Još jedan u nizu ramazana protiče, svjedoci smo, u formi ramazansko-aktuelnih pitanja, diskusija i nezaobilaznog folklora, počevši od džamijskog ambijenta, pa sve do internet mahale.
ADEM GARIĆ – Preporod.com
Tu se umno sposobni muslimani/ke, osim isticanja iftarskog menija, diče i lepezom raznih, često površnih analiza, u kojima, nadaju se, doprinose konačnom razriješenju stalnih dilema (od broja rekata teravije, brzog učenja pojedinih imama, potrebi mukabele, utemeljenja ovog ili onog adeta, bida'tima što niču kao gljive poslije kiše, učenja Kur’ ana za pare, držanja vazova za pare, moralu nekih vaiza, utemeljenosti učeja preiftarske dove itd itd.), što kao oblak prašine se dižu na mejdanu borbe gdje se odapinju strijele argumenata, kako bi se nakon toga sa slašću mogli svi zajedno, nauživati mesa brata/ sestre u vjeri, javno ih prozivajući, osuđivačkim tonom. Sve to, i mnogo više u mjesecu koji bi trebao iznejdriti nove ideje, nova rješenja, nove vidove kreativnosti u nastojanju da se zaroni do suštinskih uzorka sveobuhvatne inferiornosti, lijenosti, tromosti, i zaostalosti muslimanskog svijeta, koji uslijed uskogrudnosti i srčanog slijepila prije liči na ljude okupljenje oko logorske vatre, nego li na lučonoše i nosioce Svetlosti Istine Kur’ ana.
Opisujući mentalitet ljudi/čovjeka oko vatre (dvoličnjaci i Jevreji Uvišeni kaže:
„Slični su onima koji potpale vatru, i kada ona osvijetli njihovu okolinu, Allah im oduzme svijetlo i ostavi ih u mraku, i oni ništa ne vide“ (Al-Bakara 17.)
Pitanje je, šta takvi muslimani imaju ponuditi budućnosti čovječanstva, za Zapadnog čovjeka koji vapi za Islamom kao sveobuhvatnim sistemom življenja ?
Izuzevši arapsku naftu, koju mahom eksploatišu zapadne naftne kompanije, ili Aaganistanski opijum, na polju nauke, prosperiteta, progresa, napretka, boljitka čovječanstva, od vremena Ibn Halduna, Ibn Sine, velikana Anadluzije, Osmanlijskog carstva, i vrijednih izuzetaka, muslimani su izvozili, a naročito posljednjih decenija, ponajviše islamske države (koje malo šta imaju sa islamom) terorizam na osnovu kojeg se etiketiraju svi nedužni muslimani širom planete, zakašnjela proljeća, milione emigranata itd itd.
Za našim leđima, svaki, pa i ovaj Ramazan, u kojem bi trebali pronaći osvježenje u našim intelektualnim naporima ka sveopćem boljitku, ostaje kao oaza koju mijenjamo za fatamorganu u pustinjama naših teloških, fikskih, akaidskih i drugih rasprava!
Možda je efekat ramazana i Časnog Kur'ana jasnije vidljiv tamo gdje ne postoje navedene rasprave, tamo gdje su usaglašeni stavovi oko propisa, tamo gdje su svi ili u mezhebu ili bez mezheba, tamo gdje su manje izražene podjele na ove ili one? Ali, da li je to tako?
Ako je sve što imamo za ponuditi budućnosti čovječanstva -Ummeta; mezhebi, sunije i šije, brada i dizanje kažiprsta, broj rekata teravije, ko je bolji šejh i daija, itd., onda smo daleko od uloge namjesnika koji bi u svakom pogledu trebali prednjačiti.
