesti nacionalne stranke na vlast, vjerske zajednice su bile vrlo angažirane. A sada, kad iste treba mijenjati, oklijeva se ili izmiče odgovornosti.

Veliki problem je zamiranje pa i svjesno zatiranje proročke dimenzije vjerskih zajednica, dimenzije koja se unutar vjerskih zajednica danas može naći samo u malim tragovima i glasovima. Ovo prvo, zamiranje, jača uslijed sve lošijeg obrazovanja unutar vjerskih zajednica i političkih utjecaja na njihov unutarnji život, a ovo drugo, zatiranje, u zadnje se vrijeme najdramatičnije pokazalo u slučaju smjene fra Drage Bojića, urednika franjevačkog mjesečnika „Svjetla riječi“, jedne od posljednjih oaza kritičke misli na bh. prostorima, ali i u nedavnom ograđivanju hercegovačke provincije od njihovog mladog člana fra Dalibora Milasa, zbog dobronamjernih i iskrenih kritika na račun vladajućih struktura HDZa u Mostaru, a zatim i raznih vrsta pritisaka i diskreditiranja. Nacionalne stranke kao da se trude do kraja iznutra rastočiti, iskompromitirati i pervertirati vjerske zajednice i religiozne sadržaje, i tako onemogućiti svaki pozitivni potencijal vjere da liječi i korigira bh. stvarnost.

No, razlog slaboj razvijenosti kritičke dimenzije naših vjerskih zajednica ne leži samo u lukavim strategijama utjecaja na njihov unutarnji život od strane nacionalnih stranaka, nego i u činjenici da je primarni zadatak bh. konfesija kroz povijest bio preživljavanje zajednice i očuvanje identiteta i tradicije, pa u kakvom god se oni obliku sačuvali, a da je pri tom proročka dimenzija ostala slabo razvijena i artikulirana. Prema jednoj tipologiji sociologije religija, svaka vjerska zajednica ima svećeničku i proročku funkciju. Svećenička funkcija predstavlja održavanje zajednice ili institucije, očuvanje kontinuiteta života zajednice sa svim njegovim manama. Proročka funkcija, naprotiv, usmjerena je na fundamentalne svrhe zajednice i voljna je kritizirati ne samo ponašanje poglavara zajednice, nego i cijelu zajednicu zbog zabacivanja fundamentalnih svrha postojanja. Prorok vjeruje kako zajednica može biti izgubljena čak i ako se održi fizički, ukoliko izgubi svoju dušu i svoju izvornu svrhu. Prema ocjenama sociologa religije, u BiH je proročki element u zajednici uslijed povijesnog razvoja uvijek bio rijedak, dok je fizičko očuvanje zajednice bilo primarni prioritet vjerskih službenika.

Kako god, šutnja vjerske službenike čini sukrivcima postojećih velikih nepravdi. Štoviše, zbog neizmjernog povijesnog utjecaja na narod i odgovornosti vlastite službe, šutnjom su predstavnici vjerskih zajednica i više od sukrivaca. Pa čak i jedan od glavnih razloga postojećeg pasivnog mentaliteta kod bh. stanovništva, mentaliteta čija je – prema Ivanu Lovrenoviću – najveća boljka nesposobnost realne procjene vlastitih mogućnosti i stvarnog vlastitog interesa, dolazi upravo od stoljetne svenadležnosti vjerskih zajednica nad svim sferama života svojih vjernika. Da provučemo konzekvencu do kraja, pa i postojeće politike u BiH su upravo izraz oponašanja nesuglasica među različitim vjerskim zajednicama, ali i tragičan izraz jednog duhovnog stanja temeljne nesposobnosti za individualnu odgovornost i artikulaciju onoga što je u najboljem interesu vlastitog naroda i društva.

Dodik – Jer je Hrist nedostupan

Utjecaj vjerskih zajednica na okretanje bh. društva prema novom, boljem kursu, ne mora biti direktan, revolucionarni utjecaj na politiku. Za početak bi velika stvar bila bar malo aktivnije se zauzeti za socijalnom nepravdom ugrožene bh. stanovnike. U jednom članku u časopisu „Religijski pogledi“ (prosinac 2007) teolog Alen Kristić sjajno opisuje kako socijalne nepravde, koje su se u bh. društvu razmahale u ekstremnoj mjeri, uzrokuju čitav niz drugih poremećaja u društvu. I radikalizacija religije i radikalizacije nacionalnog osjećaja je zapravo prije svega samo vanjski znak dubokih socijalnih poremećaja u društvu. A kad govorimo o tim temeljnim društvenim poremećajima, prije svega radi se o psihološkoj neslobodi građana BiH, o neslobodi u odnosu na temeljne ljudske strahove – glad i istrebljenje. Tu je zatim socijalna nesloboda građana BiH, uzrokovana konstantnom materijalnom nesigurnošću hoće li se moći uzdržavati idući mjesec dana. Bez psihološke i socijalne slobode nemoguća je politička sloboda ljudi, a politički neslobodni ljudi izručeni su zlokobnim političkim manipulacijama. Naravno, bez svih ovih osnovnih sloboda, nestaje i religiozne slobode u istinskom smislu, pa „opredjeljenje“ za religiju postaje produkt raznih kolektivnih, društvenih, tradicionalnih, čak i političkih pritisaka na uplašenog pojedinca, a ne slobodni izbor pojedinca.

Jednostavno, u društvu toliko zatrovanom raznim vrstama neslobode, pritisaka i straha, jedva da ima religijske slobode u pravom smislu. Tako da se religijska sloboda i nije pretjerano popravila u odnosu na prethodno doba komunizma. Da, izgrađene su kakve-takve zakonske pretpostavke za vjerske slobode, da, izgrađena je prilično kvalitetna infrastruktura vjerskih zajednica, međutim, na razini društveno-političke klime vjerske slobode – kao ni druge osnovne slobode građanina – nisu još zaživjele u pravom smislu. Zato bi borba vjerskih zajednica za slobodu bh. građana, borba za „drugo oslobođenje“ bh. građana, nakon prvog, suštinski tek formalnog oslobođenja od totalitarizma, ujedno značila i borbu za „drugo oslobođenje“ vjerskih zajednica, nakon prvog, suštinski tek formalnog oslobođenja od komunističkog, prema religiji represivnog sustava.
Vjerske zajednice ne mogu prisiliti ni pojedince ni društveno-političke strukture na više socijalne pravde, ali itekako mogu stvoriti ozračje u kojem bi se povratak socijalne pravde u bh. društvo mogao i morao dogoditi. A ne da, kao dosad, na izrabljivanje radnika, uskraćivanje plaća i upropaštavanje firmi, predstavnici vjerskih zajednica nemaju baš ništa kritičnoga za reći, ili da se njihov jedini odgovor sastoji u karitativnim akcijama. I u svetim knjigama vjerskih zajednica i u njihovim teologijama postoji mnoštvo izvora na koje bi se mogli pozvati u zalaganju za socijalnu pravdu.
Većim i aktivnijim angažmanom za više solidarnosti i socijalne pravde vjerske bi zajednice mogle dati ključne impulse stvaranju društvene atmosfere u kojoj bi se mogle provesti sustavne i dosljedne društveno-političke promjene. Alternativa je zamoran nastavak političkog monoteizma u kojemu će pravi bogovi-idoli bh. društva i dalje biti partije sa stranačkim prvacima kao nacionalnim prvosvećenicima, a vjerske zajednice će se šutke posvetiti strategijama preživljavanja i gradnji infrastrukture u koju ubrzo više neće imati tko doći.

Marijan Oršolić

Prometej.ba 10/2014