-TopSLIDEKultura

O nadolazećoj propasti akademske radničke klase

“Zbog prekarnosti i niskih plaća na modernim sveučilištima, mlade akademske radnice i radnici često su prisiljeni raditi na više mjesta kako bi preživjeli. Ako se neoliberalne reforme nastave, budućnost je jasna: akademija će ponovo postati rezervat za društvenu elitu.”

Iznimno je teško naći posao u akademskom polju, dovoljno da se zapitate je li to namjerno.

Kao prvo, morate imati dovoljno sreće da si osigurate financiranje kako biste završili postdiplomski studij. Za razliku od preddiplomske studentske sheme kreditiranja, postdiplomski krediti vrlo su realni, i obično ih nude komercijalne banke. Sada kada izgleda da zajmovi za razvoj karijere (Career Development Loan) više nisu dostupni, nema previše toga čime ćete platiti vlastito studiranje osim samofinanciranja. Dakle, ostalo vam je da se nadate i molite da ćete biti među nekolicinom koja će imati sreće i primiti punu studentsku stipendiju Vijeća za istraživanje umjetnosti i humanistike (Arts and Humanities Research Council).

Budući da dolazim iz starog rudarskog gradića, iz obitelji rudara koji nakon vladavine Margaret Thatcher redovno nisu bili sretne ruke, mogao sam ostvariti svoju MA diplomu jedino pomoću bankovnog zajma, i u velikoj mjeri zahvaljujući dobročinstvu prijatelja koji su mi dopustili da boravim u njihovoj gostinjskoj sobi bez naknade. Za doktorat sam pak primio stipendiju. Potom je uslijedila raskrsnica. Nakon završenog doktorata, istraživači na početku karijere (early career researcher, ECR) moraju se okrenuti idućem koraku: pronalaženju posla.

Potom ćete smjesta postati svjesni da ovaj posao dolazi isključivo u obliku mrvica predavačkog rada: u mojoj „najboljoj“ predavačkoj godini ostvario sam dohodak od 4500 funti (kada bi moji studenti samo znali da svojim konobarskim radom na nepuno radno vrijeme zarađuju onoliko koliko i ja zaradim držeći im predavanja!). Možete se odlučiti zadržati na takvoj poziciji, ali morat ćete preuzeti barem još jedan posao – što znači da ćete svu neophodnu istraživačku produkciju koja vam je nužna za pronalaženje propisnog zaposlenja obaviti… kada? Između dva ili tri posla koja ste preuzeli kako biste se uspjeli prehraniti.

Ovdje nema mjesta za nas

U mojem iskustvu, sveučilišni odjeli i akademsko osoblje poprilično se uznemire kada ih suočite s pitanjem društvene klase. Što dalje odmaknete s postdiplomskim studijima, a osobito što se više pomaknete u nastojanjima kao ECR-ovi, to će vas manje okruživati ljudi koji zvuče, misle i postupaju „poput vas“.

Svi zaposleni ECR-ovi reći će vam da ljudi koji ih okružuju – čak i kada se približavaju tridesetoj – imaju pomoć pri plaćanju stanarine. Uostalom, nema drugog izbora: nastavljaju svoja istraživanja bez financiranja, a nemaju posao… Ne morate biti matematičari da primijetite kako tu nešto ne štima.

Često je teško procijeniti otkuda taj novac dolazi: imućnih roditelja, ušteđevine akumulirane tijekom odrastanja uz imućne roditelje. Koji god bio izvor, očigledno nije dostupan pojedincima koji cijeli život preživljavaju od plaće do plaće.

Dakle, što učiniti ako ste vi – pripadnici i pripadnice radničke klase koje aspiriraju prema akademskom prostoru – očajno prošli na „lutriji pri rođenju“, barem u ekonomskom smislu? Ustrajte, s nekoliko poslova, obaveza da objavljujete istraživanja, sve do izgaranja… Ili, postoji i druga opcija, koja sve više postaje najodrživija: da odustanete.

Za osobe koje dolaze iz radničke klase, bilo koji period nezaposlenosti je anatema. BIo sam nezaposlen i primao pomoć s biroa nekoliko puta u svojem životu, i znam prijatelje te članove obitelji koji su prošli kroz istu stvar. Ako ste odgojeni u radničkoj atmosferi, nerijetko ćete biti prožeti snažnom radnom etikom, utemeljenom na uvjerenju da ste, ako ne radite naporno svaki dan svoga života, podbacili kao osoba. Nezaposlenost vas lišava upravo takvog identiteta pripadanja radničkoj klasi.

Nažalost, ECR-ovi moraju očekivati da će barem po nekoliko mjeseci biti lišeni zaposlenja. Bilo zbog nerazumijevanja financijske situacije radničke klase ili zbog izostanka empatije, institucije visokog obrazovanja ne prepoznaju da čak i mjesec-dva nezaposlenosti za ljude poput mene podrazumijeva izostanak novca za plaćanje stanarine ili kupovinu hrane – neimanje druge opcije nego da se napusti akademski prostor i uplovi u bolje vode. U tome je caka, i to postaje jasno potencijalnim akademskim radnicima i radnicama dok se nastavljaju boriti, nakupljati dugove i crpiti dobru volju svoje obitelji i prijatelja.