Razapet stalnom željom i potrebom za viškom, ali ne i boljitkom, opterećen brdima informacija od kojih ne uspijeva graditi lijepe dvore, hanikahe, musafirhane mišljenja, sa pogledom koji ne seže dalje od naočnjaka, današnji musliman uveliko zapostavlja ibadet kojem je u Kur’ anu toliko pažnje posvećeno. Riječ je naravno o tefekkuru- promišljanju. Zanimljivo je da se operacija promišljanja, razmišljanja, kontempliranja u Kur’ anu spominje 18 puta. Zanimljivo je da se taj termin više koristi kao glagol, a manje kao imenica, više kao proces, a manje kao apstraktni koncept. Zanimljivo je da je taj termin upotrijebljen u prošlom vremenu samo jednom, dok je u ostalim ajetima spomenut u sadašnjem vremenu, čime se naglašava kontinuitet procesa (odnosno stalna potreba za razmišljanjem) kao i važnost dugoročnih planova koji sežu daleko u budućnost. Kao dodatak tome, glagol fekkere (promišljati) 17 puta je korišten u množini, čime se naglašava važnost kolektivnog (džematskog) promišljanja u životu, ali i slabost usamljenih, neudruženih napora.
Poštovana braćo, razmislimo o slijedećem;
Koliko smo dugoročnih planova napravili u toku naših ramazana, koliko smo pozitivnih ideja realizovali nakon naših namaza, koliko smo novih kontakata ostvarili nakon posjesta našim džamijama, (koji su rezultirali novim projektima od zajedničkog interesa), do koliko smo novih spoznaja došli učeći/slučajući naše mukabele, koliko smo novih načina našli da se iznova isčuđujemo Allahovom stvaranju i Njegovim ajetima/ znakovima, u nama samima i oko nas (Subhan Allah), koliko smo novih, konkretnih činjenica pronašli, koje potstiču na iskrenu zahvalu Njemu Uzvišenom (Elhamdulillah), koliko smo novih znakova Allahove kreacije uočili u našim svakodnevnicama, koje upuću na Njegovu Veličinu i Svemoć( Allahu Ekber), koje od Njegovih lijepih imena smo usvojili u našim životima?
Vratimo se pitanju čovjeka oko vatre i zapitajmo se;
Kako u modernom vremenu, unatoč silini informacija, prepoznati mentalitet čovjeka oko vatre, koji vidi samo dokle vatra, koju valja ložiti, obasjava. Zadovoljavanje kratkoročnim rješenjima u različitim životnim aspektima tj. biranje linije manjeg otpora i manje ulaganje kolektivnog vremena i truda, ukazuju na spomenuti mentalitet. Ako tome pridodamo i naš, balkanski, bošnjački, hercegovački, sarajevski, mostarski i dr. shvatit ćemo da je krajnje vrijeme da se trznemo iz dugogodišnje uspavanosti i nezainteresovanosti, odnosno krivog nasađivanja i kalemljenja.
Gdje je moguće rješenje ? Otkud početi? Šta je to na što nas Objava upućuje ? Moguće rješenje moglo bi biti i ovo: „Uči, čitaj, proučavaj (prosvjećuj se, studiraj, obučavaj se, ) u ime Gospodara tvoga koji stvara“… (Al-Alek 1-5.)
Ali uči čitaj proučavaj na način da se tvoji vidici šire, a ne sužavaju, uči, čitaj proučavaj, na način da se tvoja prsa šire, a ne sužavaju, tako da je tvoje srce dovljno veliko za sve, za vjernike i one koji to nisu, za praktičare i one koji će to biti, za griješnike i pokajnike, za hanefiju i hanbeliju, za sufiju i šiju, za Amerikanca i Kineza, uči čitaj proučavaj na način da svakome želiš ono što želiš i sam sebi. Ako nam je kao vjernicima najdraži Džennet, i najviše čeznemo za njim, otkud nam pravo da određujemo, ko će u njeg a ko neće, kao da nije dovoljno prostran za sve nas.
Prvi korak, ujedno i najteži je pred nama, ili bolje rečeno pred generacijama koje će doći.
Nemojmo dozvoliti da naša djeca, odrastu u one koji će kad ih njihovo dijete upita, babo/majko, treba mi enciklopedija za školu, uz prijekor odgovarati; u školu ćeš vala pješke ići, ko što sam i ja iš'o.
Gospodaru naš, povećaj nam znanje i istinsko razumjevanje !
Podari nam progresivan i kreativan Um i živu Vjeru u našim srcima !