Tko si može priuštiti da ostane?

COVID-19 kriza učinila je ovo pitanje iznimno urgentnim i relevantnim, i to ekstremno brzo. Na početku pandemije, sveučilišta u Ujedinjenom Kraljevstvu počela su objavljivati da se nalaze u dugovima. Remeni su se stezali, a ugovori koji su se smatrali nepotrebnijima ili koje je bilo jednostavnije poništiti, raskinuti su, i to bez opcije da ih se obnovi.

Svjedočili smo tome na Goldsmithsu prije samo nekoliko tjedana, ali ista se stvar događa svugdje okolo. Vjerojatno smo svi koji rade na sveučilištima zaprimili obvezni kružni mejl zapošljavatelja: žao nam je što moramo otpuštati ljude, ali ako za njih nema posla, ne možemo ih zadržati. „Žao nam je, ali nam nije žao.“

Naravno, posla ima – mora ga biti. Iako je nedavna pandemija uznemirila sveučilišta po pitanju mogućnosti da će se studenti držati podalje od sveučilišnog prostora barem godinu dana. Ipak, zabilježen je rekordni porast studenata koji su se prijavili za akademsku godinu 2020-2021.

Možda sveučilišta općenito pate od nedostatka prihoda? Bacimo li pogled na bilo koji kampus ovih dana, već sam porast broja novih dvorana i sadržaja ukazuje na suprotno. Možda nakon sve te izgradnje naprosto nema dovoljno novca za sve. A opet, šesteroznamenkaste plaće tolikih prorektora daju naslutiti da to ne može biti istina.

Sve to dovoljno je da se bilo koji akademski pripadnik radničke klase zapita „pa dobro, kakva tu budućnost postoji za mene?“ Uzeo sam u obzir mogućnost da naprosto nisam dovoljno dobar za akademski prostor – sindrom ekstremnog uljeza nikada se uistinu ne može egzorcirati iz duše akademske radničke klase – međutim, mislim da je to zapravo zbog neobične, unikatne kontradikcije, inherentne akademskom uspjehu.

Moja doktorska teza prošla je s odličnim ocjenama, ubrzo je transformirana u monografiju i trenutno je na putu prema objavljivanju. Objavljivao sam radove, a neki su u pripremi za tisak dok pišem ove retke. Čak sam i unajmljen od strane drugog izdavača da napišem još jednu knjigu. Štoviše, predmet mojeg istraživanja nalazi se duboko unutar „vruće teme“ digitalnog humanizma. Kao znanstvenik, ostvario sam potpuni uspjeh!

Ustvari, mnogi se nalaze u mojoj poziciji, i osjećaju kao da sada moraju upitati: zašto proizvodimo „vrhunska istraživanja“, ako postoji spremnost da nas se pripusti jedino onda kada treba pokrpati višak nastavničkog rada, bez obećanja da ćemo ikada imati makar priliku za pravi predavački rad? Više rukovodstvo na sveučilištima u UK-u je u stanju ignorirati činjenicu da smo nastavnici na preko polovici svih kolegija. Uspijevaju ignorirati činjenicu da će naše micanje s čak i ovih pozicija koje nam donose makar bijednu zaradu dovesti do apsurdnog prenapregnuća kolegija starijih članova osoblja. Permanentno osoblje i studenti će patiti, no to se još nije počelo događati, pa im je to vjerojatno trenutno prihvatljivo.

Akademski prostor očišćen od radničke klase

COVID-19 pogoršao je cijelu ovu situaciju, ali to je samo katalizator, agresivni motivator koji je pospješio ono što se već događa na sveučilištima u Ujedinjenom Kraljevstvu jer se njima sve više upravlja kao pseudo-poduzećima.

Siva zona između diplome s postdiplomskog studija i ulaska u svijet rada u visokom obrazovanju dovest će do smrti – i već ubija – prilike za one kojima je redovan, pristojno plaćen posao jedina opcija. Pravi problem leži u tome što sve većim normaliziranjem fragmentarnih ugovora postoji manje šanse da će postojati redovni, „regularni“ ili „pravi“ poslovi. Sve to će – a ovo je ključno – dodatno ukorijeniti ideju da je akademski prostor isključivo za one koji imaju dodatni izvor novca, ili one bez vanjskih obveza (npr. obitelji).

Vjerojatno ću ubrzo napustiti akademski prostor. Vjerujem da će to mnogi učiniti u nadolazećim godinama, i to vjerojatno ne po vlastitom izboru. Oni koji su u bilo kojoj mjeri slobodni učiniti kako im je po volji, jer su im podareni misteriozni izvori novca, nastavit će se razvijati. Međutim, nije teško uvidjeti u kojem se smjeru situacija kreće za sve ostale. Štoviše, vrijedi to izreći: akademski prostor te predavački i istraživački rad u visokom obrazovanju vjerojatno će se u vrlo bliskoj budućnosti suočiti s gotovo potpunim izostankom glasova iz radničke klase.


Ross Clare, autor teksta, predaje klasičnu književnost i povijest antike na sveučilištu u Liverpoolu.

Izvorno objavljeno 13. listopada 2020. godine na stranicama časopisa Tribune.
S engleskog prevela Karolina Hrga za Slobodni filozofski

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close